Njena poruka je prevazišla trenutačnost datog historijskog  trenutka i nju ne možemo promišljati  samo kao historijski događaj, omeđen  određenim prostorom i  vremenom, već hidžra u sebi sadržava univerzalne poruke koje su proistakle iz same biti vjere, iz tog posebnog vjerničkog odnosa prve generacije muslimana prema Kur'anu i svom Poslaniku. 

Ako suštinu hidžretske poruke pokušavamo pronaći u   njenom lingvističkom značenju, tj. u značenjima glagolskog trilitera HDŽR ( ovaj korijen se prevodi: on se izolovao od prijateljske komunikacije ili odnosa...prestao je...da se njima povezuje ) neminovno nam se nameću pitanja poput  naše zapitanosti kakva je to snaga vjere ponukala muhadžire da ostave sve, baš sve, u Meki? Da li je dovoljan samo odgovor – vjera, ili hidžru treba sagledavati u svim njenim kontekstima i sa svim mogućim implikacijama?  Je li hidžra naša sudbina?

Dok naše misli ostaju obavijene plaštom  mogućih odgovora na svu našu zapitanost o hidžri, sjetimo se da je hidžra bila sudbina  mnogih Božijih poslanika. Primjerice radi, Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s., su morali proći mukotrpan put duhovnog zrijenja, od  trpnje preko iskušenja do sāme hidžre. Tek na kraju puta su bili počašćeni gradnjom Ka'be, simbolom tevhida. Tako je bilo  sa Muhammedom, a.s., i njegovim prvim sljedbenicima. Njihov život u Meki, prije hidžre u Medinu, je bio sav u znaku trpnje i prepoznatljivosti tog duhovnog zrijenja svake vjerničke individue ponaosob. Sjetimo se  Poslanikovog odlaska u Taif da zatraži pomoć od plemena Sekif i svih neprijatnosti koje su mu Kurejšije priređivali nakon smrti Ebu Taliba. Poslanik se sklonio u jednu bašču od prostaka koji su bili nahuškani na njega, čineći dovu „ Bože moj, Tebi se obraćam za slabost snage svoje, za manjak virtuoznosti i za svoju beznačajnost kod ljudi. O ti Najmilostiviji, Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar. Kome Si me ti prepustio: dalekom  koji me mrko gleda ili neprijatelju kome Si me predao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je-Tvoj mi je oprost draži. Utječem se svjetlu lica Tvojega, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem  počiva i ovaj i onaj svijet, od toga da se Ti rasrdiš na mene ili da mi se odobri Tvoja ljutnja! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomuću Tebe!“

Upravo u takvim okolnostima su prvi sljedbenici islama  shvatili, potpunije nego ikada ranije, da nema sigurnosti i istinskog zaštitnika osim Allaha, dž.š. U takvoj situaciji naređuje im se činjenje hidžre, preseljenja u drugi grad, Jesrib (622. god.). Pored tolikog trpljenja zbog vjere došlo se u situaciju prijetnje i fizičkog opstanka u Meki. Muslimani moraju učiniti još jedan korak, ostaviti kuću, rodbinu, imanje i otići u okrilje, ipak, nepoznatih. Otuda će muslimani koji su učinili hidžru u Jesrib biti nazvani muhadžiri, Iseljenici. Muslimani Jesriba su nazvani ensarije, Pomagači. Svi historičari se slažu  da je to bilo jedno veliko iskušenje,  neizvjesnost i muhadžira i ensarija. Oni su se upuštali u jedan opasan eksperiment. Naime, plemenska odanost je u tom vremenu doživljavana kao snažna ljubav prema rodbini koja je iskazivana u strogoj osudi prema svakom  strancu. Važilo je pravilo, ako bi ko stavljao „omrznutog“ stranca ispred svog vlastitog plemena, izazvao je strastvene osude i gnjev drugih članova plemena. Te činjenice svijesni su istovremeno i jedni i drugi.

