Također, povijesno gledano,  sa nekim od tih religija, npr. judaizmom i kršćanstvom, islam dijeli dio povijesnog stabla: dosta nasljeđa, mnoštvo zajedničkih tema, imena i sličnih motiva. 

O ovome najbolja svjedočanstva imamo u Kurʼānu. Kako se vidi i iz nekih drugih crtica ove naše knjige,  na nekim mjestima  Kurʼān oslovljava već formirane vjerske zajednice kao što su jevreji (2:62. i dalje), kršćani (2:62; 5:116-119. i druga mjesta), sabejci (2:62), vatropoklonici (22:17), obožavatelji Sunca (27:24)... 

Posebno se Kurʼān vrlo često osvrće na arabljanske pagane (mušrikûn), politeiste ili mnogobošce. O arabljanskim mnogobošcima ima veliki broj ulomaka  u Kurʼānu. (Kao što se vidi i iz drugih mjesta ovih i sličnih crtica, u Kurʼānu je prisutno naročito gnušanje spram arabljanskog mnogoboštva, kao i mnogoboštva uopće. Kao da u Kurʼānu nema tragova bilo kojeg kompromisa sa mnogoboštvom!). 

Ali, spram jevreja i kršćana Kurʼān otvara kako  stranice i dionice o vjerovanju i Bogu (na kojima se vidi i otvoreno neslaganje, pa i osporavanje), tako i mnoga vedra obzorja. 

O tim vedrim obzorjima u temeljnoj knjizi islama se govori različitim povodima i uz pozive koji su ispunjeni otvorenošću i, rekli bismo, razumijevanjem. To posebno vidimo u jednom kurʼānskom motivu koji se može prevesti kao “ista riječ“ ili  “jednaka riječ“.

Sintagma  “ista riječ“ ili  “jednaka riječ“ (kalima sawāʼ) spominje se u Kurʼānu samo jednom, u sūri  3:64:

“Ti [Muhammede] reci: “O sljedbenici Knjige!

Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama:

da nikome osim Bogu ne robujemo,

da Mu nikoga ne pridružujemo,

i da jedni druge, osim Boga, gospodarima ne uzimamo!“

Pa, ako se [sljedbenici Knjige] okrenu, vi recite: “Svjedoci budite

da smo mi muslimani [ljudi Bogu predani]!“

Kako se iz ove obznane posve jasno vidi,  Bog je ta “ista riječ“ ili  ta “jednaka riječ“ i za jevreje, i za kršćane, i za muslimane... 

Na drugim mjestima u Kurʼānu muslimanima se savjetuje, štaviše: njima se zapovijeda, da o ovome sa jevrejima, kršćanima (te, sljedstveno tome, i sa pripadnicima drugih vjera) raspravljaju na najljepši način.  

Sūra 16:125., proglašava:

“A ti [Muhammede] Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću

i savjetom lijepim

a s njima [kršćanima i jevrejima] ti raspravljaj na način najljepši!

Doista, Gospodar tvoj najbolje zna ko je skrenuo 

s Puta Njegova,

i On najbolje poznaje one na Pravi Put upućene!“

Dobro je danas prisjetiti se ovog kurʼānskog proglasa o  “jednakoj riječi i nama i vama“. 

Na posredan način u Kurʼānu se ovim tvrdi da  u vjerama i religijama ima mnogo toga što je različito, što u njima (ili što njima) nije  “jednako“ ili  “isto“.

Poruka Kurʼāna posve je jasna i vedra: I o onome što je  “jednako“, kao i o onome što  “nije jednako“, i što je  “različito“, treba raspravljati na način najljepši.

To je veoma snažan moralni i ćudoredni zahtjev cjeline Kurʼāna. 

(...)

Autor: Enes Karić

Iz knjige Eseji o vjeri u doba digitalizacije Centra za vesatijju