Neki su vjerovali da je poslanik od Uzvišenog Allaha, drugi su pretjerali u ljubavi prema njemu tvrdeći da je on Bog, dok je treće nadvladala mržnja i bijes pripisujući laž i loše djelo njegovoj majci.

Tako se na jednom od njihovih sastanaka odvijao slijedeći dijalog: 

- ''Šta mislite, narode, o Isau?!'' – reče jedan od njih.

Azir reče: ''On je stvarno vrlo čudan čovjek, i sve što je donio sa sobom također je čudnovato! Dijete rođeno bez oca! A da nismo poznavali njegovu čistu i čednu majku, pričali bismo o njoj kojekakve priče. Zatim je kao dijete rječitim jezikom progovorio u bešici rekavši: 'Ja sam Allahov rob i Njegov poslanik'. Odrastao je pred našim očima i mi ga nismo vidjeli da uči ono što mi nismo znali, ili da je posjećivao sihirbaze i čarobnjake. Pokazao nam je veoma čudnovate stvari. Zar nije, naposljetku, napravio od blata nešto poput ptice, potom udahnuo u nju i ona postala prava ptica, i to se dogodilo pred našim očima?! A, poslije svega, zar nije oživio mrtvaca koji je izišao iz kabura i sa nama razgovarao?! Ima li išta od toga čudnije?! Zato ja, o, narode, vjerujem da je Isa stvarno Allahov poslanik. Došao je poslije Musaa da nam obnovi našu vjeru i naputi nas na naš vjerozakon kojeg smo mi zamijenili i posve promijenili...''

Jehuz reče Aziru: ''Već te je Isa opčinio i u zabludu odveo, Azire! Misliš li da čovjek može nastati bez oca?!''

- ''Kao da nešto smjeraš Jehuze! On je sin bogobojazne i dobre žene, Merjeme!''

- ''Nismo čuli dosada da neka žena zatrudni bez muža! Jesi li ti čuo za to prije Merjeme?''

- ''Merjemina trudnoća bila je znak od Allaha, brate moj. Allah je moćan da promjeni prirodne zakone kako On želi. On je odredio da Isa bude stvoren bez oca.''

- ''A zašto nije mene i tebe stvorio bez oca?''

- ''Allah je želio da Isaovo stvaranje bude mudžiza (nadnaravno djelo) za ljude, a i njegovu majku je učinio znakom ljudima. Nije ga stvorio poput mene i tebe. Tá gdje smo mi u odnosu na Isaa?! Gdje su naše majke u odnosu na pobožnu i dobru Merjemu?!''

- ''Zašto bi Isa bio izuzetak u Allahovom stvaranju u odnosu na ostale ljude otkako ih Allah stvara?!''

- ''Prijatelju moj, pretjerao si u svojim pitanjima i tvoja tvrdnja je zabludjela. Isaov slučaj je kod Allaha isti kao i i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ''Budi!'' – i on bī. Allah je već Adema, oca čovječanstva, stvorio od zemlje, i Adem nije imao ni oca ni majku. Stvorio je Havu, majku čovječanstva, od Ademovog dijela (rebra), a Hava nije imala majku. I još je ostalo da stvori osobu koja će imati majku, ali ne i oca, e, to je Isa. Isa je stvoren po Allahovoj odredbi; On je Onaj Koji stvara šta hoće i od čega On hoće. Pa zašto se sada suprotstvaljaš Isau i pitaš ko mu je otac, a niko se ne suprotstavlja Ademu i Havi i ne pita ko su njihovi roditelji?! Stvaranje Isaa je lakše od stvaranja Adema i Have. Allah je oblikovao Isaa u utrobi žene kao što se oblikuju i ostali ljudi, a to nije bio slučaj sa Ademom i Havom.''

- ''Pričaj ti što hoćeš, Azire, ja ne vjerujem da je Isa poslanik.''

- ''Što se mene tiče – reče Azir – ja svjedočim da je on Allahov poslanik i Njegova Riječ koju je udahnuo u Merjemu. Tako je stvoren po Allahovoj odredbi da bude pouka i kušnja za ljude.''

Šalum reče: ''Ali, Isa je udahnuo dah u blato i ono je postalo ptica, oživio mrtvaca iz njegovog mezara, izliječio od rođenja slijepca i gubavca, iscijelio oboljele!!!''

''I šta ima u tome, Šalume?!'' – upita Azir.

