Također, temeljni strah čovjekov, na koji se u Kurʼānu često svraća pozornost, jeste strah ili, naprimjer, stalna “jeza i bojazan od smrti“ (ḥaḏara l-mawt – usp. 2:19). 

Praktički, Kurʼān je knjiga koja na mnogim svojim dionicama uvjerljivo i dojmljivo opisuje čovjeka kao jedno strašljivo biće. Ovdje ćemo ukazati na neka od tih kurʼānskih mjesta.

U sūri 2:19., čovjek se opisuje posred jedne teške egzistencijalne situacije, iznenadne navale oluje, nepogode i nevremena. Tu su se nad čovjekovo tjeme nadvile grmljavine, munje, pljuskovi, tmine (ẓulumāt) i pogibelji meteorološkog vremena... Čovjek tada osjeća da ga svijet svojim strahotnim licima dohvaća i zagriza sa svih strana, jer kao da se cijelo postojanje poljuljalo iz svoga temelja i sada nagovještava čovjekov ovozemni kraj. 

Zanimljivo je da se u Kurʼānu ovo meteorološko vrijeme često opisuje predočavanjem jedne strašne slike:  Naime, na jednoj strani slike vidi se lađa spravljena čovjekovim rukama, a na drugoj, znatno većoj, vidi se beskrajna morska pučina i naleti vjetrova, bure i uzburkana mora (usp. npr. 10:22). Čovjek tad osjeti jezu, nerado spozna da je sa svih strana opkoljen, a mirno kopno i spokojne luke učine mu se tako dalekim, beznadežno nedosežnim.   Zapravo, ove slike o lađama na uzburkanom moru jesu uvjerljive kurʼānske predodžbe o samoj čovjekovoj egzistenciji, kratkotrajnoj, nestalnoj i pogibeljnoj. 

Ima mjesta  u Kurʼānu gdje se čovjekov strah opisuje kao stalan, kao nešto što ne jenjava, jer tu su neprestane kušnje koje dolaze iznenada. Naprimjer, u   2:155., spominje se kušanje čovjeka strahom, glađu, nestankom imetka, prestankom života, plodova... Sve to (imetak, plodovi, život)   izloženo je nestanku, kao i sam čovjek. Čovjek to zna, pravi sebi utvrde, gradi zaštitu svojim vrtovima i plodovima, želi osigurati svoj život. Pa ipak, unatoč visokim bedemima kojima se ljudi štite,  nailaze kušnje koje ih pogađaju  “svake godine jednom ili dvaput“, kako se to poručuje u Kurʼānu  (9:126).

Dakako,  Kurʼān ohrabruje čovjeka na poduzimanje koraka kojima se razgoni strah. Tako se u  2:277.,  kao i na mnogim mjestima u Kurʼānu,  spominje “da nema straha onima koji vjeruju u Boga, rade dobra djela, klanjaju namāz, [izvršavaju molitvu], dijele zakāt...“ 

Zapravo, ovdje imamo jedno božansko ohrabrivanje čovjeka da prione, sve to u silnoj želji da se zaštiti od straha, graditi sebi jednu vrstu drukčijih utvrda i tvrđava. To su tvrđave koje su sazdane od čovjekovih dobrih djela, klanjanja, molitve, dijeljenja imetka siromašnima. Time Bog diljem čovječanstva širi spokojstvo i sigurnost, i ulijeva stamenost i mir (īmān) u ljudska srca.

S druge strane, šejtanova, đavolova, sotonina uloga u tome je da među ljudima šire strah i nesigurnost. U sūri 3:175., govori se da strah dolazi od šejtana (sotone), naime sotona straši one sa kojima je prisan, ulijeva im stravu u srca, dovodi ih u poziciju drhtanja i egzistencijalne jeze i strepnje.

Dakako, ima mjesta u Kurʼānu gdje se čovjeka ohrabruje da  “strepi pred Bogom“, ali ta mjesta znače ujedno da čovjek treba  “pred svim drugim“ imati samo/pouzdanje, jer se, naime, strepnjom pred Bogom čovjek istovremeno opasuje u snagu da ne strepi ni pred kim drugim. Na primjer, u 7:56., spominje se naročita vrsta pobožnosti, ona koja dolazi iz “straha“ pred Bogom  i čežnje za Njim. “Boga zazivajte strahotno i čežnjivo“ – kaže se na tom mjestu (7:56).

Ali, sigurnost koja se postigne vjerom u Boga ne smije, na drugoj strani,  preći u osionost, bezobzirnost i grubost prema drugim ljudima i stvorenjima. O ovome je poruka Kurʼāna, koja proističe iz cjeline Kurʼāna, posve jasna: Onaj ko se pomiri s Bogom, treba se pomiriti i sa drugim ljudima, drugim stvorenjima.

Dakako, strah je svojstven čovjeku, štaviše, strah je bio svojstven velikim ljudima, Božijim poslanicima i glasonošama.  Ibrāhīm je osjećao strah (11:70), također je i Mūsā strahovao (20:67), strepio je i osjećao jezu. 

Tema “strašljivog čovjeka“ u Kurʼānu je vidljiva na mnogo mjesta. I kao da se na svim tim mjestima vidi jedan širi kontekst, opći govor o Bogu kao Onom koji obasipa  mirom, spokojstvom,   sigurnim okriljem. Na nekih dvanaest mjesta, različitim povodima,  u Kurʼānu se ponavlja da za ljude koji se oslanjaju na Boga “nema straha i takvi ne treba da se žaloste“ (lā ẖawfun ʻalayhim wa lā hum yaḥzanūn).

Kako je to kazao jedan pjesnik, misao o Bogu, slutnja o Njemu, vjera u Njega lišava nas straha pred prizorom užasne praznine svemira.

(...)

Autor: Enes Karić