U rječnicima arapskoga jezika za nju postoji više sinonima. Tako u savremenom englesko-arapskom rječniku, Al-Mawridu, stoji da je tradition: “et-tahdar: intiqalu’l-‘adati ewi’l-mu’teqadati min džilin ila džil – prenošenje običaja ili vjerovanja s generacije na generaciju; taqlid, ‘urf; namus, nawamis; ta’lim, te‘alim; el-hadithu’š-šerif.”

Ova riječ tahdar u svojoj etimologiji nosi osnovno značenje: vući lozu od nekoga ili nečega; kapati, curiti..., dok arapska riječ kojom se najčešće označava tradicija, taqlid, nosi osnovnu ideju prenošenja (kad dolazi od glagola qallede, sa tešdidom na lamu), pa se npr. kaže: Qallede’l-ma‘e we’l-lebene fi’s-siqa‘i – Nosio je vodu i mlijeko u mješini. Bez tešdida na lamu (qalede) ova riječ nosi ideju zalijevanja, navodnjavanja, obavijanja oko nečega, i tsl.

‘Urf je običaj, navika, narječje...; namus (pl. nawamis) također nosi ideju prenošenja; namus označava spletkaroša, onoga koji prenosi tuđe riječi; dok ta’lim (pl. Te‘alim) označava prenošenje znanja na druge, podučavanje drugih tako što im se prenosi znanje stečeno od prethodnika.

Slijedeća riječ koja je bliska ovim terminima, posebno posljednjoj u navedenom nizu, el-hadithu šerifu, jeste ether (pl. athar). U Ta’džu’l-‘arusu se kaže da ona označava trag; trag koga čovjek ostavi svojim stopalima hodajući po zemlji. S tim u vezi, ether je i: naqlu’l-hadith (prenošenje hadisa). Po nekima, ether označava samo ono što se prenosi od Poslanika, s.a.w.s., a preovlađuje mišljenje da ova riječ označava i ono što se prenosi od ashaba, r.a.

O kojoj mi tradiciji govorimo na ovom cijenjenom skupu i za koju se tradiciju zalažemo?

Logično, može se prenositi – i prenosi se - sve i svašta. Svako prenosi svoje vjerovanje, svoje vrijednosti, svoje običaje, svoju kulturu, svoju ideologiju...

Kur’an-i kerim je na brojnim mjestima istakao tradiciju ili tradicije koje nose najveću oznaku negativnosti. Riječ je o brojnim nacionalnim ili plemenskim tradicijama, koje su – kaže Allahova Knjiga – često najveća prepreka ljudima da bez opterećenja priđu toj Knjizi i uđu u Njegovu vjeru:

A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje!” - Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na Pravome Putu bili?! (2, 170).

Pozitivna tradicija, čije čuvanje i prenošenje traže Kur’an i svih 124.000 vjerovjesnika, jeste nad-ljudska, ne-ljudska, nad-racionalna, sveta ili Božanska tradicija. Ta tradicija je uvijek imala svoju antitradiciju i kontratradiciju. Razjasnit ćemo sada ove pojmove.

Sveta tradicija ima svoje Božansko, transcendentalno porijeklo i ezoterijski karakter. Ona je sebe označila kao svjetlost, (“sama svjetlost nad svjetlošću”), ili – u jednom hadisu – “svjetlosno uže koje je Allah spustio sa nebesa na Zemlju.” Ona čovjeka podučava najdubljim smislovima, višem svijetu i poretku te od Stvoritelja uspostavljenoj svrsi bitisanja. U njoj je položeno “prvo znanje”, i otuda je ona – po Genonu – Primordijalna (praiskonska) Tradicija, “ona jedinstvena tradicija koja postoji od početka svijeta”.[1] Nju prenose evlija’ur-Rahman, vjerovjesnici i njihovi nasljednici; preko njih, Stvoritelj i Bog ljudi višekratno i neprestano prenosio je Svoju volju narodima i generacijama.

Primordijalna Tradicija suprotstavljena je onome što je pod-ljudsko, pa čak i onome što je samo ljudsko, onome čemu pozivaju evlija’u-šejtan, o čemu najslikovitije govori slijedeći ajet:

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani, i oni ih odvode sa svjetla u tmine...(2, 257).

