Izljevi mržnje iz, uvjetno kazano, “pobožnih razloga“ itekako su česti. O ovome mediji svakodnevno svjedoče, a o fenomenu “erupcija mržnje i nasilja“ u ime religije, napisane su i vrijedne knjige.

Žalosno je da već odavno u muslimanskom svijetu, ili u mnogim današnjim muslimanskim društvima, vidimo nasilne i eruptivne izljeve “pobožnosti“ koji se ničim ne mogu opravdati, napose ne Kurʼānom i islamskom tradicijom. Naravno, posezanje za “pobožnošću“ kao sredstvom najogavnije agitacije nije samo muslimanski problem danas, već jednako tako i drugih svjetskih religijskih zajednica. Teško je prihvatiti da danas mnogi vjernici posežu za simboličkim blagom pobožnosti i predanosti Bogu u nasilne svrhe, bahato iskorištene od državne pragme, partijske politike, ideologije, sektaštva...  Ovaj esej pišemo s posebnim ciljem, da se makar izdaleka i skromno  podsjetimo na posve drugačije, to jest nenasilne pristupe pobožnosti i predanosti Bogu o kojima čitamo u poglavljima Kurʼāna i u islamskoj tradiciji.    

Doista, mnoge stranice Kurʼāna nude raskošna kazivanja o pobožnosti i predanosti Bogu. Nesumnjivo, baš  je to utjecalo na muslimanske teozofe, umnike, komentatore, mistike, pjesnike, putnike... da napišu djela o pobožnosti čije duhovne vrijednosti ni  danas ne jenjavaju. Također, obznane Kurʼāna o pobožnosti i predanosti Bogu   utjecale su na muslimanske zajednice i društva da onô svetô prepoznaju u veličanstvenim očitovanjima Svemira. Budnost za to svetô vodila je ka prepoznavanju i poštivanju vrijednosti života svih ljudi, pa i života minerala, biljaka, životinja... Nepatvorena predanost koja je usmjerena prema Bogu, svoje rezultate ima  i u izravnom poštovanju i respektu spram Božijih stvorenja i Božijih stvari. Pobožnost je svojim valjanim i ćudorednim učinkom neodvojiva od moralnog i ćudorednog odnosa prema  svim svjetovima, ljudima i stvarima.

Dakako, pogrešno je  Kurʼān čitati kao  “puki molitvenik“, strogo i bespogovorno izdeklamiran čovjeku,  sa mnoštvom “molitvenih“ imperativa koji se ne osvrću na moral i dobra djela, baš kao što je pogrešno čovjekovu pobožnost svoditi na  “puku obredoslovnost vjere“ (ʻibādah) ili na formalno obavljene  “rituale“ i  “vjerske dužnosti“,  iako su, naravno, to obredoslovnô u vjeri, zatim  rituali i vjerske dužnosti  za čovjeka itekako važni i imaju neodmjenjivo mjesto u životu pobožnih ljudi. Baš stoga što su visoko cijenili obredne i ritualne dimenzije vjere, komentatori Kurʼāna su često isticali da su obredi, rituali i klanjanje važno sredstvo “uzdizanja čovjeka“, kako se to i kaže u jednoj maksimi: Aṣ-Ṣalātu miʻrāğu l-muʼmini – “Namaz je mirādž /uzdignuće, uzašašće/ vjernika!“  Sa tih viših razina, iz te “vertikalne pozicije“, čovjek će lakše vidjeti koje su mu svrhe u “horizontalama života“ koje činjenje dobra imaju za svoju glavnu posljedicu.

Time što obredima, ritualima, klanjanju, namāzu i molitvama doznačuje jednu višu, rekli bismo uzvišen(ij)u svrhu, Kurʼān uveliko poopćuje, transponira i umnaža prostranstva očitovanja pobožnosti i predanosti Bogu. Nije samo čovječanstvo onô koje može biti pobožno i predano Bogu. Naprotiv, Svemir, Kosmos, Vaseljena, minerali, biljke i životinje – sve to je, prema svjetogleđu Kurʼānu,  u stanju jedne intenzivne predanosti Bogu i posvećeno je Njegovom veličanju. Poradi toga svega Kurʼān poziva čovjeka e da i on, kao dvonožno biće koje je primilo iznimno velike i izobilne darove od Boga,   umom sagleda,   srcem prozre i   nadahnućem pronikne u mnogolika očitovanja pobožnosti i predanosti  Bogu “na vanjskim i nutarnjim obzorjima“ svih svjetova o kojima Kurʼān govori na zadivan način.  Baš to upravo je tako snažno proosjetio pjesnik Yūnus Emre koji kaže: 

“Sa stijenama, s planinama, 

zvao bih Te, Gospodaru. 