NEKI ASPEKTI HIDŽRE

     Kada se govori o važnosti Meke i Medine kao gradova u kojima  je proklijalo sjeme vjere,  počesto  možemo čuti  konstataciju da nije bilo  mekanskih muhadžira ne bi bilo medinskih ensarija. Ono duhovno zrijenje u Meki  koje se dešavalo  na individualnoj razini  svake ličnosti koja je preuzela polog vjere je, ustvari, omogućilo  to kolektivno, ummetsko i džem'atsko zrijenje muslimana kao zajednice i društva. U samom tom doživljavanju vjere mekanskog i medinskog perioda, pa zatim, u karakterističnosti Objave koja dolazi u tom periodu, nadolaze nam sve  univerzalne poruke hidžre koja u sebi pronosi plodove vjere. Međutim, hidžra u sebi nosi neprolazne vrijednosti koje se ne mogu iscrpiti vremenom i prostorom.  Nad tim vrijednostima i značenjima  hidžretske poruke se možemo nadnijeti i u današnjem vremenu, razotkrivajući njihovu važnost i aktualnost.

Hidžra nam na poseban način poručuje da su za  pobjedu ideje potrebna naša ubjeđenja u njihovu ispravnost i istinitost i spremnost  za žrtvu. Nikakva naša ideja neće uspjeti ako ne postoji iskreno ubjeđenje  u svu istinitost, ako nismo spremni žrtvovati sve od sebe da bi dotična ideja zadobila vrijednost javnosti. Ako mi u naše ideje unosimo malo sumnje, bilo sa aspekta ispravnosti ili  sumnje u krajnji ishod realizacije, ili ako u naše ideje unosimo  svoje interese i matrijalne težnje, to  sve ukazuje na osuđenost takvih ideja na propast. Muhadžiri i ensarije  su čvrsto i iskreno uvjereni u Istine vjere. Svakim svojim potezom pokazuju da su spremni sve žrtvovati za islam. Ne zaboravimo da Ebu Bekr kao najbogatiji čovjek u Meki nije prvi pohitio da spasi glavu, već ostaje zajedno sa Poslanikom islama i zadnji čine hidžru izlažući se  mnogobrojnim opasnostima. Alija ostaje u  Poslanikovoj kući ležeći na postelji njegovoj i znajući da ga razjareni  Kurejševići mogu sasjeći na komade sabljama. Ako bi u fokus našeg razmatranja uzeli samo navedene primjere, a za radi nekih paralela sa današnjim trenutkom, zaista bismo naišli na veliku poučnost. Ipak, naše bogatstvo nas tjera na sve veći komoditet i luksuz, a nedostatak iskrenosti u vjeri  tjera nas na postavljanja mnogobrojnih pitanja. Prema tome, mnogi od nas  da su bili na mjestu Ebu Bekra, među prvima bi stigli u Medinu i osigurali bi sebi sigurnost u Medini. Ili na mjestu Alije, mnogi bi postavili pitanje zašto baš ja a ne neko drugi da obavi taj zadatak. Upravo zbog toga je  duh hidžreta kroz povijest islama bio izvorom novih snaga i duhovnog buđenja muslimana kada im je god zaprijetila opasnost. Povijesna je činjenica, naravno koju možemo iščitati i u zadnjoj agresiji na našu domovinu, da kada su god neprijatelji muslimana i islama imali cilj da fizički istrijebe muslimane i iskorijene islam, kao neka vrsta bumeranga, učinili su od muslimana vojsku koja svojom žilavošću i otpornošću ostala nepobjediva. Isto to se desilo i sa muhadžirima u Meki. To spletkarenje onih koji poriču Istinu Božije Objave  je konstanta koja nam je očita još od hidžre Poslanika islama. Ustvari, to je stalno  ponavljana činjenica  čovjekove vjerske povijesti usredotočena  na vjernike da ih učini nemoćnim ili da ih uništi, bilo fizički  ili na bilo kojem drugom planu. Na  tu činjenicu nas upozrava  Kur'an:

„ I kada su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali, oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije“

Muhadžri i ensarije su bili predani vjeri, pripravni  da se žrtvuju na tom putu. To im je omogućilo pobjedu, ne samo osvojenje i ponovni povratak u svoju rodnu Meku već su oni stvorili ogromnu državu. Svojom požrtvovanošću  su pokazali da nema uspjeha bez žrtve i pobjede, bez borbe. Upravo je njihova hidžra  iznjedrila Bedr, Uhud, Hendek, Feth i sve ostale pobjede. Vjera jeste izraz naše spremnosti na  veliku požrvovanost na  Božijem Putu. Da je ikom pobjeda došla sama, došla bi Muhammedu, a.s.. Međutim, život našeg Poslanika islama kao i njegovih ashaba je sinteza  svekolikih žrtava i njihovih duhovnih, tjelesnih  i matrijalnih napora.