Primordijalna Tradicija je iskonska i vječita – bez obzira što protiv nje uvijek djeluju subverzivne sile i što je ona uvijek podvrgnuta krivotvorenju i skrivanju. Zapretana ili zagubljena, ona se nalazi u svim narodima; širiti njezinu rasutu svjetlost i okupljati je – kaže Genon – zadatak je njezinih usvajača i prenosilaca. Ona traži posvećene duhove, sposobne da otkrivaju njezine neprolazne i duboke smislove i da restauriraju i rehabilitiraju njezin supremni poredak.

Njezini jedni od najopasnijih negatora su, ustvari, njezini krivotvoritelji, “tradicionalisti”, muqallidun, oni koji samo tragaju za njom, koji i ne znaju šta je ona i koji su tim opasniji što u njezino ime serviraju efemerne, ne-bitne duhovne “plodove”. Htjeli ili ne, oni šire antitradicijski duh, duh površnog pogleda na svijet, duh koji solidificira, odn. umrtvljuje žive energije neiscrpivog “Svjetlosnog Užeta.” “Nije li najvještija laž, a isto tako i najzlokobnija, upravo ona koja na nerazumljiv način miješa istinito sa lažnim, nastojeći tako da služi jednom, u slavu drugog?” pita se Genon aludirajući na “tradicionaliste” koji, svojim krivotvorenjem Primordijalne Tradicije, praveći konfuziju između tradicije i Tradicije, šire antitradicijske koncepcije svojstvene modernom duhu materijalističke civilizacije.

U “Velikom Inkvizitoru” Dostojevski je Antihrista predstavio kao Hristova zagovornika; u nekom evanđeoskom proročanstvu govori se o tome kako će se pojaviti lažni Hristi i lažni poslanici koji će “činiti velika čuda i čudesne stvari, osvajajući, ako to bude moguće, čak i izabrane”; a u hadisima koji govore o Dedždžalu iznesena je ista vrsta zavođenja čovječanstva krivotvorenjem istinske i iskonske vjere, odn. Primordijalne Tradicije.

Kontratradicija je svjesno djelovanje profanih ideologija sa ciljem da se zatre Primordijalna Tradicija. Progresisti, humanisti, laicisti, evolucionisti, darvinisti, scijentisti, racionalisti, sekularisti... sa svim svojim ideologijama, naročito kada one postanu državne, oficijelne, svodeći ljudsko biće isključivo na njegove fizičke proporcije i težnje, uzimajući Razum kao vrhovnog i jedinog arbitra istine, potiru nad-racionalni, intuitivni izvor spoznaje, odbacuju svijet gajba (transcendencije) i uspostavljaju poredak suprotstavljen onome koga je sebi zadala Primordijalna Tradicija; oni čovječanstvo vode u “mračno doba”, “sa svjetla u tmine.”

“Jedinstvenu tradiciju koja postoji od početka svijeta” Kur’an je izložio na više mjesta, a nama se – za potrebe ovog obraćanja – najsvrhovitijim čini onaj ajet iz sure Eš-Šu‘ara’ u kome Uzvišeni kaže:

I, uistinu, bit ove Objave nalazi se i u drevnim Knjigama Božanske mudrosti! (196).2[2]

Ebu Hanife, Zemahšeri i Bejdawi, od kojih preuzima i Muhammed Asad, smatraju da se pod riječju zubur misli na “svete Knjige drevnih naroda.” Asad nastavlja: “To je u potpunom suglasju sa često ponavljanom kur’anskom doktrinom da su temeljna učenja objavljena Muhammedu u svome smislu (me‘ani) identična s onima kojima su naučavali raniji vjerovjesnici. Jedno drugo, poznatije tumačenje je: “...ovaj (Kur’an) je spomenut (ili “predskazan”) u ranijim Božijim Knjigama.”

