Čak i uz ovlašno praćene vijesti iz svijeta, u prošloj godini smo saznali za slučaj Grete Thunberg, djevojčice i ekološke aktivistice svjetskog glasa. S razlogom, i Trump se našao u cijeloj priči, a u javnosti se razotkrio odnos političke ljevice i desnice. Tema klimatskih promjena odavno je uokvirena i u manifeste politike. No, ovdje ne namjeravamo bistriti složenost situacije. 

Ne tako davne 2014. godine, a u nešto manjoj mjeri i ranije i kasnije, izlijevanje rijeka, potoka i pojavu klizišta u našoj zemlji smo rado protumačili kao revanš prirode za zlo od ljudske ruke. I vrijeme korone i karantina je polučilo slične opaske. Svijetom medija su kružile slike i statistike oporavka života flore i faune, a vraćanje života u normalu je ispraćen humoresknom replikom: “Priroda se obnavlja”. Bilo kako bilo, čini se da je 2020. godina krajnje vrijeme (teško je kazati pravi tajming) da čovječanstvo izvrši kolektivni samoobračun i zakune se, u promjene na bolje. To je bilo optimistično. Polahko taj optimizam, sve su prilike, hlapi. 

Dakako da u ovome slučaju govorimo o izrazito etičkim perspektivama. I ma gdje da je etika, nadviruje se i religija. Muslimani će potvrditi izražajnu etičku notu koju islam promiče. I, kako dini-islam motri na svu lavinu tema koje potiču rasprave o životnoj sredini? Šta musliman ima kazati ili naučiti o ekologiji, zaštiti flore i faune, organskom i neorganskom, odnosno, o općem ljudskom dobru? Osvjestiti takve teme značilo bi protegnuti pogled izvan našeg intimnog i privatnog, svetog – izvan naše avlije. Dalo bi se o tome govoriti na temelju našeg odnosa prema privatnoj i javnoj svojini jer, posljedično, problemi šireg karaktera na lokalnom i globalnom nivou su proizvod našeg odnosa prema tim fenomenima. U širem pregledu ove teme, značajno bi bilo uključiti i islamsko parvo (fikh). Religiozni kurs uvijek postavlja pitanje: na koji način vjernik treba gledati na takve rasprave – na način da razumije da ga se tiče ili je kao tek još jednu vijest iz rubrike svijet ili, pak, još kao idealnu polaznu tačku za razglabanje o teorijama zavjera? 

Halifa po vokaciji

Naredbom Uzvišenog Boga meleki Ademu čine sedždu, ali ne i Iblis – on odbija tako se oholeći – sva ranija pokornost i znanje kojim je stekao posebno mjesto među društvom meleka ne vrijede mu sada – skrenuo je s Puta Božijeg. Gospodar će poučiti Adema imenima stvari. Stvoren je čovjek – biće koje će osjećati i misliti, biti sposobno da se brine o sebi i drugima, da uređuje vlastiti život i učestvuje u gradnji zajednice, da čini dobro, ali i griješno biće. No, Adem i Hava će spoznati blagodat pokajanja. Oni koji su, nakon svoga džennetskog grijeha, spušteni na Zemlju koja je drugačije mjesto, ali i dalje prostrano. Muslimanski mislilac Muhammed Ikbal događaj nastanjivanja Adema i Have na Zemlji vidi kao spuštanje u mjesto koje odgovara prirodi čovjeka, pri čemu je on u mogućnosti da realizira svoje potencijale. 

I ako ostanemo rezervisani prema Ikbalovom razmišljanju, teško je negirati očigledno: čovjeku koji na obitava Zemlji je odvajkada pružana mogućnost usavršavanja i na materijalnom i na duhovnom planu. Božije objavljivanje potvrdilo je tu blagodat Uzvišenog Boga. Stoga, hoditi i djelovati zemaljskim nizinama i visinama predstavlja nepregledan spektar ljudskih mogućnosti, blagodati koje čovjek – kako nas Kur’an i podsjeća – ne može izbrojati. U suri Vijest čitat ćete da je Gospodar čovjeku povjerio Zemlju kao neprocjenjivo prostranstvo, kako Korkut prevodi: “Zar Zemlju posteljom nismo učinili” – imenica mihaden nosi značenja ravnoće, bešike i sl. Ako, poput Korkuta, u ovom ajetu vidimo zemlju posteljom, aluzije, između ostalog, mogu biti: ognjište, mir i, uopće, svijest o postojanju mjesta gdje um i tijelo osjećaju momente savršenog mira.