Gdje smo mi danas?  Za naše razmišljanje o ovom pitanju  navodimo razmišljanje u povodu hidžre, jednog našeg velikog Bošnjaka, Mustafe Busaldžića (1914-1945), koji je žrtvovao i svoj život na Putu Istne:

„A dok jedna zajednica i svi njezini članovi ne budu pripravni žrtvovati ne samo imetke, koji su prolazni, nego i živote za vječne ideale, ona ne može računati na sadašnjost ni na budućnost. Mi smo svi strašno podbacili, počevši od inteligencije pa sve do malog obrtnika i seljaka. Svi smo se povukli u sebe. Jedni ljubomorno čuvaju svoje žene, drugi zlato, a treći položaje i karijere. Praktički matrijalizam u vidu gramzivosti za imetkom i krute sebičnosti koja ne pozna potrebe drugih zahvatio je bez iznimke sve slojeve muslimanskog društva i zatrovao život u tolikoj mjeri da svaka savijest strahuje za budućnost muslimana u ovim krajevima...Kod nas ima sva sila muhadžira, ali zato nikako pravih ensarija, i najviše licemjera, koji se prividno klanjaju Bogu, ali djelima i postupcima dokazuju da vjeruju u zlatno tele.  Muslimani se varaju ako smatraju da će njihovo povlačenje u sebe, orgije u obiteljskom i privatnom životu, međusobna podvaljivanja i pritužbe, gramzivost za tuđim imetkom i dobrima, strančarstvo i rascjepkanost, podilažanje neprijatelju i licemjerna sentimentalnst zajamčiti opstanak. Veličina i opstanak života zavisi od veličine duše.“

Hidžra je događaj koji nas uči da muslimani moraju živjeti u ljubavi, slozi, jedinstvu kao prava braća.Ustvari, kao što nas muhadžirski duh  upućuje na zaključak da se ništa samo od sebe, bez žrtve, truda i dobre strategije ne postiže, dotle nam ensarjska ljubav  predstavlja tu produbljenu i produhovljenu ideju zajedništva i džema'ata. Muslimani moraju čuvati to zajednišvo, taj duh džema'ata. Ne smiju svojim postupcima narušavati džema'at, morali bi biti svjesni i strategije drugih koji pokušavaju narušavati njihovu zajednicu. A takvih ne samo da je bilo u Poslanikovo vrijeme nego ih ima i dan-danas. Naime,  nakon hidžre ujedinila su se dva plemena koja su bila otvoreni neprijatelji. Jedan jevrejski prvak od plemena Bejnu-Kajnuka, majstor iskorišćavanja nesloge među arapskim plemenima, je bio vidno nezadovoljan prijateljstvom koje uspostavi Poslanik između starih neprijatelja. Potaknut svojom zajedljivošću, nezadovoljstvom, zavidnošću, mržnjom prema Poslanikovim sljedbenicima načini strategiju borbe protiv muslimana. Tako nagovori jednog mladića da sjedne među Ensarije i da im počne recitovati staru poeziju, da ih na takav način vrati u  prisjećanja na stara vremena i pagansko vjeru. Ta poezija je bila dovoljan razlog  da ih vrati u prošlost, pa tako proključa sva ona plemenska isključivost, sve dok, naposljetku, ne zaori poklič: Na oružje. Poslanik, čuvši šta se deselo, požuri tamo: „Muslimani, hoćete li raditi  kao u danima neznanja, iako sam ja sa vama i Bog vas uputio u islam i počastio vas njime, i time vam omogućio da raskinete s putevima poganskim, i izbavio vas od nevjere, pa tako ujedinio srca vaša“? Duboko postiđeni, Ensarije su zaplakale i zagrlile se.