Sa pticama u svitanja 

zvao bih Te, Gospodaru. 

Na dnu vode sa ribama, 

u pustinji s gazelama, 

s poludjelim uzdasima 

zvao bih Te, Gospodaru...“

1.“Pobožnost“ Prirode –  predanost i nužnost

Mnogi tvrde da je, prema općim porukama Kurʼāna koje se pomaljaju iz cjeline te knjige, moguće izvesti opće i načelne crte kurʼānske “kosmologije“. Tako se iz āyāta i odlomaka Kurʼāna o stvaranju svjetova (Svemira, Kosmosa) razumije da u odnosu na  Boga sve drugo, u prvom redu, ima status  Božijeg stvorenja. Bog u Svome  “bogovstvu“ nema takmaca, nema sudruga! – jedna je od važnih poruka Kurʼāna. O Allāhu ili  Bogu u Kurʼānu se primarno govori kao o Stvoritelju (ẖāliq),   Gospodaru/Održavatelju (rabb), Svemilosnom (raḥmān) i Samilosnom (raḥīm).  Bog stvara svjetove, čovjeku nevidljive (anđeli/meleki, džini...) i vidljive sektore bivstvovanja i postojanja, stvara Svemir, Kosmos, Vaseljenu... i njihova sazviježđa i sfere  te mineralna, biljna, životinjska carstva... Štaviše, Bog neprestano širi ovaj svemir (“A nebo smo Mi [Moćnom Božanskom] Rukom sazdali,  i, zbilja, Mi smo [ovih nebesa] širitelji!“). Napokon, Bog stvara čovjeka, ljude, čovječanstvo. Sa stranica Kurʼāna se naročito razumije sljedeće: Na Božiju inicijativu stvaranja (ẖalq) Božija stvorenja   dužna su odgovoriti zahvalnošću (šukr), pokornošću, predanošću, poslušnošću, odanošću Bogu i posvjedočenjem i štovanjem Boga kao svoga Stvoritelja. 

Kurʼān snažno i na mnogo mjesta dirljivo i dojmljivo zbori o svjetovima kosmičke i zemaljske Prirode, također intenzivno govori i o svjetovima Čovjeka i Čovječanstva. Ali, to dvoje (Priroda i Čovjek) u Kurʼānu nije strogo rastavljeno, jer sām čovjek stvoren je  “od suštine/biti zemlje“, svoj ovosvjetovni život čovjek realizira na Zemlji na kojoj, sa svoje strane, kao namjesnik Božiji (ẖalīfah) gradi mnogolike kulturne sredine, podiže civilizacije i tako zakorjenjuje svoja raznolika povijesna trajanja.

Oslovimo li štovanje Allāha ili Boga na tragu mnogih poruka Kurʼāna, potrebno je imati u vidu barem dva polazišta: Allāhu/Bogu je predana sva Priroda, ali, predanost Allāhu/Bogu stavljena je u dužnost i samom čovjeku.    

Kad su posrijedi svjetovi Prirode, sve naprijed spomenuto: Svemir/kosmos, sazviježđa i sfere,  mineralna, biljna, životinjska carstva...  na stranicama Kurʼāna umnogome imaju  status “Božijih znakova“, njihova se “pobožnost“ očituje kao predanost Bogu iz  samog njihova postojanja. Iz Kurʼāna se razumije da je njihovo postojanje jednako, rekli bismo i sinhrono, njihovom predanom   “klanjanju“ (yasğudu)  Bogu kao Stvoritelju. Kurʼān opetovano poručuje da su svi ovi svjetovi Prirode tu, vidljivi su u svojim prostranstvima,  došli su na “Božanski zov“ ili  “Gospodarov poziv“, pojavili su se  “milom ili silom“ da Bogu budu predani, pokorni i poslušni. 

