Islam ne priznaje nikakvo klasno društvo, društveno privilegirane elite ili društveno favorizirane grupe. U zajednici muslimana i muslimanki nema prednosti aristokratije nad običnim svijetom, bogatih nad siromašnim, utjecajnih nasuprot marginaliziranim. Ipak, Kur'an govori o tome kako je svako društvo u stvarnosti hijerarhijski uređeno i da su u društvenom poretku neminovno zastupljeni viši i niži društveni slojevi. Njihova upućenost jednih na druge je nužna i logična. Kako oni na istaknutim pozicijama, zakonima, voljom suverena i normama, potčinjavaju one na nižim pozicijama, tako i podanici ili građani svojim položajem i snagom svoga stanja vrše pritisak i prinudu nad onim iznad sebe.

,,Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. - A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.“ (Zuhruf, 32)

Kralj, vladar ili vršioci visokih državnih javnih funkcija zaduženi su da brinu o sigurnosti građana, da ih brane od neprijatelja koji nasrću na njih, da čuvaju njihove živote i  ekonomske interese. Građani su dužni, s druge strane, štititi institucije poštivanjem zakona i propisa i ustrajavati od svojih predstavnika da ih kompetentno i odgovorno predstavljaju i zastupaju u vršenju javnih poslova. Svi oni, nosioci javnih funkcija i građani, zapravo služe, hizmete jedni drugima i doslovno jedni druge potčinjavaju snagom svoje pozicije ili stanja.

Iluzorno je očekivati da muslimani mogu sačuvati status duhovne avangarde ako zanemare vrline građanske hrabrosti i odgovornosti.

Treba imati na umu da je Poslanik Muhammed, a.s. već sa dvadeset godina s nekolicinom Kurejšija učestvovao u sporazumu Hilful-fudul (Savez dobročinstva) kada su u kući Abdullaha ibn Džu'dana sklopili zavjet da zajedno i bez izuzetaka pomažu obespravljene protiv nepravednih i izrabljivača, sve dok se ugnjetenim i potlačenim ne ustupe njihova prava.

Musliman dok je živ, formalno i neformalno, treba biti aktivni sudionik ovakvih saveza jer bez njih nema vladavine prava, ljudskih prava i sloboda.

Građanska hrabrost je danas rjeđa od vojničke hrabrosti. Hrabre građane interesne skupine i totalitarni sistemi nastojali su tokom povijesti javno satanizirati, kompromitirati, zaplašiti i ušutkati. Zato je teže u mirnodopsko vrijeme staviti na kocku svoju udobnost, nego se suočiti sa smrću u ratu u kome se jedinka bori zajedno sa mnoštvom drugih.

Da ukratko ponovimo tri načela bez kojih nema duhovne avangarde: 1. upućivati na dobro, odvraćati od zla i čuvati čast i dostojanstvo muslimana, 2. služiti jedni drugima, 3. učestvovati u savezima dobročinstva