Sumirajući tradicionalne tefsire, Šewkani u svome Fethu’l-qadiru kaže da se u ovom ajetu misli na kur’anske propise koje je on na jednome mjestu sabrao tradirajući ih iz drevnih Knjiga ranijih vjerovjesnika. Zubur (sing. zebur), po njemu, znači: Knjige. Neki misle da se spojena lična zamjenica hu u ovom ajetu (innehu) odnosi na poslanika Muhammeda, s.a.w.s., mada preovlađuje prvo mišljenje.

Trajanje Svoje Primordijalne Tradicije Uzvišeni je osigurao drugim izvorom Njegove vjere, Poslanikovim sunnetom, budući da je poslanik Muhammed, s.a.w.s., njezin prvi, najbolji i nezaobilazni mubejjin - objasnitelj. On je svojim ashabima prenio Allahovu, dž.š., mudrost iz Kur’ana i svih ostalih Knjiga i Ploča, a ashabi su to prenijeli tabi’inima. Prema većini mufessira, ono što se preuzima od ashaba koji su bili svjedoci Objave ima stepen merfu‘a –predaje koja seže do Poslanika (u onim slučajevima “gdje razum ne igra nikakvu ulogu”), ili mewquf – predaje čiji se lanac završava kod ashaba. Prema mišljenju imama Ebu Hanife, “ono što je preneseno od Poslanika – to se prihvata i po tome se postupa; ono što je preneseno od ashaba – tu pravimo izbor, a ono što je preneseno od tabi’ina – ta oni su ljudi kao i mi.”[3]

Za bosanske muslimane je od izuzetne važnosti činjenica da je Ebu Hanifin učitelj, Hammad ibn Sulejman, bio učenik Abdullaha ibn Mes‘uda, istaknutog ashaba koga je Poslanik, s.a.w.s., poslao u Irak da tamo narod podučava tefsiru, sunnetu i fikhu. On je u Kuffi utemeljio posebnu školu tefsira i fikha. Ta škola je poznata kao racionalistička škola, u kojoj tradicija nije potcijenjena, ali je i analognom zaključivanju dato posebno mjesto. To stoga što je područje Mesopotamije od davnina bilo poznato po svome slobodoumlju, što su, prije dolaska islama u nj i za njegova trajanja, ovdje egzistirale različite religije, sekte, filozofije, teozofije, itd. Veličina te škole i jeste u tome što su njezini autoriteti bili primorani tražiti razložnu i bolju argumentaciju za svoje učenje koje je, kasnije, privlačilo sljedbenike tih religija, sekti, kultova, teozofija... Poznato je da je Abdullah ibn Mes‘udova, a kasnije Ebu Hanifina škola razumijevanja i tumačenja islama bila prihvaćena i u Osmanskom carstvu kao njegova službena škola ili mezheb i da je, kao takva, došla i do našeg naroda, i tu našla svoje povijesno mjesto.

Upravo je ta škola tokom svih ovih stoljeća onemogućavala frakcionaštvo u vjeri Bošnjaka. “Neoriginalna islamska učenja – piše Muharem Omerdić u svome radu “Traktat o učenju islamskih frakcija od Muhameda ibn Pira ‘Ali el-Bergilija”[4] – nisu mogla naći plodno tlo u našim krajevima s obzirom da su pripadnici islama bili čvrsto opredijeljeni za učenje ehl-i sunneta ve’l-džema’ata i da su islamski naučnici, koji su ovdje djelovali, bili budni čuvari čistote islamskog učenja i prakse.” Spisi prusačke škole tefsira, fikha i hadisa svjedoče o tome kako su naši najpoznatiji alimi svoja djela završavali silsilom (tradiranim lancem) hanefijskih učenjaka od kojih su preuzimali.[5]

U svome djelu o frakcijama (koje nosi naslov “Tuhfetu’l-musteršidin fi bejani mezahibi fireki’l-muslimin”) Muhammed ‘Ali el-Birgili (1523.-1573.), koga Muhammed Hadžijahić smatra jednim od najutjecajnijih osmanskih alima na vjersku kulturu Bošnjaka,[6] iznosi “samo neke istine u koje vjeruju pripadnici tradicije”, a koje pobijaju sljedbenici brojnih sekti koje su se pojavile u Svijetu Islama (mu‘tezilije, kaderije, kerramije, džebrije i dr.). Evo tih istina:

