Hasan Basri kaže: „Mi smo smatrali škrticom onoga koji svome bratu pozajmljuje.“ Hoće reći da mu treba pokloniti to što mu je potrebno a ne pozajmljivati. 

Abdullah ibn Abbas, r.a., kaže: „Trojici se ne mogu odužiti: prvi, čovjeku koji mi napravi mjesto da sjednem, ne mogu mu se odužiti pa makar mu dao sve što posjedujem. Drugi, onome čije su se noge uprašile od čestog dolaska kod mene (da nešto nauči o vjeri), ne mogu mu se odužiti pa makar mu svoje krvi dao. Treći, onaj kome se ja ne mogu nikako odužiti, osim da  ga Gospodar svijetova za to nagradi, a to je onaj koji se meni obrati da mu pomognem u nedaći.“ 

Ebu Hurejre, r.a., kaže: „Mi smo Dže'fera ibn Ebi Taliba zvali 'otac siromaha'. On bi nas odveo svojoj kući, pa ako ne bi našao ništa da nam udijeli, iznio bi nam posudu u kojoj je bio med pa bi smo je oblizali.“ 

Abdullah ibn Dže'afer je bio poznat po svojoj darežljivosti na što ukazuju naredne predaje:

Jednom prilikom je Jezid ibn Muavija poslao Abdullahu ibn Dže'feru veliku svotu novca kao hediju, pa je on to sve podijelio stanovnicima Medine a sebi nije uzeo ništa. 

Jednom prilikom su ljudi prigovorili Abdullahu ibn Dže'aferu da je previše darežljiv i da pretjerano dijeli pa im on reče: „O ljudi, ja sam radi Allaha uobičajio da dijelim i uvidio sam da mi to Allah, dž.š., nadoknađuje, pa se bojim ako prekinem taj običaj da će i Allah prekinuti Svoje nadoknađivanje meni.“ 

Abdullah ibn Amir je kupio od Halida ibn Ukbe njegovu kuću koja je bila u čaršiji za sedamdeset ili osamdeset hiljada dirhema. Kada je nastupila noć on je čuo plač Halidove familije, pa je upitao svoje ukućane o tome a oni mu rekoše da to Halidova familija plače za svojom kućom koja je prodana. Abdullah tada reče svome slugi: -Idi i reci im da i kuća i novac koji sam im dao pripadaju njima. 

Neki čovjek je pozajmio od Jezida ibn Muhammeda ibn Mervana petnaest hiljada dirhema, pa kada je ovaj od njega zatražio da mu vraćanje duga malo odgodi, jer nije bio u mogućnosti da mu to odmah vrati, on mu je cijeli taj dug halalio i oprostio rekavši: -To je malo za bratstvo u ime Allaha, dž.š.“ 

Jednom prilikom kada je Jezidu ibn Mervanu došao novčani prihod od njegovog imanja on je počeo to pakovati u kesice i slati svojim prijeteljima kao poklone i rekao je: „Zaista se ja stidim Allaha, dž.š., da nekom od svoje braće molim za Džennet a da škrtarim prema njemu sa svojim dinarima i dirhemima.“ 

Fudajl ibn Ijada je rekao: „Visoka deredža i vrijednost kod nas se ne postiže sa mnoštvom dobrovoljnog namaza i posta nego se postiže darežljivošću duše, čistoćom srca i lijepim savjetom (ili samilošću prema ljudima).“ 

Alija ibn Abdullah ibn Abbas je rekao: „Predvodnici ljudi na dunjaluku su darežljivi a predvodnici ljudi na ahiretu su bogobojazni.“ 

Abdullah ibn Abbas, r.a., pripovijeda: „Jednom prilikom sam sjedio sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., pa dođoše trinaestorica ljudi u putničkoj odjeći. Oni su Poslaniku, s.a.v.s., nazvali selam a zatim upitaše: -Ko je poglavar među ljudima? Poslanik odgovori: -To je Jusuf sin Ja'kuba, a.s. Oni tada upitaše: -A ima li u tvom ummetu neko da je poglavar? On reče: -Ima. To je čovjek kojem je dat halal imetak, podarena mu je blagost, brine se za siromaha i koji se malo žali na ljude.“ 

Ebu Amr El-Ala' je rekao: „U džahilijjetu (predislamskom dobu) ljudi za predvodnika nisu postavljali osim onoga ko je imao ovih šest osobina: darežljivost, ozbiljnost, blagost, strpljivost, skromnost i promišljenost, a u Islamu se upotpunjuju ove osobine još sa čednošću.“ 

Muharib ibn Desar kaže: „Putovali smo sa El-Kasimom ibn Abdurrahmanom pa nas je nadmašio sa tri osobine: darežljivost duše, dugom šutnjom i mnoštvom dobrovoljnih namaza.“ 

Hasan Basri kaže: „Proučavao sam darežljivost pa mu nisam našao osnovu osim u lijepom mišljenju o Allahu, dž.š., a osnova škrtosti je u ružnom mišljenju o Allahu, dž.š.“ 

Prenosi se da je neka žena zvana Ummu Hatim bila najdarežljivija u svom vremenu, pa su neki rekli: „Nedajte joj da jede ne bi li prestala dijeliti! Kada su joj obustavili hranu ona je rekla: -Malo sam ogladnjela pa sam odlučila da nikada neću uskraćivati sadaku gladnima.“ 

Poznati pobožnjak Bišr ibn Haris je rekao: „Nema ništa od dobročinstva da mi je draže od darežljivosti, a najmrže mi je škrtarenje i ružno ponašanje.“ 

Neka žena je došla kod Lejsa ibn Sa'da i tražila meda za lijek svome bolesnom mužu i sa sobom je donijela teglu. On je rekao da joj se dadne kanta meda, na što mu oni rekoše: -Ona je tražila teglu meda a ne kantu. On im reče: -Ona je tražila prema svojoj potrebi a mi dajemo prema svojoj mogućnosti.“ 

Pobožnjak Zun-Nun je rekao: „Nije darežljiv onaj koji traži da se njegovo dijeljenje spominje.“ 

Ibn Simak je rekao: „Čudim se ljudima koji kupuju sebi robove sa svojim imetkom a zapostavljaju pridobijanje slobodnih ljudi sa svojim dobročinstvom.“