Zahvala pripada Allahu, dž. š., Milostivom, Samilosnom! Neka je salavat i selam na Poslanika, a. s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe, šehide i sve njegove sljedbenike do Sudnjeg dana!

Iskreno vjerovanje i pokoravanje Uzvišenom Allahu, slijeđenje Poslanika, a. s., i njegova sunneta i redovno i skrušeno obavljanje namaza učvršćuju našu vezu s Gospodarom. Namaz je stub vjere, najbolji i najvredniji ibadet koji se obavlja i praktikuje u životu.

Moramo znati da namaz ne čine samo puki pokreti i učenje. Bez skrušenosti i smirenosti nema namaza, bez obzira da li neko klanja pojedinačno ili namaz obavlja u džematu. Skrušenost i smirenost u namazu odlike su pravovjernih, a vrijednosti skrušenog klanjanja namaza svjedoče Allahove, dž. š., riječi: “...Oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.”

Objašnjavajući ovaj ajet, Ibn Kesir kaže: “Poniznost i skrušenost u namazu postignut će onaj koji svoje srce usredotoči na njega i samo se njemu posveti, dajući mu prednost nad nečim drugim.” Skrušenost (el-hušu’) možemo definirati kao: smirenost, dostojanstvenost, spokojnost, poniznost i skromnost. Strah od Allaha, dž. š., i osjećaj da nas On konstantno posmatra temelj je skrušenosti i taj pozitivni duhovni kvalitet nema ništa zajedničko s negativnim osjećajem inferiornosti, pristajanjem da se u odnosu na druge ljude bude u podređenom i nižem položaju.

Namaz je hrana za našu dušu, a skrušenost ili stanje smirenosti pred veličinom Uzvišenog je duša našeg namaza. Naime, kao što hranimo naše tijelo, isto tako moramo hraniti i dušu kako ne bi zamrla u duhovnom pogledu. Život čovjeka koji skrušeno, smireno i ponizno obavlja namaz potpuniji je i bogatiji negoli život onoga ko je nemaran prema namazu. Vjernik se u namazu obraća direktno svome Stvoritelju, a svojom skrušenošću potvrđuje i učvršćuje neraskidivu vezu stvorenja sa Stvoriteljem.

Poslanik, a. s., rekao je: “Ko se abdesti i to pravilno uradi, pa klanja dva rekata nafile, ne dozvolivši sebi da razmišlja o Dunjaluku, bit će mu oprošteni njegovi manji ranije učinjeni grijesi.”

Iz navedenog hadisa zaključujemo da se namazu klanjač svojim mislima mora izdići iznad prolaznih ovodunjalučkih banalnosti kako bi imao pravo nadati se oprostu grijeha.

Prisutnost srca u namazu dokaz je klanjačeve skrušenosti. Njegovi pokreti u namazu refleksija su te smirenosti. Nema brzih i naglih pokreta, nema žurbe, nema uznemiravanja drugih klanjača.

Poslanik, a. s., oštro je prekorio ashabe koji su prilikom obavljanja namaza upirali poglede prema nebu. Mnogo je klanjača, podsjeća Časni Kur'an, koji će usljed vlastite nemarnosti bit za svoj namaz ukoreni, a ne pohvaljeni i nagrađeni: “A teško onima koji, kad namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju.”

Saznanje da je klanjač na sedždi najbliži Stvoritelju, stanju skrušenosti daje jednu višu i suptilniju dimenziju. Klanjačeva skrušenost je očitovanje lične ovisnosti o Bogu, ali je istovremeno i najdublji izraz priznavanja Božije Uzvišenosti. Skrušenost učvršćuje iskrenost, a iskorjenjuje oholost. Oholost znači suprotstavljanje istini, pokušaj da se istina samoisticanjem i samohvalisanjem prikrije i zataji. Oholost, u konačnici, ne može prikriti istinu, ali itekako može ponižavati ljude. Svaki propušteni namaz i sedžda simptomi su oholosti, budući da je Iblis odbivši učiniti sedždu kategorično odbio Uzvišenom Stvoritelju iskazati pokornost.

Zato Iblis uporno odvraća od namaza i nastoji da došaptavanjem klanjače lišiti skrušenosti kako bi izgubili nadu u Milost Božiju i Njegovu obećanu nagradu. Skrušenost i poniznost u namazu trijumf je nad ohološću koju personificira Iblis, neka je Allahovo prokletsvo na njega.

