Tevekkul / Pouzdanje u Allaha, dž.š.
Od sastavnih dijelova vjerovanja jednog muslimana je tevekkul, to jest, da se u svim situacijama oslanja na Allaha, dž.š. i Njemu prepušta svoju situaciju i stanje u kojem se nalazi.

Ova vjernička odlika posebno dolazi do izražaja u teškim momentima i iskušenjima kroz koja čovjek prolazi u svom ovodunjalučkom životu, u borbi na Allahovom putu, u belajima, nedaćama, traženju nafake / rizka i tome sličnim situacijama.
Allah, dž.š. na mnogo mjesta podsjeća vjernike na blagodat tevekkula i podstiče ih na to. Evo nekih od tih ajeta:
«Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!» (sura Al Imra, 160)
«Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.» (sura El-Enfal, 2)
Ebu Zerr, r.a. prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. da je rekao: »Ja, zaista, znam jedan kur'anski ajet, kojeg ljudi kada bi se pridržavali bio bi im dovoljan: «A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada.» (sura Et-Talak, 2)
Amir ibn Abd Kajs –rahimehullah- je rekao: Tri ajeta iz Kur'ana su mi bila dovoljna da ne tražim ništa ni otkoga od ljudi:
- «Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa – niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.» (sura Junus, 107)
- «Milost koju Allah podari ljudima niko ne može, poslije Njega, dati; On je silan i mudar.» (sura Fatir, 2)
- «Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti.» (sura Hud, 6)
Alija ibn Bekkar –rahimehullah- kaže: Neki čovjek je došao Ibrahimu ibn Edhemu žaleći se na svoje teško stanje i mnogobrojnu čeljad koju je imao. Ibrahim mu na to reče: «Brate moj, pogledaj u svojoj familiji ako ima iko da mu Allah nije dao i propisao njegovu nafaku / rizk pošalji ga meni na izdržavanje!» (Šuabul-iman 2/113)
Neki čovjek je upitao Hatima El-Esamma: -Od čega ti živiš i šta jedeš? On mu na to prouči ovaj kur'anski ajet: «A blaga nebesa i Zemlje su Allahova, ali licemjeri neće da shvate.» (sura El-Munafikun, 7)
Čovjek u traženju svoje nafake / rizka mora uložiti od sebe ono što je u njegovoj mogućnosti a zatim se osloniti na Allaha, dž.š.
Omer ibn Hattab, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: «Zaista, kada bi ste se na Allaha, dž.š. iskreno oslanjali On bi vas opskrbio kao što opskrbljuje ptice u letu, koje krenu iz svojih gnjezda praznih stomaka a vraćaju se punih.» (Hadis je sahih, a bilježi ga Tirmizi i Ibn Madže)
Imam Ahmed – rahimehullah- kaže: Ovaj hadis ne podstiče na ljenčarenje i čekanje da ti neko nešto udijeli, nego on znači da treba raditi i truditi se kao što se ptice trude kada polete iz svojih gnjezda, ali u toku svog rada i truda čovjek se treba oslanjati na Allaha, dž.š. (Šuabul-iman 2/66)
Ajeti i hadisi koji govore o tevekkulu ne upućuju vjernika da malaksava i da ne ulaže od sebe trud koji može. I Muhammed, s.a.v.s. –kao naš uzor- je radio i privređivao, u bitkama je koristio štit i kacigu, liječio se i podsticao na to. Dobro je poznat slučaj kada ga jedan ashab, r.a. pita, hoće li svoju devu pustiti i osloniti se na Allaha, dž.š., na što mu on, s.a.v.s. reče: «Sveži svoju devu i onda se osloni na Allaha, dž.š.» (Hadis je hasen, a bilježi ga Tirmizi, Ibn Hibban i drugi)
Također, Poslanik, s.a.v.s. ashabe odvraća od prosijačenja a upućuje ih na posao, pa kaže:
«Da neko od vas uzme konopac pa ode u brda i donese breme drva na svojim leđima te ih proda, bolje mu je nego da prosi od ljudi, svejedno da li mu oni što udjelili ili ne udjelili.» (Buharija)
«Niko od vas ne može jesti bolju hranu nego onu koju je zaradio svojim rukama, a i Davud, a.s. je jeo od onoga što je zarađivao svojim rukama.» (Buharija)
Od Abdullaha ibn Omera, r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: „Zaista Allah, dž.š. voli čovjeka koji se bavi nekim zanatom.“(Taberani 12/308 (13200) Ibn Adijj i Bejheki u Šuabul-imanu 2/88 a jedan od prenosilaca u lancu ovog hadisa je slab)
Takođe, ako čovjeku neki posao ide od ruke i u njemu ima nafaku onda treba u njemu da ustraje, jer Aiša, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: „Kada nekom od vas bude propisana nafaka u nekom poslu neka u tome ustraje sve dok se stanje ne bi promjenilo ili dok mu to ne postane mrsko.“ (Šuabul-imanu 2/90)
Jednu ženu sahabijku, Ummu Hani'u, r.a. je Allahov Poslanik, s.a.v.s. posavjetovao da se bavi uzgajanjem sitne stoke, rekavši joj: -Uzdržavaj sitnu stoku jer je u tome berićet!“ (Hadis je sahih, a bilježi ga Ibn Madže br.2304)
Jenom prilikom je Allahov Poslanik, s.a.v.s. podsticao Amra ibn El-Asa, r.a. da ide u borbu kako bi sebi priuštio kakvog imetka, a on mu na to reče: -Poslaniče, ja nisam primio islam zbog imetka, nego iz ljubavi prema ovoj vjeri. Poslanik, s.a.v.s. mu na to reče: -Divan li je lijep i halal imetak u rukama dobrog čovjeka.“ (Hadis je sahih, a bilježi ga Hakim u Mustedreku 2/2)
U jednom drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s. kaže: „Divan li je vlasnik imetka koji od njega daje siromahu, jetimu i putniku namjerniku.“ (Nesai u Velikom sunenu)
Svakom čovjeku je imetak drag, ali ga on treba koristiti u hajirli svrhe, kao što se to naglašava u hadisu koji prenosi Enes, r.a. da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: „Nema dobra u čovjeku koji ne želi imetak da bi njime održavao rodbinske veze, izvršavao svoje obaveze i bio neovisan od ljudi.“ (Šuabul-iman, 2/92)
Čovjek ne smije da prosijači i traži od ljudi da mu nešto udijele, nego mora da se trudi i privređuje kako bi izdržavao sebe i one za koje je zadužen.
Muavija ibn Kurre –rahimehullah- pripovijeda da je Omer ibn Hattab, r.a. sreo neke ljudi pa ih je upitao: -Ko ste vi? Oni mu rekoše: -Mi smo mutevekkilun (to jest: oni koji se na Allaha oslanjaju). Omer im na to reče: -Ne, nego ste vi mettekilun (oni koji jedu imetak drugih ljudi). Ja ću vam reći ko je onaj koji se, uistinu, oslanjaju na Allaha, dž.š. To je čovjek koji posije žito u zemlju i onda se uzda u Allahovu pomoć. (Šuabul-iman 2/81)
Kada se Se'idu ibn Musejjebu primakla smrt, on je ostavio nešto dinara i rekao: „Allahu moj, Ti znaš da ih ja nisam sakupljao osim da bih njima štitio svoju vjeru i svoju familiju.“ (Šuabul-imanu 2/92)
Allahu naš, daj da nam imetak kojim raspolažemo ostaje u našim rukama a ne daj da uđe u naša srca! (amin)
Autor: Fuad Sedić