Šejh El-‘Ivedi kazuje: “Jednoga dana stiglo mi je pismo elektronskom poštom, koje me obavještava o paralizovnom mladiću, koji se borio protiv svoje teške bolesti velikom upornošću i željom, te je postao da’ijom/ propovjednikom iz svojega kreveta. Njegova priča mi se vrlo dopala, naročito kada sam saznao da mnogo sluša moje kasete, predavanja i prati korisne televizijske programe. Molio sam Uzvišenog Allaha da mu podari zdravlje, kao i da mi omogući da ga posjetim u Bahrejnu. Primio sam desetke, ako ne i stotine pisama, u kojima me obavještavaju da ovaj mladić želi da se susretne i lično upozna sa mnom. Veličanstven primjer omladini našega vremena Priređujući televizijski program, nanijetio sam da sa svojim radnim timom posjetim Ibrahima, toga da’iju preko interneta, da bismo sa njim obavili razgovor i predočili ga gledaocima, kako bi nam bio primjer upornosti, ambicija i istrajnosti. Sa kuvajtskog aerodroma smo krenuli put Bahrejna. 

Odlučili smo, dakle, da posjetimo ovog mladića, koji je veličanstven primjer omladini našega vremena, koja je možda preokupirana igrama, zabavom, i koja je izložena kušnjama mnogih harama. Ovoga mladića je Allah, dželle šanuhu, iskušao bolešću još od ranog djetinjstva. No, on je čvrsto odlučio da se odupre svim poteškoćama i kušnjama života. Prvo je započeo s Kur’ani-Kerimom, sa upoznavanjem vjere i njezinim priopćavanjem svim ljudima. Ko je učinio ovog mladića da strpljivo podnosi sve ove poteškoće, bolove i bolesti? Možda je tajna u skrivenom ibadetu između njega i Allaha, dželle šanuhu?! Njegova sestra, koja ga je puno voljela i veliku pažnju mu posvećivala, kaže: ‘Ustala sam pred zoru da klanjam koji rekat noćnog namaza, pa sam u našoj kući čula da neko uči Kur’ani-Kerim lijepim glasom. Otkrila sam da glas dopire iz sobe mojega brata. Divna li glasa! Ušavši u sobu, vidjela sam da klanja noćni namaz!’ Malo noćnog ibadeta pomaže čovjeku tokom dana na putu pozivanja Allahu, dželle šanuhu. A paralizovani mladić Ibrahim je putem interneta pozivao Uzvišenom Bogu. Budući da ne može da se pomiče i hoda, i što ne može da izađe među ljude, koristi ovaj aparat (kompjuter). Allahu, dželle šanuhu, poziva jutrom i večerom. Otvori internet, diskutuje sa svijetom, poziva ih Allahu, traži da se radi dobro, a odvraća od zla, pomaže da’ijama, ima svoje forume na internetu itd. Tako je činio sve dok se jednog dana bolest nije pogoršala do te mjere da nije mogao čak ni disati. Hitno su ga prevezli u bolnicu i smjestili u sobu intenzivne njege. Gušio se, pa su mu prorezali rupu na grlu da bi mu olakšali disanje. Allah, dželle šanuhu, ga je spasio i ostavio u životu. Nakon sedam dana izašao je iz sobe za intenzivnu njegu, iz stanja između života i smrti. Čim je izašao, počeo je plakati. Upitali su ga: ‘Zašto plačeš?’ Odgovorio je: ‘Zato što ne mogu govoriti.’ ‘Pa, dobro, ako Bog da, mnogi ne mogu govoriti.’ No, problem nije u tome. Njegov glas mu pomaže da ljude poziva Allahu. ‘Kako da prenosim ljudima Allahovu vjeru od danas? Kako da govorim, kako da tražim da se čini dobro a odvraćam od zla?’ Nije plakao zbog toga što ne može druge ogovarati, što ne može pjevati, jer to ni ranije, Alahovom milošću, nije radio, već je plakao zato što više ne može Kur’an učiti i što ne može Allahu pozivati. Ocu je predložio da mu donese laptop (kompjuter) i bežični internet u bolnicu, u bolničku postelju, što je otac i učinio. Počeo je da poziva Allahu, dželle šanuhu, vrhovima prstiju. Mogao je pomicati samo glavom i prstima ruku. Allahu ekber! Ovo je moj život! Ovo je moj put! Nije me briga što sam bolestan, nepokretan i što imam poteškoća. („Ti reci: ‘Evo puta mojega, Allahu pozivam s Jasnim dokazom ja i oni koji mene slijede.“ Jusuf, 108) 