Prema obznanama Kurʼāna, primarni status mnogolikih svjetova Prirode očituje se u nekoj vrsti unaprijed zadate predanosti, zahvalnosti i pokornosti Bogu: Naime, sve na nebesima i na Zemlji klanja se Bogu, “čak i sjene njihove jutrom i navečer“, anđeli/meleki i životinje klanjaju se, to jest: ničice padaju Bogu, i pritom se ne ohole; k tome, “Bogu ničice padaju Sunce, Mjesec, zvijezde, planine, drveće, životinje i mnogi ljudi – a mnogi [ljudi] i kaznu zaslužuju!“ Štaviše, i “grmljavina veliča Božiju slavu, a i meleki pred Njim u strahu“. K tome, i sama pčela od Boga je nadahnuta,  njoj se zapovijeda  da “se hrani iz svakojakih plodova, i da krotko ide stazama svoga Gospodara“.  U sūri 21:79. spominju se ptice,  svjedoči se:  “I Mi potčinismo planine i ptice, da s Dāvūdom Boga slave!“  

Kad je posrijedi   predanost  Prirode Bogu, jedan opći proglas Kurʼāna ima posebnu važnost: Wa lahū aslama man fi s-samāwāti wa l-arḍi ṭawʻan aw karhan (“Bogu se predaje sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji, milom ili silom“). Komentatori Kurʼāna davno su uočili da je sva Priroda, sva Vaseljena, u statusu ovog aslama (ili predanosti Bogu). Nisu rijetke ṣūfīje koje Prirodu nazivaju muslim (od aslama - muslim) – taj muslim(an) jeste i Priroda na način Bića ili Bitka (ili, pak, uvjetno rečeno, mnogih bivstvovanja) koji su Bogu predani. Naravno, mnogi današnji muslimani su svojim nedoličnim, silničkim i bahatim ponašanjem iskrivili i izvitoperili značenje riječi muslim(an). Ali, to je tema za drugu priliku.

Potrebno je ovdje, makar preliminarno, napomenuti da veliki broj klasičnih islamskih djela “predanost  Prirode Bogu“, o kojoj govori Kurʼān, ne reduciraju ni na koji determinizam ili njegove surogate, napose ne na one determinizme koji su formulirani u evropskim filozofskim djelima iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Naime, prema  samom Kurʼānu, nije Priroda “pasivna“, niti “slijepa“. I sama Priroda se očituje u nekoj težnji,  ona pokazuje, sa svoje strane, jednu posebnu vrstu inicijative i stremljenja prema Bogu. U krajnjemu, sve se zapućuje prema Bogu, sve je na Putu koji vodi k Njemu! Naime, Kurʼān jasno kazuje da i Zemlja i nebesa govore i odazivaju se Bogu: ʼDolazimo [Ti, Bože, odazivamo Ti se, Bože] pokorno!ʼ

Ğalāluddīn (Dželāluddīn) Rūmī je ispjevao stihove neprolazne vrijednosti o ljubavi i privlačenju u Prirodi, o tome da sve teži Bogu i Njemu se zapućuje. On na jednom mjestu u Mesneviji kaže:

فَإِذَا كُنْتَ حَديِدًا يُجْذِبُكَ الْمَغْنَاطيِسُ 

وَ إِذَا كُنْتَ قَشَّةً تَنْجَذِبُ نَحْوَ الْكَهْرَمَانِ 

“Ako li si željezo, privući će te magnet,

a ako si slamka, bićeš privučen prema jantaru (dragom kamenu).“

 

O zadivnoj međuzavisnosti u Prirodi Rûmî još dodaje:

 

إِنَّ الظَّمْآنَ يَجْأَرُ بِالشَّكْوَى قَائِلاً:

أَيْنَ الْمَاءُ الْعَذْبُ؟

وَالْمَاءُ يَشْكُو أَيْضًا قَائِلاً:

أَيْنَ الشَّارِبُ؟

Žedni u žalu viče:

“Gdje je ta voda za piće?“

A i voda vapi isto tako:

“Za vodom potrebit ima li neko?“

 

وَاللَّيْلُ هَكَذَا مَعَ النَّهَارِ فيِ اعْتِنَاقٍ

إِنَّهُمَا مُخْتَلِفَانِ فيِ الصُّورَةِ لَكِنَّهُمَا فيِ اتِّفَاقٍ

Eto tako [s vremenom biva], noć je sa danom u zagrljaju,

različiti oblikom, ali jedno drugom pristaju. 