- ''Ove stvari ne čini čovjek, Azire, po ko može oživjeti nešto mrtvo osim Allah?! To je Isa uradio po svojoj volji i tako podario život ptici i mrtvacu. A život je samo u Allahovoj odredbi.''

- ''A šta želiš time reći?''

- ''Isa, on je - Allah, ili je on - sin Božiji!''

Azir na to reče: ''Od Allah oprosta tražim! Pretjerao si, Šalume, u svojoj ljubavi prema Isau i prekoračio granicu. Rekao si nešto što Isa nije govorio. On bi, što god da je činio, govorio da to čini sa Allahovim dopuštenjem. On je rekao: Napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice, i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijelit ću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavat ću mrtve, voljom Allahovom! Da je Isa imao moć da svojom voljom to učini, rekao bi: Učinit ću to svojom voljom. Pa zašto mu onda pripisuješ ono što on sâm sebi nije prepisao tvrdeći da on ima moć, a on sâm to ne tvrdi?!

Ne misliš li da ćete tvoja ljubav prema njemu navesti da pretjeraš u toj ljubavi i da tako učiniš širk prema Allahu, kao što je srdžba Jehuza navela da kaže ono što je rekao o njegovom stvaranju! O, narode, zašto ne budete umjereni u svojoj ljubavi prema Isau? Gledajte na njega ispravnim pogledom! 

Isa je poslanik od Allaha, imao je mudžize kao što ih je i Musa imao. On je Allahov rob i Njegov poslanik. Ovo je, narode, moje mišljenje o njemu, i vama - vaša, a meni - moja vjera!''

Isa, a.s., i vjerski učenjaci

Isa, a.s., poče pozivati sinove Israilove da vjeruju njegovo poslanstvo, da potvrde Knjigu koja mu se objavljuje, da napuste ljubav prema dunjaluku i njegovim prolaznim užicima, i da svoja lica okrenu ka Allahu, Koji ih je stvorio i odlikovao nad ostalim narodima. Ali ljubav prema dunjaluku i imetku zaokupila je njihova srca tako da su imetak, umjesto Allaha, obožavali sakupljajući ga na nedozvoljen način. Pa kako su se mogli odreći ovoga svijeta koji je zaokupio njihova srca i primamio ih svojim ukrasima?!

Njihovi vjerski učenjaci shvatili su da, ako prihvate Isaa kao poslanika, izgubili bi pozicije vođstva i bili bi spriječeni da zgrću ogromni imetak. Imetak od zavjetnih darova, zekjat i pokloni, koje je narod prinosio u Sulejmanov Hram, odlazio je u njihove džepove puneći njihove kuće, a pred narodom bi govorili kako je Allah od njih već primio njihove darove. Naređivali su siromasima da ih prinose, od bolesnog bi tražili da ih daje sve dok ne ozdravi, od putnika dok se živ i zdrav ne vrati, a tako isto i od trgovaca, poljoprivrednika i zanatlija – i sve bi to završavalo u njihovim rukama.

Kada je Isa, a.s., jedne prilike upoznavao ljude sa vjerskim propisima i navraćao ih da vjeruju u Allaha, vjerski učenjaci ispriječili su se između njega i ljudi tvrdeći da je on lažac, i tražili su od njih da ne odstupaju od Tevrata i da ne vjeruju u Indžil. Isa, a.s., je počeo opovrgavati njihove tvrdnje, spominjao njihove zablude govoreći da su oni izmijenili propise Tevrata, odstupili od vjere Musaove, dozvolili sebi ono što im je Allah zabranio, a ljudima zabranjivali ono što im je Allah dozvolio - navodeći im primjere za to.

Međutim, ljudi su sluge onoga na što su navikli, tako da su povjerovali licemjernim vjerskim učenjacima, a porekli da je Isa Allahov poslanik.

Oni su mnogo uznemiravali Isaa, psovali mu u lice. Isaovoj majci pripisivali su razvrat. Iznosili su mnoge laži na njega. Isa, a.s., je strpljivo podnosio sva njihova uznemiravanja kao što su, uostalom, to podnosili i poslanici prije njega. Samo su havarijjuni bili odani Isau, oni koji su povjerovali u njegovo poslanstvo i govorili: ''Mi ćemo pomoć Allahovu vjeru, mi u Allaha vjerujemo, i budi nam svjedok da smo mi muslimani''.