Ovaj primjer je poučan iz dva razloga:

-stalno su prisutni pojedinci, grupe, organizacije koje, iz svoje zajedljivosti, ne mogu blagonaklono  gledati jedinstvo i napredak muslimana,

-tanka je linija između našeg čvrstog, iskrenog ubjeđenja i slijeđenja puta zabludjelosti. U gornjem primjeru uočavamo da samo prisjećanje na staru poeziju je bio dovoljan  razlog da ljudi skliznu sa Staze Istine. 

 Kraj u narednom broju

JOŠ NEKE DIMENZIJE HIDŽRE

  Kur'an  na mnogim mjestima spominje hidžru, govori o  njenim mnogostrukim  značenjima što nas upućuje i na svu slojevitost našeg poimanja hidžre. 

Kur'an spominje da muhadžiri radi svoje čednosti i otmjenosti koja je rezultat njihove sveukupne požrtvovanosti, u očima neupućenih izgledaju kao bogataši. Onaj ko nije upućen u njihovo stanje mogao bi pomisliti da su oni imućni zbog njihova uzdržavanja od prosjačenja. Naravno, njihova je duša bogata.

„ A dijeli se siromasima koji su se predali Allahovu Putu a zaradu na Zemlji sticati ne mogu! Neznalice misle da su takvi bogati jer su skromni! A ti ćeš ih po vanjštini poznati, kad od svijeta prose-svijetu ne dosađuju. A šta od dobra podijelite, Allah doista za to zna!“

Termin hidžra se koristi u Kur'anu  u tom čisto historijskom smislu, označava seobu Poslanika islama i njegovih ashaba iz Meke u Medinu. Taj historijski kontekst hidžre, sa svim svojim implikacijama, daje nam još jedno značenje hidžre a to je moralno značenje u smislu svake čovjekove seobe iz područja zla prema svome Stvoritelju, Allahu, dž.š.  Dok je fizička seoba iz Meke u Medinu prestala biti obavezna za vjernike nakon osvajanja Meke u osmoj godini po hidžri, duhovna seoba iz područja zla u područje pravednosti i čestitosti,  dalje pretpostavlja  temeljni zahtjev islama.

U Kur'anu se navodi jedno vrlo zanimljivo kazivanje koje je poticajno da o njemu razmišljamo baš danas.

„ Meleki će pitati one koji su prema sebi zgriješili, kada im dušu budu uzimali: Na čemu ste vi bili? A oni će odgovoriti: Bili smo na Zemlji tlačeni! A meleki će pitati: A zar Zemlja Allahova prostrana nije pa da se po njoj selite? Eto, njima će džehennem biti stanište. A ogavno li je to boravište.

Ne i onima tlačenim, muškarcima i ženama, i djeci, koji nikakve varke nisu skovati znali, niti su puta upoznali!

Njima će Allah grijehe oprostiti, a Allah grijehe briše i grijehe prašta!

A ko se na Allahovu Putu iseli, na zemlji će mnoga mjesta naći, uprkos neprijateljima, i prostranstvo!...“

Gornji ajeti se odnose na onu grupu muslimana koji nisu učinili hidžru, spriječavali su ih njihovi imeci i interesi, ili su ih omeli strah i bojazan od teškoća i napora koje iziskuje hidžra.  Poznato je da mušrici nisu puštali muhadžire da slobodno odu, već su ih onemogućavali i postavljali zasjede na putu.  Represije i nasilje nad ovom grupom muslimana je pojačano od strane mušrika. Neki od njih su poklekli i podlegli pritiscima, neki su bili prinuđeni manifestirati nevjerovanje učestvujući s mušricima u njihovim obredima iz bojazni i straha za život. Kur'an ih naziva onima koji su se prema sebi ogriješili, jer su sami sebi onemogućili život u gradu gdje mogu slobodno ispovjedati vjeru. Ustvari, oni su sebe prisilili na život u nevjerničkoj sredini, ponižavajući, bjedni i tjeskobni život. Kur'an nam daje ovaj prizor   opisujući, na takav način, faktore koji potiču  ljudsku slabost, sebičnost, prohtjeve i nepokretnost. Kada meleki  budu uzimali duše takvih, onda ih uzimaju u tom njihovome  bjednome stanju. 