 

Pa ipak, čovjeku je teško doznati kako to, doista, svekolika Priroda slavi Boga, kako se ona klanja Bogu. Na ovom mjestu čovjekovo diskurzivno mišljenje pokazuje nemoć i za pomoć se obraća intuiciji, srcu i duhovnim sredstvima spoznaje – kako to vidimo u komentarima Kurʼāna.    

2.Predanost svjetova Prirode – nagovor čovjeka na ćudoredno divljenje

Kad razviđamo predanost Prirode Bogu, potrebno je imati u vidu čovjeka i njegov dug štovanja  Boga. Usudimo li se iznositi opće sudove o Kurʼānu, moglo bi se reći da temeljna knjiga islama kao Božija Objava traži razmišljanje o  “stvaranju Nebesa i Zemlje“ mnogo više nego li što traži razmišljenje o samome Bogu. Božiji Glas u Kurʼānu zapovijeda Muhammedu, a.s. (a to znači: svakom čovjeku!): “Pogledajte sve što je na Nebesima i na Zemlji!“ Gledanje ili posmatranje (an-naẓar - النَّظَرُ) Nebesa i Zemlje, spomenuto na ovom i sličnim mjestima u Kurʼānu, posve određeno upućuje na pomno promatranje fenomena stvaranja, kao i nagovor čovjeka da razmisli o svrhama Postojanja te da povjeruje u Boga i da se pobožno preda Njegovoj volji. “Promatrajte, pogledajte kako je Bog započeo stvaranje [iz ništa; ili: promatrajte kako Bog /uvijek/ započinje stvaranje /iz ništa/]“ – poruka je Kurʼāna kojom se ljude gotovo usrdno moli da u činjenici stvaranja svijeta pronađu više razloge, pa i opravdanja,  za svoju predanost Bogu. 

Ali, promatranje Prirode i nagovor čovjeka da bude predan njezinom Stvoritelju, Bogu, popraćeno je u Kurʼānu sa činjenicom ljepote. Božija Objava, Božiji Govor Kurʼāna (kalāmullāh – كَلاَمُ اللهِ) svjedoči: 

“Bog je sedam nebesa stvorio na katove,

a u onom što Svemilosnog stvorenje je

ti [čovječe] ne vidiš nikakvo komešanje!

Pa, pogled vrati opet:

da li zapažaš ikakav nered?!

A, zatim, još mnogo puta pogledaj ti,

pogled će ti se klonuo i umoran vratiti!“

Posvuda poruka Kurʼāna povezuje, ako čak i ne poistovjećuje, “život“ Svemira, Kosmosa, Vaseljene... sa  ljepotom Svemira, kao i sa svemirskom “pobožnošću“ i predanošću Bogu.  Na tim mjestima jasno vidimo snažne nagovore čovjeku da na sve te svjetove Prirode gleda, koliko je to moguće, kao na nesaglediva prostranstva očitovanja jedne permanentne ljepote, reda, sklada, udivljenja i predanosti Bogu. Eto, to su tek neki razlozi zašto se svjetovi Prirode kao permanentnog i raskošnog stvaranja tiču čovjekovih najdubljih inspiracija koje u svome srcu i duši osjeća za Boga, pa i onih nabožnih stremljenja kad god upre pogled u dubine nebeskog plavetnila. 

Istovremeno, dionice Kurʼāna koje govore o predanosti Prirode Bogu posve jasno čovjeka suočavaju i sa najdubljim sadržajima njegove pobožnosti i predanosti Bogu. Na primjer, čovjek “vidi zamrlu zemlju“, ali kada Bog na nju “spusti kišu, zemlja zatreperi, obraste i obnikne svakovrsnim biljem divnim.“ Ili, pak, Bog je diljem  “zemlje dao da iznikne svakovrsno bilje prelijepo.“ U tumačenju ovih i sličnih odlomaka i āyāta Kurʼāna, komentatori nerijetko slijede  “metodologiju kontemplacije“ (at-tadabbur – التَّدَبُّرُ): Iz mnogolikih fenomena oživljavanja Prirode čovjek treba zaumiti događanje Sudnjega Dana, Dana Proživljenja. A to je već nagovor čovjeka na pobožnost, na predanost Bogu. 