Isa, a.s., i havarijjuni

Isa, a.s., je zadovoljno gledao na svoje havarijjune (pomoćnike). Oni su postali njegovi učenici i bilježili njegov šeri'at. Putovali su sa njim po zemlji pozivajući u Allahovu vjeru. Oni i Mesih (Isa, a.s.) skoro da se nisu zadržavali na jednome mjestu. Sad si ih mogao sresti u nekom selu, sad u nekom gradu, jedanput u podnožju planine, ponekada u pustinji. Sa sobom nisu nosili nikakve hrane niti su konačili po kućama. Kad bi izgladnjeli, tražili bi hrane tamo gdje se zadese, pa ako je ne bi našli, jeli bi rastinje iz zemlje i pili vodu iz potôka i rijêka. Mesih je prema njima veoma blago postupao.

On, Mesih, bio je osrednjeg rasta, bijele boje kože svjetlocrvenog tena. Mnogo je bio stidan, spuštenog pogleda uperenog ka zemlji zbog strahopoštovanja prema Uzvišenom Allahu, stalno uprenih očiji ka Allahu! Bio je skrušen poput gazele, mnogo je plakao zbog straha prema Uzvišenom Allahu.

Sofra s neba

Jednoga dana Isa, a.s., sa svojim havarijjunima iziđe u pustinju kako bi motrili tragove Allahove milosti i to kako On oživljava zemlju nakon njezinog mrtvila. Razmišljali su o sazdanosti nepomičnog kosmosa i kako u njemu nastaje život kada oblaci prospu kišu na zemlju. Hodili su po pustinjskim predjelima penjući se na brježuljke i spuštajući se u doline. Osjetili su glad i žeđ, ali nisu mogli naći nikakvog rastinja i svježe trave koja bi ih zasitila. Našli su se u velikoj nevolji, jer glad i žeđ se povećavala.

Uputili su se ka Isau, a.s., i rekli mu: ''Spasi nas, Allahov vjerovjesniče! Skoro da umiremo od gladi i žeđi! Zar ne vidiš da su nam se usta osušila, stomaci s leđima sastavili, snaga nam oslabila, oči obnevidile i spremni smo za propast?!''

Isa, a.s., im reče: ''A šta da Isa učini za vas?! I on poput vas gladuje i jede ono što i vi jedete. Stoga se strpite, narode, na glađu i žeđu dok nam Allah ne dadne kakvo olakšanje. Možda će pasti kiša i donijeti nam dobro, i tako ćemo moći ugasiti žeđ i oprati se, iz zemlje će izrasti rastinje te ćemo moći jesti koliko hoćemo!''

- ''Zar da čekamo dok kiša ne padne i rastinje ne izraste pa da onda jedemo?! Dovoljno smo se, o, Allahov vjerovjesniče, suzdržavali i jeli rastinje koje ni stoka ne jede! Mi sada želimo drugu hranu!'' – povikaše havarijjuni.

- ''A šta to želite?'' – upita ih Isa, a.s.

- ''Zamoli Allaha da nam pošalje kakvu hranu pa da se najedemo''. 

"O, Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj spustiti sofru s neba?" – on reče: "Bojte se Allaha ako ste pravi vjernici!"  

Oni rekoše: "Mi želimo da jedemo s nje i da budu smirena srca naša, i da znamo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.'' 

Reče Isa, sin Merjemin: "O, Allahu, Gospodaru naš, spusti nam sofru s neba da nam bude praznik - i prvima od nas i onima kasnijim - i znak od Tebe; i opskrbi nas, a Ti si najbolji opskrbitelj!" 

Isa, a.s., zatim, reče havarijjunima: ''O, narode, Allah će vam spustiti s neba ono što ste tražili i vi ćete jesti hranu koju prije niko od ljudi kušao nije!''

''Kakvu cijenu za treba da platimo za ovu hranu?'' – upitaše oni.

''Da u Allaha vjerujete i Njegovog poslanika istinski slijedite. Pa ko od vas poslije toga ne bude vjerovao zaslužuje najžešću kaznu, jer su vam već pokazane mudžize koje vas obavezuju da vjerujete u vašega Gospodara. Jeste li zadovoljni time? – odgovori Isa, a.s.

- ''Da, zadovoljni smo. Samo požuri i traži za nas sofru s neba!''