U navedenim ajetima se daje slika jedne posebne psihologije ljudi. U pitanju su ljudi koji jesu potlačeni i maltretirani ali koje nije  stvarna nemoć primorala da prihvate poniženje, tlačenje i odvraćanje od vjere. U pitanju  je bila njihova briga za imetkom, ovodunjalučkim interesima. Kur'an nam u gornjim ajetima daje univerzalnu poruku  koju današnji čovjek treba, ne samo razumjeti, već primjeniti u svome životu. Naime, pogrešno shvatanje suštine sredstava i izvora opskrbe i spasa je razlog zbog kojeg ljudi prihvataju poniženja i nepravdu. Zbog svoje slabosti, pohlepe i škrtosti čovjeku se čini da su sredstva života i opskrbe uvjetovana zemljom, povezana sa okolnostima i sredinom.  Kur'an, ipak, naučava da onaj koji učini hidžru, na Allahovu Putu, naći će široko prostranstvo na Zemlji, i neće mu biti tijesno, i neće biti bez sredstava za život. 

Već smo kazali da hidžra ima svoju moralnu karaktersitiku u kojoj  je sadržana duhovna dimenzija, dajući nam nove poruke, nove impulse u našem  razumjevanju ovog svijeta. Prema tome, hidžra znači napuštanje zla, sopstvena zaštita od nasilja i poniženja kako na nivou kolektiviteta tako i na individualnom nivou. Evo nam konkretnog primjera. Ove godine, sasvim je blizu dolazak hidžretske (1430) i gregorijanske (2009) nove godine. Koliko će muslimana Bošnjaka dočekati novu hidžretsku godinu na pristojan i svečan način, prisjećajući se svih onih univerzalnih značenja hidžre? Ili, koliko će muslimana Bošnjaka dočekati ovu drugu novu godinu na nepristojan način koji odudara od njihove vjere i tradicije, zapadajući na takav način u grijeh, nemoral, potpunu raskalašenost i razvojaćenost?

Ali ima još jedna pogubnija posljedica, koja nam se počesto gubi iz djelokruga horizonata našeg razmišljanja, sa dalekosežnijim negativnim implikacijama. U onim muslimanskim porodicama  u kojima se  ne zna za novu hidžretsku godinu, odnosno, u kojima se  žudno očekuje smo ona „ najluđa noć“ njihova djeca odrastaju bez povijesnog pamćenja i duhovne snage. Takva djeca ne znaju za univerzalne poruke hidžre, njihovo razumjevanje i poimanje svijeta i života će biti lišeno bilo kakve vjerske komponente i tradicionalne vrijednosti. A vjera i tradicija čine svako ljudsko biće, bez obzira na svaki drugi napredak, dostojnim čovjeka današnjice.

 Možemo ovu tezu i dalje produbljivati u našoj elaboraciji. Tako mnogi Bošnjaci zaboravljaju na  skorašnje nevolje i muke u kojima su se nalazili , iz kojih poduku nisu primili , ostali su nezahvalni slijedeći svoju staru praksu. Nezahvalni Dragome Bogu što su ikako ostali živi. A svaka vrsta nezahvalnosti u islamu je ružan znak. To je ljudska gesta koja je samo znak nečeg dubljeg što se krije u duši nezahvalnika. Kur'an to na upečatljiv način kazuje:

„ Kada čovjeka nevolja koja pogodi, tad se Nama moli, na strani svojoj ležeći, ili sjedeći, ili stojeći! I kad mu nevolju njegovu otklonimo, on tada - kao da Nam se ni  molio nije zbog nevolje što ga zadesi- svojim putem nastavlja! Eto tako se onima koji pretjeruju, čini lijepim to kako postupaju“

„ Kada Mi ljudima podarimo da milost okuse, nakon što ih je zlo kakvo bilo pogodilo, tad se oni opet izigravaju s Našim znacima!....“

