Smisao žrtve Ibrahima, a.s. u kontekstu našeg vremena
U životu se donesu i podnesu mnoge žrtve zarad raznih ciljeva kojima stremimo.
U kontekstu vremena u kojem živimo, u ozračju (pre)brzog tempa življenja, gdje je vrijeme novac, ne znamo smisao žrtve koju podnosimo. Vrlo je česta percepcija žrtve u korist ovodunjalučkih ciljeva, na štetu one vjerske, duhovne žrtve. Primjer neka nam bude zgrtanje imetka radeći ako treba i prekovremeno, iscrpljujući se do maksimuma, a onda kada je hazna puna, ne izdvajamo zekat, ne možemo prigoriti da udijelimo sadaku, da udijelimo stipendiju siročetu, ili da pozovemo prijatelja na iftar. Jer tobože, žrtva je bila velika da se imetak stekne. “Neka se i drugi pozahmete (žrtvuju), pa će i oni imati”, kazat će vam ovaj jadnik koji misli da ima neki hajr od takvog pristupa životu. Ponekad mislimo da smo samo mi iskušani, da samo mi imamo probleme, tešeke terete koje nosimo u našim grudima. Ali to nije istina, kako bi kazao jedan veliki alim: “Životna djela su kušnja (žrtva) i prema tome će se odrediti naše konačno stanište na vječnom svijetu.” Mislim da je vrlo umjesno da naše vrijeme i naše problem, kontekstualiziramo sa životnim angažmanom, žrtvom i zalaganjem Ibrahima, a.s., koji je ostavio neizbrisiv trag od mašrika do magriba. Kur`an vrlo lijepo i poučno govori o Ibrahimu, a.s., o njegovim iskušenjima, žrtvama, i kako se nosio sa istim. Osvrnimo se sada na jedan vrlo upečatljiv detalj iz njegova života. Znamo da su dunjalučka radost i ukras dijete (djeca), ali znamo da ima onih koji u životu podnesu žrtvu da nemaju nikako djece, ili dijete dobiju nakon mnogo godina braka. U svom dugom životnom vjeku Ibrahim a.s. nije imao djece. Kroz svoj poslanički vijek i službu Bogu, Ibrahim a.s. je stario i sve više želio da ima porod. Sada već stari poslanik Ibrahim očajno je želio sina, ali njegova žena Sara je bila nerotkinja. „Gospodaru moj, daj mi porod čestit!" (Es-Saffat,100) Zapažamo da je Ibrahim, a.s., imao veliku želju za evladom, ali i njegov optimizam, nadanja, da će jednog dana Allah, Svemogući, ispuniti želju. Poduka je u ovom ajetu za sve nas, da je dova sredstvo za ostvarivanje naših želja, potreba i za olakšica u podnošenju iskušenja (žrtve). Allah, Gospodar koji olakšava, je počastio lijepim sinom svoga roba, prijatelja, ispunivši svoje obećanje da će učiniti Ibrahima začetnikom dugog niza Poslanika, korijenom veličanstvene univerzalne vjere i to sa Hadžerom. „I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi." (Es-Saffat,101) Može li biti ljepša nagrada za žrtvu od sina koji je lijep, čestit, blag, zdrav i vjernik, pa maker ga dobili u poznim godinama?! Možete li zamisliti samo koliko ga je ta želja za sinom pritiskala u grudima. Allah dž.š. se smilovao starosti, usamljenosti, beznađu i muci svog vjernog Poslanika. Za Ibrahima a.s. Ismail nije bio samo sin oca koji nije prije imao djece, on je bio kraj čekanja koje je trajalo cijeli život, bio je nagrada za cijeli vijek patnje, plod njegovog života. Ismail a.s. je bio obećanje za buduće generacije i na neki način Ibrahimov a.s. cijeli dunjalučki svijet. Kroz radost i veselje Ibrahimovog doma, Ismail a.s. je brzo rastao obasjan svjetlom očeve ljubavi i paznje. Ali, Allah dž.š. je odlučio da ne ostane tako. Ibrahim a.s. je trebao biti iskušan još jednom. Ibrahim je imao san u kojem mu Allah dž.š. naređuje da žrtvuje (usmrti) svog jedinog sina, svoje ćedo. “I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: "O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?" - "O oče moj", - reče - "onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati." I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: "O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, - to je, zaista, bilo pravo iskušenje!" i kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: "Nek je u miru Ibrahim!' Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik." (Es-Saffat, 100-111) Nemoguće je riječima iskazati šta je značila Ibrahimu a.s. Allahova dž.š., naredba da žrtvuje svog jedinog sina Ismaila a.s. Veličinu tog bola ne možemo ni da zamislimo, a da ne zadrhtimo od straha. Kako može Ibrahim uzeti svog voljenog sina, plod svog života, radost svog srca, smisao svog življenja; svog Ismaila, položiti na zemlju, staviti nož na njegov vrat i ubiti ga? Može, itekako da može, jer je Allah preči od svega, jer je Allah podario sina, jer je Allah taj koji ga može i uzeti. Veličanstvena je uloga Ibrahima u ovom kontekstu.
