Kao što ni Biblija nije izumila ni rat, ni ropstvo, isto vrijedi i za stranice Kurʼāna. I Kurʼān oslovljava i rat i ropstvo kao nešto  priraslo za čovjeka, čemu treba tražiti lijeka, čemu treba vidanje i prevazilaženje.

Ali, ako se cjelini Kurʼāna valjano pristupi, ekonomsko ropstvo, dužničko ropstvo, ratno ropstvo i zarobljeništvo... tek su neke od vrsta ropstva koje Kurʼān spominje. Kao da je u temeljnoj Knjizi islama još jedan važan zahtjev, dodatni, onaj  za oslobađanjem ljudi za slobodno vjerovanje u Jednoga Boga. Po svemu što se iz cijelog Kurʼāna razumije, biti slobodan za vjerovanje u Jednoga i Jedinoga Boga jeste prvo ili prioritetno polazište za bilo koji govor o oslobađanju čovjeka iz mnoštva oblika ropstva koje ljudi jedni drugima nameću. 

Doista, na velikom broju stranica Kurʼāna probija se snažan glas Kurʼāna da se  oslobađanje  ljudi i čovječanstva treba dogoditi prvo iz fragmentiranih stanja politeizma (osloboditi se kumira, idola, kipova itd), k tome, Kurʼān govori i o oslobađanju ljudi iz ralja njihovih vlastitih strasti (npr. sūra Jasan dokaz/al-Furqān, 25:43., obznanjuje da ima ljudi koji “strast svoju uzimaju za svoje božanstvo“;  ista vrsta  “zapadanja u ropstvo svojih strasti“ spominje se i u suri Oni koji kleče/al-Ğāṯiya, 45:23). Naime, kad oslovljavamo temu robova, roblja i ropstva na stranicama Kurʼāna, treba znati da je za cjelinu Kurʼāna    ʻabdullāh ili  “rob Božiji“,   tj. “štovatelj Jednoga Jedinoga Boga“ – ono idealno stanje čovjekove slobode. U neku ruku, Kurʼān je Poruka koja čovječanstvo poziva da se posve oslobodi za Jednoga Jedinoga Boga, da svekoliko čovječanstvo bude roblje Božije (ʻibādullāh), samo to, a to samo po sebi označava slobodu najvišeg ranga. Ali, ʻabdullāhu ili čovjeku slobodnom za Jednog Jedinoga Boga, koji ničemu ne robuje,  trebamo se vratiti u posebnoj crtici.

Vratimo li se ekonomskim i ratnim oblicima ropstva koje Kurʼān spominje,  pažljivim plijevljenjem stranica Kurʼāna stiče se jedan opći  dojam:     temeljna Knjiga islama snažno podstiče na oslobađanje robova iz ropstva, bez obzira na vrstu ropstva u koju su zapali. Ropstvo Kurʼān naziva ar-riqāb, uglavnom je tu riječ o ropstvu u koje se zapalo u nepravednim društvenim i ekonomskim odnosima. 

Sūra Krava/al-Baqara, 2:177., u svome čuvenom proglasu obznanjuje to šta jeste istinska pobožnost (al-birr). Tu se kaže da se istinska pobožnost ne sastoji od [formalističkog!] okretanja lica  “prema Istoku ili Zapadu“! Naprotiv, nakon pobrajanja glavnih članaka vjere (npr. vjerovanje u Boga, u Onaj Svijet, u anđele/meleke, u Božije knjige, u Božije poslanike...) navodi se – u istoj alineji Kurʼāna - da je čin oslobađanja robova iz ropstva (npr. oslobađanje ratnih zarobljenika i zarobljenica) u jednakoj ravni sa vjerom u Boga i u Onaj Svijet... Sūra Pokajanje/at-Tawba, 9:60., obznanjuje da zakāt  (ili obligatni vjerski prinos  novcem i imetkom) pripada siromasima, bijednicima... i za oslobađanje robova iz ropstva. K tome svemu, veoma je važno da sūra Muḥammed (47:4) proklamira da ni ratni sukob “sa nevjernicima“ ne smije lišiti nevjernike, “koji su [nakon što ih se zarobi, u stanju] čvrsto vezanih ruku“, ali se  u istoj alineji, dakle odmah, spominju dva izlaza: da se “dobročinstveno oslobode iz zarobljeništva“ ili da im se omogući  “da se otkupe“.