Isa, a.s., im reče: ''Pogledajet ka nebu da vidite sofru svojim očima!'' 

Oni pogledaše ka nebu i vidješe sofru sa hranom u posuđu kako se polahko spušta. I kada se sofra spusti na mjesto gdje su oni sjedili, pohitaše joj ispruženih ruku.

''A gdje je zahvala Allahu na onome čime nas je odlikovao i nahranio?! – upita ih Isa, a.s.

- ''Šta treba da kažemo, Isa?''

''Recite: U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog'' – poduči ih Isa, a.s.

Potom oni skinuše sa sofre pokrivač i ugledaše na njoj hranu kakvu njihove oči prije nisu vidjele. A kada je okusiše, osjetiše takvu slast kakvu nema hrana na ovome svijetu, i zahvališe svome Gospodaru Koji ih je nahranio. Zatim ugledaše sofru kako se ponovo uspinje ka nebu dok je ne izgubiše iz vida. Učiniše sedždu zahvaljujući se Allahu Uzvišenom, iskreno Ga slaveći i hvaleći.

Isaov, a.s., odlazak sa ovoga svijeta

Isa, a.s., se vrati u svoj grad i u njemu naiđe na jevreje koji su kovali zavjeru protiv njega. Njihovi vjerski prvaci pribojavali su se da Isa ne pridobije veći broj pristalica koji bi širili njegov nauk među ljudima te bi tako njihovo vođstvo bilo uništeno, a materijalna korist izgubljena. Zato se oni nastojahu približiti nasilničkim vladarima koji su upravljali ovim krajevima iz pravca Rima. Govorili su im: ''Isa se pobunio protiv cara Cezara. Ustao je protiv njegovih zakona. On huška ljude da prihvate njegovu vlast, a da se pobune protiv vlasti cara Cezara. On samo žudi za vlašću! Mora biti kažnjen žestokom kaznom prije nego što se opasnost od njega ne proširi i njegovo zlo ne nastavi!''

Jedan vladar povjerova u ono što su tvrdili jevreji, poboja se da ne izgubi Palestinu iz svojih ruku i vlasti Cezara. U njemu se pojavi bijes i srdžba prema Isau te poče da ga traži šaljući svoje ljude širom zemlje.

Isa, a.s., je čuo za zavjeru protiv njega od njegovih neprijatelja i skrivao se po kućama svojih učenika. Vladarevi ljudi tražili su ga danima, ali ne nađoše mu traga. Onda počeše nuditi imetak njegovim učenicima ne bi li ga otkrili i pokazali im mjesto gdje se krije. Jedan od njegovih učenika nasjede na njihovu ponudu i reče im Isaovo, a.s., skrovište. To obradova vladara te svoju vojsku posla tamo noću kako bi ga uhvatili. Dakle, jedan od njegovih učenika bio je izdajica.

Ali, Uzvišeni Allah je želio spasiti Svoga roba od spletke zavjerenika tako što je dao da Isa, a.s., posumnja na svoga izdajnika i da jedan od njegovih učenika liči na njega. Vojska je njega uhvatila i odvela na mjesto pogubljenja. Tu su ga stavili na jedno drvo i razapeli. Isaovom, a.s., izdajniku dali su nagradu.

Isa, a.s., izišao je iz svog skrovišta tumarajući tamo-amo dok ga Uzvišeni Allah nije prenio na mjesto na koje je On htio. Nakon što je Uzvišeni Allah spasio Isaa, a.s., od zavjere jevreja, oni su kazali: ''Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahovog poslanika!'' 

Allah, čiji je govor najistinitiji, veli: ''A nisu ga ubili, ni raspeli, već im se pričinilo''.

Uzvišeni Allah onda objavi Isau, a.s.: "O, Isa, Ja ću te usmrtiti, i uzdignuti te k Sebi i očistiti te od nevjernika, i učinit ću da oni koji te slijede budu iznad onih koji ne vjeruju sve do Dana sudnjega! Zatim ćete se Meni vratiti, pa ću Ja presuditi među vama o onome u čemu ste se razilazili!’’

Međutim, gdje je Isa, a.s., otišao nakon što je ubijen onaj koji mu je bio sličan?! To je tajna duboko skrivena, koja je poznata jedino Uzvišenom Allahu. Jer, samo On zna tajne i ono što je skriveno.

Autor: Ahmed et-Tadži

Preveo: Almir Fatić