Istaknimo na ovom mjestu da je čovjek u svojoj pobožnosti i predanosti neposredni saučesnik sa predanošću svjetova Prirode Bogu. Zato se u Kurʼānu govori npr. o večernjem, jutarnjem... klanjanju, a večeri i jutra na Zemlji su ustrojena kretanjem Sunca. Da čovjek bude saučesnik  “u molitvi Sunca“ ili  “u molitvi Mjeseca“ – a ne da se klanja Suncu ili Mjesecu! – to je suština čovjekove inspiracije Svemirom, Kosmosom, Vaseljenom,  i, u krajnjemu, to je islam! Kurʼān oglašava:

“Od Njegovih su Znakova i noć, i dan,

i Sunce i Mjesec!

Ne padajte ničice ni Suncu, ni Mjesecu,

ničice padajte samo Bogu

koji ih je stvorio...“

3.Pobožnost čovjeka iz slobode  (čovjek i kultura pobožnosti)

Veoma je zanimljivo da se u Kurʼânu na pobožnost i vjerovanje u Boga gleda kao na veliku priliku da čovjek sebi pribavi slobodu. Pobožnost oslobađa od zapadanja u mnoga ropstva – posredna je poruka Kurʼâna na mnogim mjestima. Zanimljivo je, također,  da se u Kurʼânu (usp. Merjema/Maryam, 19:58) hvale oni iz minulih i davnih pokoljenja koji su u svojoj pobožnosti “ničice padali i plakali“. Posredno, to je poruka muslimanima da uzmu pouku iz projiciranja pobožnosti u davna i daleka minula vremena. K tome, ta drevna, u Kurʼânu spomenuta pokoljenja, i danas su živa svojom tradicijom i plodonosnim prinosima čovječanstvu (usp. 19:58).

 

U Kurʼānu se pobožnost, dobročinstvo, čestitost (al-birr, at-taqwā, al-iḥsān), u određenijem i strožijem smislu, snažno vezuje za čovjeka, za ljude, muškarce i žene, za cijelo čovječanstvo. Moguće je razlog ovome pronaći i u činjenici da čovjekova pobožnost dolazi i iz čovjekove slobode. U vezi sa čovjekovom pobožnošću iz Kurʼāna se pretežno razumije sljedeće: Za razliku od svjetova Prirode (sazviježđa, sfera, svemira ili kosmosa te mineralnih, biljnih i životinjskih carstava...), čija pobožnost ne proizilazi iz slobodom prihvaćenog amānata (الْأَمَانَةُ) ili Pologa da budu namjesnici Božiji, čovjekova predanost i pobožnost upravo treba da  budu posljedica čovjekove slobodne odluke i izbora.  “Ko hoće [od ljudi] - nekʼ vjeruje, a ko hoće [od ljudi] - nekʼ ne vjeruje!“ – važno je načelo Kurʼāna. Uz ovu obznanu Kurʼāna (18:29) važna je i sljedeća: “U vjeri nema prisile!“  (2:256).

Naravno, iz cjeline Kurʼāna jasno se razumije da ta knjiga kao Božiji Govor i Božija Objava ohrabruje čovječanstvo da bude pobožno, da vjeruje u Boga, da Mu bude predano. Kurʼān ima riječi hvale za ljudske odluke da se posvete Bogu, da iz predanosti Njemu rade dobra djela, da iz istih razloga izbjegavaju ružna djela, da pobožno poniru u misli o Božijem stvaranju, da ljubopitljivo promatraju nebesa itd. 

