Možda je nesvakidašnje no želimo kao uvod u temu koju ovom prilikom problematiziramo, najprije, navesti jedno zanimljivo saznanje. Prema određenim istraživanjima potencijalni uzroci koji dovode do ljudske brige ili uznemirenosti su više nego iznenađujući.

U tom smislu, čovjek je najčešće zabrinuti ili biti uznemiren 54% za ono što se vjerovatno nikada neće desiti, 26% za stvari iz prošlosti koje ne može da izmjeni, 8% njegove zabrinutosti je u vezi s mišljenjem ljudi do kojih mu uopšte nije stalo, 4% se odnosi na uspješno riješene zdravstvene probleme i samo 6% zabrinutosti ima uporište u stvarnosti. Shodno predočenome, veoma važno pitanje za vrijeme koga živimo jeste: kako nadvladati tjeskobu i uznemirenost i izgraditi pozitivan stav prema svemu onome što nam se, htjeli mi to ili ne, već događa? Zapravo: kako odagnati brigu/uznemirenost koja, na svojstven način, razara čovjekovo sopstvo, kako sebi pomoći? Dopustite da odgovor ponudimo kroz dva životna primjera. U davna vremena ljudi su znali probdjeti mnogo od svoga života u stjecanju korisnog znanja služeći se isključivo uslugama jednoga šejha, učitelja. Kada bi nakon duga naučavanja položili ispit iz terbijeta/odgoja bilo bi im dopušteno da znanje šire drugima. Korespondenciju sa svojim učiteljem ostvarivali su u mjeri u kojoj je to bilo potrebno. Tako će jednom prilikom učenik pisati svome učitelju kako je obuzet velikim brigama i da ima strah da ih ne može nadvladati. Kroz izvjesno vrijeme učitelj odgovara posve koncizno. Tačnije, pismo je sadržavalo sljedeći poruku: “Dva čovjeka su gledala kroz isti prozor; jedan je vidio blato, a drugi prelijepo nebo okićeno zvijezdama.” Čitajući ove riječi učenik se postidio i posve jasno shvatio podtekst koji se nadavao.

Shvatio je da prepreke, brige i uznemirenost nisu plod okolnosti izvan njega već njegov stav prema istima. Odlučio je da stvari ubuduće sagledava posve drugačije kroz moto: “Ako ne mogu da kontrolišem okolnosti, u svakom slučaju trebalo bi da mogu kontrolisati svoj stav prema njima.”

Drugi primjer. Riječ je o jednom trgovcu koji je nakon dvije godine rada počeo da gubi profit i mušterije. Postao je depresivan i nezadovoljan, izgubljen sve do momenta kada je jednoga jutra krenuo ulicom i tada susreo nasmijana čovjeka koji mu je uz osmijeh uputio i nekoliko lijepih riječi. No, to je bio čovjek koji je ima pomagalo posredstvom čega se kretao. Ovaj trgovac se tada zamislio i priupitao: je li moguće da je ovaj čovjek, pored svega što ga zadesilo, sretan i zadovoljan, a ja uz sve što imam, a imam puno samim tim što sam u dobrom zdravlju, nezadovoljstvo iskazujem. Tada je izrekao: “Bio sam tužan jer nisam imao cipele, sve dok nisam na ulici sreo čovjeka koji nije imao stopalo.” Vjerovatno bismo smatrali kako su naši vlastiti problemi najveći da nam nije data moć rasuđivanja i uviđanja stvari onakvim kakve doista jesu. Ni manje ni više, ako insan nikada nije bio u ozbiljnim dilemama i problemima pogled s vrha neće mu djelovati uzbudljivo.

Na koncu, ne zaboravimo kako, za vjerujućega insana, ne postoje neuspjesi u životu, već samo rezultati. Ne postoje tragedije koje su nepremostive, već samo pouke i preporuke. Ne postoje problemi i brige koje se ne mogu riješiti i odagnati, već prilike koje treba prepoznati te se njima okoristiti. Ovo naše kratko kazivanje završavamo dovom koju je naš voljeni Poslanik, s.a.v.s., često učio: “Gospodaru naš, utječemo Ti se od brige i tuge, od nemoći i lijenosti, od kukavičluka i škrtosti, od tereta duga i zla drugih ljudi!”

 

Autor: Hafiz Saudin ef. Gobeljić