“Mi držimo istinom slanje poslanika od Allaha. Istina je ono što je objavljeno (našem) Vjerovjesniku i istina je ono što su poslanici prenijeli od Boga kao: kazna i nagrada u grobu, postavljanje pitanja od Munkira i Nekira, proživljenje iz groba, iskušenje, sakupljanje, polaganje računa, Mizan-terezija (terezija djela), šefa‘at (zagovorništvo), knjige djela, Sirat-ćuprija, Džehennem i kazna onima koji zapadnu u njega, Džennet i nagrađivanje onih koji tu uđu; sve je to, bez izuzetka, istina, tačno i izvorno, bez sumnje.” Prevodilac ovog djela, Muharem Omerdić, u fusnoti dodaje: “Sve navedeno je ustanovljeno Kur’anom i sunnetom i okosnica je vjerovanja ortodoksnih muslimana.”

S tim u vezi, čini nam se važnim istaći dvije stvari. Prvo, naša, bošnjačka nacionalna tradicija u bitnome je islamska ili, bar, islamizirana tradicija, budući da je islam jedan od najvažnijih konstituenata našeg nacionaliteta. Abdullah ibn Mes‘udova – Ebu Hanifina škola razumijevanja i tumačenja Primordijalne Tradicije nije jedina takva škola, ali to jeste autentična i legitimna škola razumijevanja i tumačenja islamskih izvora, tako da pokušaj da se eliminira ili rastoči ta škola predstavlja udar na Primordijalnu Tradiciju kao takvu.

Drugo, aktualiziranje islamske tradicije kandidira pred sviju nas pitanje elite u Bošnjaka. Poznato je da elita našeg naroda i taj narod često ne konvergiraju. Postavlja se pitanje zašto je to tako. Odgovor je, čini nam se, vrlo jednostavan: naše “zvanične” elite su već blizu stotinu godina, ako ne i više, antitradicijske ili kontratradicijske, dok su opće znanje, kultura i intuicija “običnih” Bošnjaka još uvijek snažno vezani za Primordijalnu Tradiciju. Istinska elita u takvom – kao i u svakom drugom – muslimanskom narodu može biti samo ona koja usvaja i afirmiše Primordijalnu Tradiciju, ono što Genon naziva “čistom intelektualnošću.” Ova jedna od ključnih Genonovih sintagmi-pojmova označava moć nad-racionalne i nad-prirodne spoznaje svijeta vjerodostojnih, dakle – metafizičkih istina, što ni u kom slučaju nije svodivo na iracionalizam, vitalističku intuiciju, misticizam i tsl. Za takvu elitu – nema razloga za očajanje čak i kada bi moderni svijet propao prije nego se u potpunosti bude realizirao poredak Primordijalne Tradicije. “Svi djelimični i prolazni poremećaji – kaže Genon – nužno učestvuju u uspostavljanju velike, totalne ravnoteže, a ništa ne može konačno prevladati moć Istine.”

Autor: Džemaludin Latić

 

[1] Rene Genon, Mračno doba, s francuskog prevela Nada Šerban, Gradac, 1987.; v. posebno poglavlja “Tradicija i tradiciolaizam” i “Od tradicije ka kontra-tradiciji”.

[2] Prijevod Muhammeda Asada; v. njegov prijevod i komentar Kur’ana Poruka Kur’ana; s engleskog preveo Hilmo Ćerimović, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

[3] V. našu hrestomatiju Klasične škole tefsira, izd. Fakulteta islamskih nauka, 2007., posebno poglavlje “Izvori Ebu Hanifina fikha” od Ebu Zehrea.

[4] Anali GHB, XI-XII, 1985., str. 19. i d.

[5] V. npr. Hasan Kafi Pruščak, Nizamul-ulema’ ila Hatemil-enbija – Niz učenjaka do posljednjeg Božjeg poslanika, s arapskog preveo Mehmed Handžić, Sarajevo, 1935.

[6] V. npr. njegovo djelo Orijentalno-islamski utjecaji na bosanske Muslimane i druge jugoslovenske narode, šapirografsko izd. Fakulteta političkih nauka, Sarajevo, 1973., str. 51.