Izuj se!

O praktičnom i simboličnom, fizičkom i duhovnom stanju čistoće, učimo u prvim mektepskim danima. Na tom znanju počiva svakodnevni život vjernika: prožima se značaj čistoće tijela, prostora i duše. Čak je i sakralna arhitektura muslimana stoljećima nastojala ne oskrnaviti dijalog sa prirodom. Posmatramo li gradnju džamija od samih početaka, kroz elemente koji su uobličili simboliku i elemente koji su uključeni u prostor džamija i harema, očituje se harmonija kojom se ima stremiti u odnosu prema Bogu, odnosno svijetu u njegovoj ukupnosti. Odnos džamije i svijeta lijepo će objasniti Seyyedd Hossein Nasr u knjizi Islamska umjetnost i duhovnost: “Klanjajući i moleći u tradicionalnoj džamiji musliman se u određenom smislu vraća u naručje i njedra prirode, ne spoljašnošću, nego unutarnjim sponama koje džamiju dovode u vezu sa načelima i ritmovima prirode i integriraju njen prostor u sveti prostor primordijalnog stvaranja koji je proširen i još uvijek se širi onoliko koliko je djevičanska priroda preživjela uništavajuće napade prometejskog čovjeka, u Božanskom Prisustvu koje istodobno umiruje i ujedinjuje dušu”. 

Jedna od pet stvari, prema hadisu, koju je Allah, dž.š., dao Muhammedu, a.s., za razliku od onoga što je dato ranijim poslanicima, jeste čisteća i Zemlja čista za namaz. Šta je nama takva Zemlja data Poslaniku, a.s., na čiju se praksu pozivamo?

Nerijetko i sebe i narod ili skupinu kojoj pripadamo pohvalimo za urednost i čistoću, svakako u odnosu na drugoga. Pretežno se govori o kući, avliji i džamiji. Tačno, filigranski osjećaj za čistoću tog prostora koji imamo je neosporan. No, paralelno, napuštanjem našega intimnog i sakralnog prostora, tamo gdje ulazimo u interakciju sa svijetom, direktno i putem prirode, nalazimo smećem zatrpane potoke i rijeke, prljave ulice i parkove. Tako, predmet iz pokućstva kojeg smo držali čistim komotno odlažemo na obalu rijeke. Ne niječemo li takvim postupkom svoju predanost primjeni prvog usvojenog znanja o vjeri: o abdestu, o namazu i čitanju Božije Knjige?! 

Trougao bezbroj na kvadrat

Ulema nas često podsjeća da ajet znači i znak, i to Božiji, te osim što ih čitamo u Kur’anu, oni su i oko nas, u prirodi i u ljudima. Spremni smo uslovljavati druge u odnosu prema nama i našem privatnom, ne bi li ugođaj harmonije ostao netaknut. S punim pravom. Ali, suziti svijest o svijetu samo na vlastito ćoše znači izložiti se opasnosti nemara prema drugom čovjeku, prema tuđem i javnom dobru. Nemarnost u ovom slučaju može biti pojam kojeg prate nepravednost, pohlepa, oholost i sl. 

Širina podarena u blagodatima čovjeku, halifi na Zemlji, ima ga ponukati na širinu u njegovim prsima, da pri srcu i pameti navijek drži kako je odgovoran za emanet koji je ponio. Na oba svijeta. Kur’anski tekst uvažava pojam širine – osim širine prsa, te prostrte Zemlje i širina onosvjetskih bašči uprimjerena je poređenjem sa prostranstvom nebesa i zemlje. Ajet 53. sure Fussilet ukazuje na svjetove i stvara poveznicu sa istinom Kur’ana: “Predočit ćemo im naše znakove (ajete) na horizontima i u samim njima dok im se ne objelodani da je on (Kur’an) istina…”

Svodeći računicu na zajednički sadržilac po temelju stvarnog stanja može se podvući: ima taj procijep između istina koje vjerujemo i prakse koju primjenjujemo. Treba o tome razmišljati, itekako. 

 

Autor: Hasan Hasić