Skrušenost razvija svijest o vlastitim slabostima, te odbacuje aroganciju, oholost i nadmenost srca i duše. Obavljajući skrušeno namaz i padajući ponizno i smireno na sedždu, uništavamo i najmanju klicu oholosti koja može poniknuti u našim srcima.

Koliko je vjernik skrušen i smiren u namazu, kao formalnom vidu ibadeta, toliko će njegov namaz biti vrednovan kod Gospodara. Ni formu namaza ne možemo zanemariti i moramo joj pokloniti odgovarajuću pažnju. Međutim, usljed pretjeranog usmjeravanja pažnje na formalni dio namaza mogu se pojaviti šejtanove vesvese – došaptavanja. Onaj ko usmjeri svoju pažnju isključivo na formalnu stranu namaza, razmišljajući o svakom pokretu, ograničit će svoje prisustvo namazu na te pokrete, te izgubiti osjećaje skrušenosti, smirenosti i blizine s Allahom, dž. š.

Nažalost, ljudi koji žure da što prije obave namaz nisu ni svjesni da namaz svode samo na onu formu zbog koje im Stvoritelj prijeti kaznom. Odriču se bisera na račun školjke. Odbacuju jezgru a hrane se ljuskom. Njihov namaz ne liči na vezu s Gospodarom, već na dobro uvježbane i sinhronizirane radnje kojima se ispunjavaju spoljašni uvjeti za ispravnost namaza. Oni koji to čine upotpunja­vaju namaske farzove, ali ne razmišljaju o tome šta uče. Takvi obavljaju namaz mehanički tačno i pravilno, ali na sedždi njihovo srce ne zatreperi od pomisli na Milostivoga Gospodara. Gospodarom su se približili spremnošću da se naklone tijelom, ali su se od Njega udaljili hladnim i odsutnim srcem. Ibn Abbas, r. a., govorio je: “Dva umjerena rekata obavljena s razmišljanjem bolja su od bdijenja cijele noći ako je srce nemarno.”

Dovoljno je u namazu probuditi svoje srce pred spoznajom da je, naprimjer, učenje Fatihe svojevrsni intimni razgovor s Bogom. U tom razgovoru nije potreban ni posrednik ni prevodilac. Štaviše, to je razgovor između samosvjesnoga čovjeka i Živoga, Sveprisutnoga Boga, koji je čovjeku bliži od žile kucavice.

U namazu, kao intimnom razgovoru, u namazu u kojem voda traži žednog kao što žedni traži vodu, klanjač će osjetiti posebnu slast ibadeta i raznježeno spokojstvo srca. Kada dosegne puninu skrušenosti, svaki proučeni ajet ostavit će na njega neizbrisiv trag. Njegovo srce će ispunuti zadovoljstvo, a oči će se orositi suzama. Bit će to namaz istinskoga osvjedočenja i unutrašnjega viđenja Božijih znamenja kojim On obasipa zahvalne robove svoje.

Poslanik, a. s., jednom je upozorio: “Prvo što će biti uzdignuto sa Zemlje – oduzeto od mog ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.”

Kao što poslije svake sedžde (padanja ničice) slijedi kijam (uzdizanje), tako poslije skrušenosti pred Bogom slijedi uspravljanje pred ljudima. Poginjanje glave pred Bogom uspravlja ljudske karaktere i daje im snage da uzdignuta čela koračaju ovim svijetom.

U skrušenim srcima nastala je dova Allahu bliskih ljudi: “Bože učini me u vlastitim očima malim, a u očima drugih ljudi velikim. “

Gospodaru naš, učvrsti nas na Pravom putu!

Učini, Svemogući i Svemilosni da budemo skrušeni i strpljivi, kako tokom obavljanja namaza, tako i u životu, i Džennetom nas obraduj!

Amin!

BILJEŠKE:

  1. Kur'an, Sura Mu'minun, ajet 2.
  2. Tefsir ibn Kesir, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar “Kralj Fahd”, Sarajevo, 2002., strana 887.
  3. El-Munnedždžid, M.S., Skrušenost u namazu, Bošnjački omladinski centar, Tešanj, 2001., strana 9.
  4. Sahihu-l- Buhari, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008., strana 146.
  5. Sahihu-l-Muslim, Dobra knjiga, Zenica – N. Pazar, 2015., knjiga 2., strana 91.
  6. Kur'an, sura Maun, ajet 4-5.
  7. Ihjaa ulumid- din, Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004., knjiga 1., strana 470.
  8. El-Munnedždžid, M.S., Skrušenost u namazu, Bošnjački omladinski centar, Tešanj, 2001., strana 13.