Želimo da posjetimo ovoga mladića i pokažemo i upitamo zdrave šta su učinili. Ovaj mladić je jedan od najpoznatijih da’ija Allahu, dželle šanuhu, u prostranom svijetu interneta, u svijetu satelita, razgovora, diskusija, sastanaka i klubova. Ragranao je internetsku mrežu i postao urednik mnogih da’vetskih foruma. Šta rade oni koje je Allah, dželle šanuhu, obdario zdravljem?

 Sestra mu kazuje da je jedanput, prije nego je izgubio dar govora (sada govori sa teškoćom i diše uz pomoć respiratora/aparata za disanje, bez kojeg bi istog trena umro), dok su kod njeg sjedili u sobi, učio suru Tebareke: „Slavljen neka je Onaj u Čijoj Ruci je sva vlast, On je svemogući, Koji stvori i smrt i život da bi tako iskušao vas – ko će od vas biti ljepšeg djela. A On je silni, Onaj Koji prašta.“ (El-Mulk, 1-2) Roditeljima, braći i sestrama, porodici i rodbini je rekao: ‘Čujete li ovu suru?’ ‘Da’, rekoše. ‘A znate li njezinu vrijednost i veličinu?’ Počeo je tumačiti ovu suru. Svi su pomno slušali. Rekao je: ‘Zašto ne govorimo o Džennetu i džennetskim ljepotama?’, pa smo počeli govoriti na tu temu. Tako se skup preobrazio u druženje gdje se spominje i uzdiže ime Uzvišenog Allaha. Svi su se pretvorili u uho, a kao da su im bile ptice na glavama. Bio je to skup u kojem se uči i tumači Kur’an, skup Dženneta i njegovih ljepota, skup u kojem se ne spominje ništa osim Allaha, dželle šanuhu. To je pravi da’ija, koji je na bolesničkoj postelji, koji se bori sa smrću, koji ne može da se pokreće, ali je optimista i vjeruje u Allahov lijek. Njegova sestra kazuje da je jedan da’ija posjećivao bolesnike, učio im Kur’an i dove, a kada je izašao iz sobe mojega brata, plakao je. Upitao je: ‘Gdje je porodica ovog dječaka?’ ‘Mi smo njegova porodica’, rekli smo. Rekao je: ‘Nisam vidio strpljivijeg i Allahovim određenjem zadovoljnijeg od njega. U ovakvom stanju on se smiješi i stalno Allahu, dželle šanuhu, zahvaljuje.’” 

Eto, čuli ste priču o ovom mladiću i njegovoj ustrajnosti na da’vetskom putu. Pa, pođimo da ga posjetimo, želeći time da se približimo Uzvišenom Allahu i da steknemo Njegovo zadovoljstvo. Posjetimo ga dušom i umom. Naučimo od njega lekciju. Pogođen ovako teškom bolešću, a i dalje je veseo, nasmijan, zahvalan Allahu, dželle šanuhu, ustrajan u pozivanju u vjeru, u traženju da se čini dobro, a odvraćanju od zla. Allahu ekber! 