Iz ove tri alineje Kurʼāna koje spominju ropstvo posve je vidljivo da Kurʼān svim svojim moralnim kapacitetima ustaje u zaštitu života (robove treba oslobađati, zarobljenike, koje se naziva   usārā, ne smije se ubijati!). Također, Kurʼān ustaje u zaštitu slobode čovjeka!  Iz cjeline Kurʼāna  razumije se da je oslobađanje robova iz ropstva integralni   dio vjere u Jednoga Jedinoga Boga.

Krenemo li dalje razviđati cjelinu Kurʼāna, vidimo posve jasno gotovo vapaje Kurʼāna da se roba oslobodi iz ropstva. Na tri različita mjesta spominje se znamenita sintagma Kurʼāna taḥrīru raqabah, oslobađanje roba iz ropstva. Sūra Žene/an-Nisā, 4:92.,  navodi jedan imperativ: Za   ubojstvo vjernika iz nehata može se osloboditi rob vjernik (taḥrīru raqabatin muʼminatin). Ovdje bi se pomislilo kako Kurʼān posvećuje brigu samo za vjernike (bilo da su slobodni ili robovi). Međutim, sūra Trpeza/al-Māʼida, 5:89.,  spominje da je jedan od izlaza za kompenzaciju za prekršenu zakletvu – osloboditi roba (taḥrīru raqabah – dakle roba općenito,  ma koje vjere, nevjere ili uvjerenja bio!). 

Također, sūra Rasprava/al-Muğādala, 58:3., spominje oslobađanje roba (taḥrīru raqabah)  općenito, ma koje vjere bio ili uvjerenje slijedio, kao kompenzaciju ili prevazilaženje grijeha zbog nepravednog odnosa muža prema supruzi, muža koji je  zapostavio svoju suprugu rekavši joj paganske riječi, tj. da mu je “bračno zabranjena kao što mu je zabranjena i njegova majka“.  

Iz ovih nekoliko primjera posve je jasno kako je na stranicama Kurʼāna prisutno jedno svojevrsno “Božansko gnušanje“ spram porobljavanja ljudi. Osim raqabah što znači rob, u Kurʼānu se poseže i za nazivom ʻabd, što također znači rob (najčešće onaj koji je zapao u tzv. ekonomsko ili “dužničko“ ropstvo). Npr. u sûri Krava/al-Baqara, 2:178., govori  se o starozavjetnom propisu taliona (arapski qiṣāṣ), ili poravnanja za ubijene, pa se kaže  “rob za roba“ (wa l-ʻabdu bi l-ʻabdi). Ali, ovdje se, baš u ovom retku, nudi i olakšanje, na ovom mjestu svojevrsna kurʼānska teologija oslobođenja ljudima nudi izlaz u dobročinstvu (iḥsān),  afirmira se ćudoredna nagodba i kompenzacija kako bi se izbjeglo daljnje prolijevanje krvi i uništavanje života!

K tome, opći je dojam da se ʻabd,  kao jedan od naziva za roba u Kurʼānu, na stranicama Kurʼāna sve više transponira u ʻabdullāha (Božijeg roba). O tome će biti riječi u zasebnoj crtici.

Iako Kurʼān spominje robinje, i stupanje u brak sa njima, sūra Svjetlost/an-Nūr, 24:33., proklamira dva opća moralna pravila koja su snažan podsticaj za njihovo oslobađanje.  

A) “I ne prisiljavajte robinje svoje na blud!“ (24:33)  - glasi jedan snažan moralni imperativ. 

Drugi je imperativ saopćen u riječima (24:33): 

B) “A onima koji hoće potvrdu [da su slobodni/slobodne ili oslobođeni/oslobođene od ropstva], a koji su u vaših desnica posjedu, vi potvrdu [za oslobađanje] napišite, ako znate da se otkupiti mogu...“

 Kako ćemo vidjeti i iz drugih crtica, spram oslobađanja robova iz ropstva, ili ratnih zarobljenika iz sužanjstva, ili robinja iz ropskog položaja, opći ton Kurʼāna je vedar, optimističan i uvijek podstiče ljude da se robove oslobađa, da im se pruže mogućnosti slobode. 

Iz svega ovoga može se zaključiti da Kurʼān ohrabruje ljude da i sami donesu propise i zakone protiv porobljavanja i ugnjetavanja ljudi. Muslimani trebaju poštovati sekularne i svjetovne zakone koje donesu legalne i legitimne instance, zakone koji se tiču zaštite čovjekova dostojanstva, slobode, duhovnog integriteta i mogućnosti za prosperitetan život  i rad.

(...)

Autor: Enes Karić

Iz knjige Eseji o vjeri u doba digitalizacije Centra za vesatijju