Od početka objave Kur'ana muslimani iskazuju posebno poštovanje prema mjesecu ramazanu, i to iz dva razloga:   

prvi: ramazan je mjesec u kome je počelo spuštanje Objave, dakle milosti na ljudski rod. Vidi se to iz mnogobrojnih Kur'anskih ajeta. Vidi se to i iz gore navedenog ajeta: Uputa ljudima /Huden linnas;

drugi: jer je to mjesec posta u kome su muslimani više posvećeni vjeri i vjerskom životu nego li u drugim mjesecima.

 

     Općenito gledajući tu posvećenost možemo sagledati kroz dva aspekta: 

prvi: odnos čovjeka prema Uzvišenom Allahu kroz ibadetsku stranu. Ramazan je mjesec obilate milosti Gospodara svjetova; mjesec opraštanja grijeha; mjesec oslobađanja od džehennemske kazne; mjesec Upute...

    Naziremo to iz riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi vesellem,: „Došao vam je mjesec ramazan, mjesec bereketa kojim vas Allah dariva. U njemu se spušta Allahova milost, brišu grijesi; to je mjesec u kome Allah uslišava vaše dove, promatra vaša nadmetanja u dobru, hvali svojim melekima. Pa, pronađite sebe u tim dobrima koja vam dolaze od Allaha. Nesretnik je, i gubitnik, onaj koga u ovom mjesecu ne obujmi Allahova milost“, kako bilježi Taberani, kao i iz hadisa:

„Moj je umet darovan sa pet svari kojima nisu darovani poslanici prije mene:

 

  • kad nastupi prva noć ramazana Allah baci pogled na njih, a na koga Allah baci pogled neće ga kažnjavati;
  • meleki za njih čine  istigfar svakodnevno, danju-noću;
  • Allah naloži Džennetu: Uljepšaj se za Moje robove postače da u tebi nađu smiraj jer ga ne mogu naći u dunjaluku;
  • zadah iz usta postača draži je i ugodniji Allahu od mirisa miska nepostača;
  • posljednje noći ramazana Allah svim (postačima) oprašta grijehe. 

I  nadničar po svršetku posla naplaćuje svoj trud“. (El-Bejheki)

 

     Iz tog razloga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bodrio ljude da se natječu u dobrim djelima, da ne bi bili uskraćeni te obilate nagrade od Gospodara svjetova, nagrade koja je tako obilata samo u ovom mjesecu.

 

     Osim ovih hadisa,  koji ukazuju na naročitu vrijednost posta kao vida vezanja čovjeka za njegova Gospodara, postoje i drugi koji, ko ih prouči i dokuči njihovu poruku, ne može ostati ravnodušan.                                                                            

     Uzgred, da ukažemo na onaj dobro poznati hadisi-kudsi u kome se kaže da svako djelo koje učini čovjek njegovo je osim posta. ,,On je Moj i Ja za njega nagrađujem“, kaže Allah, dž.š. A kad Allah nagrađuje za nešto, možemo samo naslućivati o kakvoj se izdašnosti radi.

 

    Svaki farz, obavljen u ovom mjesecu ima vrijednost sedamdeset farzova izvan ovog mjeseca; obavljena nafila u ovom mjesecu ima vrijednost farza; san postača u ovom mjesecu je ibadet ... itd. itd.

Iz razloga spuštanja tolikog dobra na Zemlju u toku ovog mjeseca, gluh na sve to može ostati samo neko ko nema jasne životne orijentacije.To su oni za koje Kur'an kaže da su i gluhi i slijepi i nijemi premda imaju sluh, vid i  govor...

Nešto ranije smo naveli da je Muhammed, a.s., rekao:

,,Nesretnik je i gubitnik onaj koga u ovom mjesecu ne obujmi Allahova milost“.

 

***

 

    Drugi: odnos čovjeka prema čovjeku ili socijalni aspekt. Mjesec Ramazan je mjesec u kome muslimani skreću posebnu pažnju na poziciju i stanje ugroženijih kategorija muslimana.

    Divan primjer brige jednih o drugima je onaj Abdullaha b. Omera, sina drugog halife Omera b. Hattaba, koji ne bi iftario ako se neko od siromaha ne bi našao za njegovom sofrom; ili ako se niko ne bi našao kod njega – sam ne bi htio iftariti.