Pa ipak, kurʼānska kazivanja o pobožnosti (ili nepobožnosti) čovjeka i čovječanstva uvijek su snažno protkana porukom da vijesti o Bogu oslovljavaju slobodnog čovjeka. Tu se nahode razlozi zašto se u Kurʼānu nalaze mnoge proklamacije i obznane o pobožnosti iz kojih se mogu, ulaganjem posebnih duhovnih napora i tumačenja, izvesti opći principi jedne “kulture islamske ili muslimanske pobožnosti“. Neka od tih načela ovdje ćemo ukratko, i u preliminarnoj formi, navesti. 1) Gnušanje spram licemjerne pobožnosti: Veliki dio Kurʼāna posvećen je “muslimanima licemjerima“ (al-munāfiqūn). Formalno, oni su dio Zajednice, ali ih kazivanja Kurʼāna detektiraju kao ljude pri kojima je hinjena pobožnost. Osim što ih moralno osuđuje i izvrgava poruzi sa ćudorednih stanovišta,   vrlo je zanimljivo da se u Kurʼānu ne daje nikome punomoć da na munāfike nasrne silom. Sura 2:14., posve jasno ukazuje da se licemjerna pobožnost može prepoznati po tome što je “situaciono određena“. “Kad susretnu one koji vjeruju, kažu: “Vjerujemo!“ A kad se osame sa šejtanima svojim, vele:  “Mi smo uz vas!“ 2) Pobožnost kao odgovornost: Kurʼān kao Božija Objava uz vjeru u Boga spominje brigu o prosjacima, uz vjeru u Sudnji Dan spominje pažnju prema siročadima itd. Ovim se vidi kurʼānsko načelo pobožnosti kao društvene odgovornosti, ne na način pomoći iz prisile ili diktatom državnog sistema, već na način ohrabrivanja čovjeka pojedinca da se iz svoje snažne pojedinačne volje osvrne oko sebe i svoju vjeru u Boga potvrdi i “ostvari“ pomažući slabe, nejake, ucviljene, obespravljene, one zapale u  dužničko ropstvo itd. 3) Otklon od formalizma: Kurʼān angažirano odbacuje formalizam  u pobožnosti i predanosti Bogu: “Nije dobročinstvo (al-birr) u tome da Istoku ili Zapadu okrećete lica svoja...“ Dobročinstvo, odnosno pobožnost i predanost Bogu,   kako se ističe na ovom mjestu (2:177) u Kurʼānu, sastoji se u vjeri u Boga, Onaj Svijet, meleke/anđele, vjerovjesnike, u davanju od svoga imetka rodbini, siročadi, ubogima, putnicima, prosjacima, za oslobađanje robova iz ropstva... Ovo je jedno od preko dvije stotine mjesta gdje se u Kurʼānu vjerovanje u Boga najbliže povezuje sa dobročinstvenim postupcima prema ljudima. U savremenom dobu ova su mjesta iz Kurʼāna bila predmet pomne obrade u studijama u kojima se tretiraju “socijalna učenja“ koja se mogu izvesti iz Kurʼāna. 4) Otklon od paganskih rituala: U Kurʼānu se, na    dojmljiv način, uči i odgaja prvotnu muslimansku zajednicu da pobožnost ne reduciraju na magijske obrede  ili na “paganske rituale“ drevnih Arabljana. Naime, drevnoarabljanska paganska “pobožnost“, realizirana u molitvama, bila je svedena “na zviždanje i pljeskanje rukama“, bez razmišljanja o Svemiru i Stvaranju, bez duhovnog poniranja i kontempliranja o svrhama Postojanja. Pogotovo je drevnoarabljanska idolatrijska pobožnost bila neosjetljiva na društvenu eksploataciju. 5) Zabrana pobožnosti iz inata i mržnje prema drugim religijama: Kurʼān strogo zabranjuje  “psovanje božanstava koje mnogobošci obožavaju“. Ta proklamacija Kurʼāna proteže se i na svetinje drugih religija a uslijedila je iz razloga suzbijanja međuvjerske mržnje kao i radi toga da se izbjegne “njihovo psovanje Allāha iz odmazde i neznanja.“ Ovim se u Kurʼānu priznaje da na Zemlji živi čovječanstvo raznolikih vjera i ujerenja, te je potrebno znati mirno i miroljubivo upravljati razlikama među njima. Prema Kurʼānu, pobožnost i predanost Bogu ne trebaju biti iz inata, iz prkosa, iz nadmenosti. 