Sura Svemilosni/ar-Raḥmān (55:26-27) opomenu o prolaznosti vezuje izravno za Zemlju:

“Sve što je na Zemlji – prolazno je,

a Lice Gospodara tvoga,

Veličanstvenoga i Plemenitoga, [zauvijekom] ostaje!“

Na stranicama Svete Knjige islama  prolaznost se povezuje sa kretanjem. Sūra Jāsīn/Yā Sīn, 36:40.,  moćno oglašava:  

“Sve u svemiru plovi!“ 

Između ostalog, to znači da sve u Svemiru prolazi, ide svome konačnom odredištu. Neka unutarnja komponentna cijeloga Svemira, ono nutarnje bilo sveg Univerzuma, ili ono njegovo nama nevidljivo pulsiranje,  kao da ima jednu svoju glavnu svrhu - da prolazi! 

Pa i duhovni Svemiri, duhovne civilizacije koje je Bog stvorio u sopstvima koja se nazivaju melekima ili anđelima, jednako tako će nekada minuti, proći! 

Teško je, dakako,  čovjeku prihvatiti ovu prolaznost, tu tajanstvenu poruku da će nekada nestati sva ova  razvijajuća cjelina raskošnog Svemira!

Ali, svemu stvorenome Kurʼān ne samo da pririče, već i posvjedočuje, prolaženje kao zadanu neminovnost, kao neku vrstu sudbine. Dakako, Bog  tako moćno i tako prostrano stvara Univerzum da se čovjeku čini da nigdje u njemu ne postoje “stupice sudbine“. A imaju one i jamačno postoje, o tim  “zasjedama sudbine“ u Univerzumu Kurʼāna skrovito govori.

Štaviše, kao da sa stranica Kurʼāna i vidimo, a i čitamo, jedno  “Božansko likovanje“ koje se, s vremena na vrijeme, oglašava u mnogim alinejama te Knjige: 

Hej, vi, stvorenja! Pa svi vi ste jamačno prolazni! Sve od svoga stvaranja vi u sebi nosite svoje nevidljive satne mehanizme koji vam broje već unaprijed određena vremena, periode i dobi! I nagovješćuju vaš kraj, vaše skončanje!

Vratimo li se, tek zakratko, sūri Svemilosni/ar-Raḥmān, 55:26-27., i njezinoj opomeni o prolaznosti svega što je na  Zemlji, usputno podsjećamo da u Kurʼānu ima mjesta gdje se  “gotovo usrdno moli“ njegove čitatelje da više puta pogledaju Zemlji najbliže regione Nebesa. Sūra Vlast/al-Mulk, 67:3-5., u dva maha svjedoči da čovjek, čak i ako  iznova  “pogleda u Nebesa“, neće vidjeti nikakve pukotine, rasjekline, nereda,  neće opaziti rasporenost i zbrku, ali će, naravno (to se vidi i iz drugih sūra) zapaziti prolaženje kao zadati aksiom Univerzuma. Sūra Džini/al-Ğinn, 72:8-9.,  spominje da su Nebesa puna  “zvijezda padalica“  i  “zvijezda vrebalica“ koje nam i same govore o svojim prolaznim vremenima.

Jedna snažno dojmljujuća i stalno promjenljiva  “slika“ Zemlje i Nebesa na stranicama Kurʼāna pokazuje se kao “ona nestalna strana“ postojanja Svemira i Univerzuma. 

Zato se sa stranica Kurʼāna pomalja jedan zov čovjeku i čovječanstvu, zov upućen više puta, da se iza ovih mirijada “nestalnih prizora“ svijeta treba zaputiti Onom Vječnom, Jedinom Stvoritelju, Onom Kojem je svojstven Oduvijek i Zauvijek, kako su to govorili islamski teozofi i filozofi  i, potom,  ta dva aspekta nazvali   al-azal i  al-abad.

(...)

Autor: Enes Karić