Neki čovjek je došao Ahmedu b. Hanbelu koji je postio i zamolio da mu da nešto od hrane pa mu je Ahmed dao dvije pogačice koje je imao za iftar i sehur lišivši tako sebe iftara i sehura.

 

    Taha Abdullah el-Afifi navodi u djelu Poslanikovi savjeti/Vesaja er-Resul vrlo dirljivu i nadasve poučnu priču koja je možda ključ svekolikog uspona muslimana u rano doba islama.

U toj priči se kaže da su Alija, Fatima, Hasan, Husejn i njihov hizmećar Haris ušli u noć a nisu imali šta iftariti. Došao je sehur i nisu imali na čemu zapostiti. Sutradan je Fatima uzela svoju jedinu haljinu i dala je Aliji da  je proda i da kupi nešto za naredni iftar. Alija je otišao i prodao je za šest dirhema.

    Vraćajući se kući naišao je na šestericu siromaha koji su izgledali još jadnije od njih i dadne im tih šest dihrema, svakome po jedan. Na putu kući, bez Fatimine haljine i dirhema naiđe na čovjeka koji je vodio devu koji mu je ponudi za stotinu dihrema. Hazreti Alija uzvrati: ,,Ali, ja nemam novca“ -  na što mu je taj čovjek uzvratio:  ,,Dat ćeš kad tebi Allah da“. Hazreti Alija uze devu i povede je kući. Onda naiđe na drugog čovjeka koji sada zatraži od njega da mu proda tu devu. Alija mu reče kako ju je kupio, i za koliko, a on mu uzvrati:,,Prodaj mi je, ja ću ti za nju dati stotinu šezdeset dirhema“. Alija pristade i čovjek mu izbroji novac.

    Onda se Alija zaputi u pravcu čovjeka od kojeg je kupio devu, nađe ga i isplati mu sto dirhema. Sa zaradom od šezdeset dirhema vratio se kući i ispričao slučaj Fatimi. Ona mu uzvrati da ništa od toga neće potrošiti dok ne odu Allahovom Poslaniku i, sve potanko, ispričaju šta se, i kako, dogodilo.

 

    Kad ih je Muhammed, a.s., saslušao, rekao je: „O Alija! Ti si čovjek sreće. Onaj što ti je prodao devu bio je Džebrail; onaj što ju je od tebe kupio bio je Mikail; devu koju si kupio je jahalica Fatimina iz Dženneta. O Alija! Darovan si trima stvarima kojima niko drugi nije darovan:

 

  • supruga ti je prvakinja žena u Džennetu;
  • djeca su ti prvaci mladića u Džennetu;
  • imaš punca prvaka poslanika;

       zato, budi zahvalan svome Gospodaru“. 

 

    Kako su samo lijepi i poticajni ovi primjeri; kako su samo ti naši uzoriti prethodnici bili čvrstog vjerovanja; kako su samo bili brižni prema drugima; kako su samo bili spremni da zadnji svoj zalogaj ne samo da polove sa drugima, već da ga u cijelosti dadnu drugima. Razlog za to je jednostavan: vjerovali su da će ih Allah mnogostruko nagraditi za to na Boljem svijetu. 

    Kako to samo lijepo registruje Kur'ani-Kerim: ...  i više vole njima nego sebi...! kako se navodi u suri ,,El-Hašr, ajetu br. 9

 

    Vjera nalaže muslimanu da, kada mu Allah da, ne zatvara oči pred onima koji nemaju; naprotiv, podstiče ga da pomaže one koje treba pomoći, u granicama mogućnosti. Za uzvrat Allah će dati da se njegovo bogatstvo uvećava odakle to i ne očekuje. U isto vrijeme to izdvajanje čini svojom zalihom na Dan kad će svako bježati od svakoga; kad će svako gledati kako će sam biti spašen.

    U ambijentu u kome živimo i djelujemo slobodni smo ustvrditi da je odnos prema slabim, nejakim, siromašnim, jednom riječju o ugroženim kategorijama ljudi jasan pokazatelj svijesti o vjeri i karakteru,  užoj i široj zajednici. 

 

Autor: Mušinbegović Muhamed