6) Insistiranje na uravnoteženom glasu pri obavljanju namāza i klanjanju: Iz Kurʼāna se dā izvesti načelo odbacivanja  “razmetanja pobožnošću“.  To se vidi u retku 17:110., gdje se Muhammedu, a.s. (to jest, čovjeku) zapovijeda: “Nemoj iz sveg glasa namāz (klanjanje, “molitvu“) obavljati, a ni posve tiho ga utihnuti, već nekako između toga ti sredinu nađi!“ Ovim insistiranjem na, rekli bismo,  “ljepoti glasa pri namāzu ili klanjanju“, Kurʼān nam stavlja do znanja da namāz  (klanjanje)  ne smije preći u dreku, viku, dernjavu, buku i nered. Štaviše, ljudima je dopušteno da domisle i sami kreiraju svojevrsnu “estetiku glasa“ svojih namaza i molitvi. 7) Promoviranje suštine pobožnosti uz poštivanje njezine forme: Kako god cijeli Kurʼān traži da se u Boga dostojanstveno vjeruje i da Ga se  “dolično štuje“ (haqqa qadrih...), također se insistira na suštini pobožnosti Bogu, uz poštivanje njezine forme. Na primjer, u Kurʼānu se obznanjuje da “meso i krv životinja“ ili, pak, kurbana, koje ljudi kolju  “ne stižu do Boga“, niti je to potrebno, već je suština u tome da  tim mesom “nahranite onoga ko prosjak je!“ Na istom mjestu (22:37) se veli da “do Boga stiže vaša ljudska bogobojaznost“ (yanāluhū t-taqwā minkum – يَنَالُهُ التَّقْوىَ مِنْكُمْ). 8) Promoviranje kulture čišćenja: Božija Riječ Kurʼāna na različitim mjestima promovira čišćenje tijela vodom. U jednoj  “kulturi pobožnosti“ koja se dā derivirati iz Kurʼāna, vidljivo je da se čišćenje tijela povezuje sa obredima i klanjanjem, čime se čišćenju želi ukazati iznimna važnost i povezati ga sa postupkom koji ima višu vrijednost. Sūra Trpeza/al-Māʼida (5:6) spominje kako opće kupanje i pranje cijeloga tijela, tako i pranje lica, ruku i nogu pred namāz i klanjanje. Koliko je čišćenje važno vidimo i po tome što se u ovoj alineji Kurʼāna spominje tayammum ili  “simboličko čišćenje“ zemljom i njezinim derivatima tada kad nema vode. 9) Isticanje ljepote u odijevanju: Odijevanje je činjenica kulture, naravno. U Kurʼānu se o odjeći i odijevanju  govori različitim povodima. Za nas je posebno važan redak 7:31., gdje se lijepa odjeća (zīnah) povezuje sa obavljanjem namāza i klanjanjem. “Nagizdajte se kad god namāz obavljate (kad god klanjate)!“ – obznanjuje se u Kurʼānu. Iz insistiranja na ljepoti odjeće (i čovjekove vanjštine) posredno se zaključuje da pobožnost treba biti u svrhe dobročinstva a ne grubosti i bahatosti. 10) Zabrana nasilja: Sūra 2:194. zabranjuje “prepirku“ (ğidāl - جِدَالٌ) u danima hadža ili hodočašća. Analogijom se dolazi do spoznaje da se obredi, rituali, pobožnost i predanost Bogu ne smiju koristiti u svrhu svađe, zavade, omraze, kivnje, mržnje, bijesa, raskola, krvoprolića...

xxx

Dodajmo na kraju još i to da su  mnogi muslimani danas u velikoj potrebi da preispitaju načine na koje dožiljavaju i realiziraju svoju pobožnost i predanost Bogu. U Kurʼānu se na čovjekov odnos sa Bogom i prema Bogu ne gleda kao na unaprijed završen proces, već se snažno insistira na “posljedicama čovjekove pobožnosti“ po druge ljude. Islamsko “obredno zdanje“ ili  “pet stubova islama“: Svjedočenje da je Bog jedan i jedini, klanjanje namāza, davanje zekāta, postenje mjeseca Ramazan, obavljanje hadža – nijedno od toga nije cilj sadržan ili završen u samome sebi, već su to tako važna sredstva da se čovjek udruži sa Bogom u činjenju dobrih djela. Baš tako i baš zato Kurʼān poziva ljude da  “pomognu Bogu!“  Božija Riječ Kurʼāna obznanjuje: “O vjernici! Ako vi Boga pomognete, i On će vas pomoći i vaše noge učvrstiti!“

Autor: Enes Karić