Ali ako bar jedan od onih koji su na brodu ostane priseban i odlučan moguće je da za sve otvori vrata spasa tako što će ih ili bodriti, ili upućivati, ili sam biti uzor šta treba raditi... Primjeri da se tako nešto dešava u  realnom životu su česti.

Ne znam da li se neko od vas sjeća razornog zemljotresa koji je zadesio Armeniju 1989. i koji je sa 8,2 stepena Rihterove skale bio jedan od najžešćih zemljotresa dvadesetog stoljeća. Za nekoliko minuta umrlo je više od trideset hiljada ljudi. Područje koje je zahvatio zemljotres bilo je potpuno paralizirano i pretvoreno u gomile ruševina. Na periferiji zemljotresom zahvaćenog područja stanovao je jedan seljak sa svojom ženom čiju je kuću zemljotres rasklimao ali koja je ostala uspravna. Nakon što je vidio da mu je žena dobro ostavio je ženu u kući i trčeći krenuo prema osnovnoj školi u kojoj je bio njegov sin. Škola se nalazila u središtu zemljotresom pogođenog područja. Kada je došao na lice mjesta ugledao je zgradu škole koja je više ličila na gomilu tijesta nego na građevinu. Od tog prizora zastao je zaprepašten i bez daha. Ali nakon prvog zaprepaštenja već u drugom momentu sjetio se rečenice koju je stalno ponavljao svom sinu: Šta god da se desi ja ću uvijek biti uz tebe. U trećem trenutku suze su mu se slijevale niz lice, a već u četvrtom brisao je suze rukama i počeo razmišljati i gledati prema hrpi smeća kako bi odredio gdje je bila učionca njegova sina. U petom trenutku sjetio se da se razred njegova sina nalazio u zadnjem desnom uglu zgrade. U šestom trenutku već je bio tamo i počeo je kopati usred očaja i zaprepaštenja nemoćnih roditelja i ostalog svijeta.

Dvojica drugih roditelja pokušala su da ga odvuku odatle govoreći mu: Gotovo je. Pomrli su. A on je samo odgovorio: Hoćete li mi pomoći? I nastavio je kopati uklanjajući jedan po jedan kamen. Zatim je došao jedan vatrogasac koji je od njega tražio da prestane kopati jer sa tim svojim kopanjem može izazvati izbijanje požara, a on je samo podigao glavu rekavši: Hoćeš li mi pomoći? I nastavio je sa svojim nastojanjima. Došli su i policajci koji su bili uvjereni da je poludio pa su mu govorili da sa svojim kopanjem izaziva veću opasnost i da može doći od većeg urušavanja, a on se izderao na sve njih rekavši im: Ili mi pomozite ili me ostavite. I stvarno su ga pustili da kopa. Kažu da je je neumorno i sa nevjerovatnom snagom nastavio da kopa i uklanja kamenje krvavim rukama trideset i sedam sahata. I nakon što je uklonio jedan veći kamen ukazala mu se šupljina kroz koju je mogao ući. Povikao je: Armand! Sin mu se odazvao. Ovdje sam oče. Reko sam mojim drugovima: Ne bojte se. Moj otac će doći da mene i vas izbavi, jer mi je obećao da će uvijek biti uza me neovisno šta god da se desi.

Četrnaest učenika je umrlo a njih trideset i tri je spašeno među kojima je zadnji bio Armand. Da je njihovo izbavljenje zakasnilo još nekoliko sati svi bi pomrli. Ono što im je pomoglo da prežive bilo je i to što se zgrada urušila u obliku trougla. Otac je prenešen u bolnicu iz koje je izašao nakon nekoliko sedmica. Danas je otac penzioner koji živi sa svojom ženom i sinom inženjerom koji sada ponavlja ocu: Šta god da se desi uvijek ću biti uza te.

Sa arapskog: Ahmed Halilović