Čak kada bi bio stavljen da bira; između nevjerstva i bacanja u vatru, vjera treba da mu je draža nego nevjerstvto, na što ukazuje i slijedeći hadis:

Enes ibn Malik, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: «Tri stvari kod koga se nađu osjetiće slast imana: da mu Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., budu draži od svega drugoga, da voli brata muslimana samo u ime Allaha, i da mrzi da bude vraćen u nevjerstvo –iz kojeg ga je Allah izbavio- kao što mrzi da bude bačen u vatru.» (Muttefekun alejhi) U drugoj predaji kod Muslima se kaže: «...da mu bude draže da bude bačen u vatru nego da se ponovo vrati u jevrejstvo ili kršćanstvo.»

U ovo poglavlje ulazi i ono što se pominje u Kur'anu o slučaju Šuajba, a.s., i njegovog naroda, kada mu njegov narod reče: «Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: «Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.» (sura El-E'araf, 88)

On im na to reče: «Zar i protiv naše volje? Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba da je prihvaćamo, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvata; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!» (sura El-E'araf, 89)

Vidimo da Šuajb, a.s., pravu vjeru naziva spasom a nevjerstvo propašću. Kada su mu počeli prijetiti da će ga protjerati, on je rekao: «U Allaha se uzdamo!» i time je prepustio stvar Allahu i bilo mu je draže i napustanje njegove zemlje (tj. da ga protjeraju) nego da napusti svoju vjeru, sa kojom je Njegov Gospodar zadovoljan.

Allah, dž.š., hvali Šuajba, a.s., zato što je bio ustrajan u svome vjerovanju i ostao je privržen vjeri, bez obzira na pritisak i prisile njegovog naroda, kao što Allah, dž.š., hvali Jusufa, a.s., koji, na zavođenje vladareve žene, traži pomoć kod Allaha i kaže: «Gospodaru moj,» -zavapi on- «draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju...» (sura Jusuf, 33) Dakle, Jusufu, a.s., je bio i boravak u tamnici draži nego napuštanje principa svoje vjere. 

Ako bi musliman živio u sredini gdje ne bi mogao slobodno da ispoljava svoje vjerske osjećaje onda mu je propisana hidžra (tj. preselenje) iz tog mjesta na bolje mjesto za njega. Allah, dž.š. u Kur'anu kaže: «A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna.» (sura En-Nisa', 100)

Ovakva je bila i hidžra Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a., prvo u Abesiniju a zatim u Medinu. Nakon zlostavljanja, maltretiranja i drugih vidova kažnjavanja od strane mušrika, Allah, dž.š., im je naredio da učine hidžru.

Mnogo je primjera koji oslikavaju situaciju onih koji su svoju vjeru toliko cijenili da su bili spremni za nju žrtvovati svoj imetak i život, ako je bilo potrebno. Jedan od takvih primjera je slučaj sa Habbabom, r.a., koji kaže: «Bio sam rob i El-As ibn Vail mi je bio nešto dužan, pa sam došao kod njega i tražio da mi vrati moj dug. Tada mi je on rekao: -Tako mi Allaha, neću ti to vratiti sve dok ne zaniječeš Muhammedovu vjeru. Ja mu tada rekoh: -Tako mi Allaha, neću nikada zanijekati svoju vjeru, dok god ti ne umreš pa ne budeš ponovo proživljen. Tada on reče: -Eh, kada ja umrem pa budem proživljen, tamo mi dođi i ja ću tada imati mnogo imetka i djece, pa ću ti tada dati. To je bio povod da Allah, dž.š., objavi ovaj kur'anski ajet: «Zar nisi vidio onoga koji u dokaze Naše ne vjeruje i govori: 'Zasigurno će mi biti dato  bogatstvo i djeca» (sura Merjem, 77)

Habbab, r.a., je bio izlagan velikom iskušenju od strane mušrika, kao što je to bio slučaj sa Bilalom i drugim ashabima.

Urve prenosi da je Vereka ibn Nevfel prolazio pored Bilala, r.a., dok su ga mušrici kažnjavali zbog njegove privrženosti vjeri, pa bi Bilal govorio: «Jedan, jedan (je Allah)», a Vereka bi mu davao podršku govoreći: «Jedan, jedan, o Bilalu!» (Šuabul-iman, 2/239)

Urve, takođe prenosi da je Ebu Bekr, Es-Siddik, r.a., otkupio sve one koji su bili kažnjavani i maltretirani zbog svoje pripadnosti Islamu.

Takođe je nezaobilazan primjer požrtvovanosti Ammara ibn Jasira i njegovih roditelja, r.a., i njihova ustrajnost u vjeri. Poslanik, s.a.v.s., bi prolazio pored njih, dok su ih mušrici zlostavljali na pustinjskom pijesku, i govorio bi im: «Strpite se o porodico Jasirova, vama je Džennet zagarantovan.» (Hakim 3/383)

Habbab, r.a., kaže: «Požalili smo se Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.,    -dok je on sjedio naslonjen na svoj ogrtač u hladu Kabe- na poteškoće koje imamo sa mušricima koji su nas zlostavljali,  i tražili smo da moli od Allaha pomoć za nas. Tada on sjede i crvenog lica (od srdžbe) reče: «Tako mi Allaha, prije vas su vjernici bili stavljani na veća iskušenja nego vi. Ranije bi čovjeku, vjerniku iskopali rupu, stavili ga u nju i onda bi uzeli žagu i prepolovili ga i sve to ga ne bi odvratilo od njegove vjere. Takođe bi mu sa metalnim češljom skidali meso sa njegovih kostiju, pa ga ni to ne bi odvratilo od njegove vjere. Zaista će Allah upotpuniti ovu vjeru i učiniti je sigurnom, tako da će neko od vas, sam jašući na svojoj devi moći doći iz San'e do Hadramevta, ne bojeći se nikoga sem Uzvišenog Allaha, ili će se jedino za svoju stoku bojati od vuka. Ali vi ste narod koji požuruje.» (Muttefekun alejhi) 

Takođe je Faraonova žena bila vjernica i bila je zlostavljanja zbog svoje vjere, tako da ju je on razapeo između četiri direka i onda je na nju stavio kameni točak od mlina i tako je umrla. (Sujuti u svom tefsiru) 

Omer ibn Hattab, r.a., je poslao vojsku u pravcu Vizantinaca a među njima je bio i ashab Abdullah ibn Huzafe, r.a., pa su ga neprijatelji zarobili. Tada mu njihov vladar reče: -Postani kršćanin ja ću ti dati pola svoje vladavine. Abdullah mu na to reče: -Kada bi mi dao sve što posjeduješ i sve što su posjedovali svi raniji arapski vladari, da samo na momenat zaniječem Muhammedovu vjeru, ja to ne bih prihvatio.  Dalje se pominje koliko je bio zlostavljan, ali je on ostao ustrajan u svojoj vjeri. (Šuabul-iman 2/245)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je lijepo i upečatljivo objašnjavao propise vjere, tako da se vrlo često dešavalo da neko od ljudi dođe od njega tražiti nešto od dunjalučkih blagodati da bi mu, nakon kratkog vremena, Islam bio draži i vrijedniji od svega što je na dunjaluku.

Autor: Fuad Sedić