 Nova hidžretska godina pada u vrijeme kada je današnji čovjek u najvećoj potrazi za mirom u svijetu, kada bjesni surovost, okrutnost, bezosjećajnost, razne krize koje jesu rezultatat sveukupne matrijalizacije svega i svačega. Hidžra nas uči da nema mira u svijetu bez mira u ljudskim glavama, nema mira u čovjeku bez mira u njegovoj duši. Nova hidžretska godina dolazi nam  u susret  kada ummet muslimana osjeća nasušnu potrebu za vjersko-moralnom čvrstinom i stabilnošću prvih muslimana, jedinstvom i bratstvom muhadžira i ensarija, njihovom požrtvovanošću na Putu Istine. Mi trebamo naučiti hidžretsku  lekciju kako se pojedinačna volja i uspjeh podvrgavaju  i podređuju volji i uspjehu zajednice.

Pored  ove višeslojnosti značenja same hidžre, postoji naša sklonost  ka pojednostavljenju smisla suštinske vrijednosti iste. Otuda imamo pitanja poput onih da li je danas hidžra obaveza za muslimane kao što je bila  farz za ashabe Muhammeda, a.s.? Da li je obaveza muslimana da učine hidžru iz onih zemalja gdje šeriat izgubi karakter pozitivnog prava?

Tako je M.T.Azapagić (1838-1918), poznati bosanski alim i prvi reis-ul-ulema, napisao Poslanicu o hidžri u kojoj je dokazivao da ne postoje šerijatski razlozi za iseljenje Muslimana nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije.

 Isto tako je čitalac Menara iz Bosne, učenik Fejzije medrese u Travniku, Muhamed Tarabar, postavio pitanje Rešid Ridau, velikom egipatskom učenjaku. Pitanje se ticalo hidžreta Muslimana iz darul-harba u darul-islam. U pitanju je BiH definirana kao darul-harb uslijed austrougarske aneksije. 

Rešid Rida odgovarajući na postavljeno pitanje navodi stavove mnogih islamskih klasičnih učenjaka. Po njemu je hidžra obavezna u dva slučaja. Prvo, kada je muslimanima nemoguće održati vjeru zbog smutnje koja muslimane tjera u nevjerstvo. Drugo, borba za vjeru odnosno za zaštitu islamske misije i sigurnost muslimana u svojoj vjeri. Po Ridau , hidžra je obavezna za onoga  ko ne može održati svoju vjeru bilo kao pojedinac bilo kao skupina i za onoga ko je potreban za vođenje džihada te njegovo učešće ojačava muslimane. On, nadalje, navodi da se ni jedan od ovih slučajeva ne odnosi na stanovnike Bosne.

Naša današnja hidžra ne sastoji se da ponavljamo ovakva pitanja i da se, pri tome, iscrpljujemo u raspravama. Pravi smisao hidžre možemo razumjeti, hidžretski duh možemo osjetiti ako danas pobjedimo našu brigu za imetkom, slabost, škrtost, pohlepu, ne pristanemo na poniženja i tjeskoban život.  Usuđujemo se kazati da je to duboko povezano sa našom svješću o važnosti i našom  ličnom angažiranošću oko, npr. izgradnje džamije u Banja Luci, Rijeci, Ljubljani.. Primjera radi, suštinsko je pitanje za muslimane u Sloveniji, naravno i za nas u BiH  kao njihova braća, kako pobjediti sebe pa se ugraditi u temelje ljubljanske džamije. Mi zaista plaćamo svoj o(p)stanak, npr. u Sloveniji ali to je naša hidžra jer bi meleki nama mogli postaviti pitanje, na naša neka (moguća) izvlačenja o potlačenosti, zar niste mogli napraviti islamski centar pa da možete komotno i na uljudan način ispovjedati vjeru u ovakvom svijetu koji jeste takav kakav je. U nekim drugim zemljama, gdje već postoje džamije i islamski centri, hidžretska poruka se dokučuje u njegovanju bratskog duha muhadžira i ensarija među Bošnjacima. U nekim trećim zemljama je sve u znaku trpnje ali i tamo treba o(p)stati jer se nadati, kako kaže Maverdi, da će još neko pridoći. Ostati i svjedočiti vjeru u Dragoga Boga na najbolji način.

Autor: Rifet Šahinović