Zdravi smo, a malo ili ništa ne činimo od spomenutog. La ilahe illellah. Estagfirullah. “Koja je tajna nevjerovatnog stpljenja u velikoj kušnji, Ibrahime?“ Odgovara: „El-hamdu lillah, ovo je blagodat Uzvišenog Allaha.“ Allahu ekber! Današnja omladina gubi vrijeme gledajući televiziju, surfajući po internetu, posjećuju mjesta puna harama, alkohola, duhana, droge. „Šta im imaš reći?“ „Da koriste tehničke uređaje u korisne svrhe.“ Subhanallah! Neka je ovaj tekst uspomena na čestitog mladića, insana poput meleka, uvijek nasmijana i uvijek zadovoljna. Zastidio me i rasplakao. Sad znam da ništa ne radim. Mnogi koriste blagodat govora za ogovaranje, tračanje, ismijavanje, ruganje, pričanje neumjesnih i neutemeljenih govora. Da znamo vrijednost blagodati govora, koristili bi ga u pokornosti Allahu, dželle šanuhu, kao i sve ostale organe i udove našega tijela. Nikada nije bilo veće slobode i boljih uslova i ništa nam ne smeta na putu pozivanja ljudi u vjeru. Teško je naći opravdanje za nemar i lijenost. Komfor nas je uspavao i čekamo da neko drugi odradi ono što smo mi dužni. Zamislite da smo mi lišeni blagodati govora kako bi nam teško bilo! A nimalo nas ne pogađa što tu blagodat ne koristimo kako treba. Poslanik, s.a.v.s., je slao pisma carevima, kraljevima, vladarima. Nije s njima razgovarao, ali im je slao pisma. Davu/pozivanje je obavljao putem korespondencije. Samo odabrani i najplemenitiji su strpljivi Neka Allah, dželle šanuhu, nagradi čestitog i plemenitog brata Ibrahima za ogromno strpljenje. Mi dobijemo temperaturu ili se malo povrijedimo pa očajavamo. 

Paralizovani da’ija Ibrahim je strpljiv i zadovoljan. A zadovoljstvo je stepen iznad strpljenja. Stalno je nasmijan. Strpljenje znači da ništa ne kažeš, ne reaguješ, a zadovoljstvo je kao da si zadovoljan što te Allah izabrao da budeš kušan. Ovo je visok stepen do kojeg ne može doći svaki čovjek. Samo odabrani i najplemenitiji su na toj deredži. Stanje totalne nepokretnosti mu onemogućava odlazak u džamiju radi namaza u džematu i ibadeta, pa mu to teško pada. Kada ga je šejh Nebil upitao koja bi mu bila najveća želja da mu je Uzvišeni Allah podario zdravo tijelo, sa suzama je odgovorio: „Tako mi Allaha, sve namaze bih obavljao na najpotpuniji način u džamiji, a blagodati zdravlja bih koristio na način kojim bi Allah, dželle šanuhu, bio zadovoljan.“ Ovim je rasplakao šejha, roditelje, kamermana i sve prisutne u sobi. Subhanallah! A šta kažemo ja i ti? Jesmo li gluhi na zov ezana? Mi smo pokretni i zdravi, ali su nam duše i um paralizovani, dok pokraj džamije prolazimo i gluhi, i nijemi, i slijepi, a ezan se čuje kilometrima daleko! Allahu ekber! Postiđen sam, dobri Ibrahime, pred Uzvišenim Allahom i samim sobom. Baš smo nemarni! Subhanallah! „Ibrahime, koliko sati provedeš dnevno na internetu na polju da’ve/pozivanja“?, upita ga šejh Nebil. „Oko dvanaest sati svaki dan“, odgovori. Allahu ekber! Tokom cijelog razgovora je bio ozarena pogleda, širokog osmijeha i nurli/ svijetla lica. Plakao je i na upit o čestitoj majci. 

Bilo mu je teško što je i ona kušana njegom i brigom o njemu, pa joj iskazuje veliku zahvalnost. Opet misli na druge, a ne sažalijeva sebe. Allahu ekber! Kako divan insan! Divan uzor strpljena, skromnosti, zahvalnosti, odanosti Uzvišenom Allahu. Naučimo lekciju, poštovani prijatelji, i promijenimo se radi svog i općeg dobra na oba svijeta. Koristimo vrijeme i zdravlje onako kako treba, jer se potrošeni ili izgubljeni novac može nadoknaditi, kao i sve drugo materijalno, ali ne i izgubljeno i uzalud potrošeno vrijeme i zdravlje. Uvijek imajmo na umu Poslanikove, s.a.v.s., riječi: “Iskoristi pet stvari, dok te nije spriječilo drugih pet: mladost, prije starosti, zdravlje, prije bolesti, slobodno vrijeme, prije zauzetosti, bogatstvo, prije neimaštine i život, prije smrti.“ Život je, doista, kratak, a Ahiret vječan. Isplati se raditi za vječnost. Neka Uvišeni Allah obilato nagradi one koji ovo pročitaju, drugima proslijede, a mene, Allahova siromašnog roba, sjete se u svojim dovama. 

Autor: Abdullah Hodžić