Nedavno je grupa učenjaka, historičara i arheologa, istraživajući život Abrahama (Ibrahima, a.s.), došla do saznanja da je u njegovo vrijeme vladao paganski običaj žrtvovanja najstarijeg sina neuzubillah “bogovima”. Zamislimo samo koji je to bio demografski udarac za tadašnje generacije, pošto moraš da ubiješ svoga nasljednika, svoga prvaka u porodici koji treba da naslijedi oca u svim poslovima i da obezbijedi sve uslove za život. Taj paganski običaj, je odnio hiljade života, čije su gorbnice arheolozi našli od područja sjeverne obala afrike (Maroko-Egipat), bliskog istoka, do antičke Grčke. I što je zadivljujuće, prema rezultatima istraživanja, taj običaj iščezava nakon slučaja kada je Abraham trebao žrtvovati sina, i kada Bog dokida taj pagansko-džavolski običaj. Šta možemo iz ovoga zaključiti? Kako to kaže prof. dr. Enes Karić: “U povijesti čovječanstva nema grijeha a da ga čovjek nije probao.” Bog, dž.š., preko Ibrahima, a.s., izvodi jednu generaciju iz zablude, na put prosperiteta. Allah u ovom slučaju spušta milost, spušta ovna koji je zamjena za sina, i nagrađuje žrtvu koja je bila u ime Allaha.
Lakše je da Ibrahim bude žrtvovan od ruke Ismaila! Ali ne, mladi Ismail mora umrijeti, a stari Ibrahim živjeti u punini svoje žrtve. A danas imamo paradoks, da je roditeljima žao da bude dijete na rani sabah, jer bi se moglo prehladiti od abdesta, ili neće da ga bude na sehur, jer će tobože osjetiti glad. Pa čak toliko se ide u krajnost da se dijete ne forsira da ide u mekteb, da klanja, jer kako se misli, važno je imati dobro srce. Velika je žrtva izvesti dijete na salamet, ali ovakvim pristupom, ili (ne)žrtvom, neće biti berićeta. Ibrahim, rušitelj idola, svojom žrtvom ruši još jedan idol koji je koštao čovječanstvo hiljadama nevine djece i momaka! On i njegov Ismail, svojom spremnošću na ultimativnu žrtvu, donose selamet čitavom dunjaluku. Koliki bi samo bio selamet kada bi današnji roditelji, (čast izuzecima) bili spremni na djelić istinske žrtve u ime Boga i vjere?!
Ibrahim a.s. je stavio ljubav prema Bogu iznad samoljublja, poslanstvo iznad sina, odanost prema Bogu iznad lojalnosti obitelji, Istinu iznad stvarnosti, savjest iznad instinkta, odgovornost iznad zadovoljstva, dužnost iznad prava, monoteizam iznad mnogoboštva. Izabrao je napredak a ne stagnaciju. Ibrahim a.s. je izabrao Boga i predao Ismaila a.s. Ibrahim, a.s., kao spasitelj jedne generacije, opravdava epitet božijeg Prijatelja.
Osvrnimo se na Ismaila, koji je mogao ne odgovoriti na babin poziv na žrtvu. Mogao je pitati Ibrahima da se uzdrži od toga. Mogao je odbiti! Ali, Ismail je također bio vjernik. On se predao volji Allaha dž.š. Oslobađajući svog oca očaja, Ismail mu je dao ove utješne riječi: „‘O oče moj,' - reče - ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjeti ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'" (Es-Saffat,102) Ibrahim a.s. je pitao sina i on se svojom voljom ponudio Allahovom naređenju. Ibrahimov izbor je žrtva. Ismailov izbor je vlastita žrtva. Ismail nije korio nijednog trena svoga babuku, zbog odluke da ga žrtvuje Allahu. On je bio blagonaklonjen svome babuki, dok se današnji omladinci (momci i djevojke), ovrlo okrutno, grubo odnose prema svome babi (roditeljima). Svoju maloljetničku delikvenciju izlijevaju na roditelje, prijetelje i okolicu. Ismail neka bude primjer dobrog i poslušnog djeteta. Nikada se nije naljutio na svoga babu, pa čak i onda kada su on i majka ostali sami u pustinji (današnjoj Mekki), niti mu je to ikada prigovorio. Nažalost, mi smo danas spremni prigovoriti i najmanje sitnice. Koliko smo mi kao, djeca svojih roditelja spremni da se odazovemo na žrtvu, podnošenje određenih iskušenja, zarad zajedničkog prosperiteta, sreće i rahatluka?! Jesmo li poslušni roditeljima, kojima ne smijemo reći ni “uh”? To su pitanja na koja ćemo sebi valjda moći odgovoriti, i valjda ćemo sebe moći prepoznati u ovom kur`anskom epohalnom kazivanju. Kur`an, a.š., jeste objavljen i za našu generaciju, samo je pitanje koliko smo spremni da se udubimo u njegovu poruku i njen smisao. Smisao žrtve Ibrahima je bila univerzalna, i dobra poduka za sve generacije, pa i ovu našu.
Autor: Adis Sultanović