Poslanik Muhammed, a.s. (za mlade)

"Ja sam (uslišana) dova Ibrahimova i radosno predskazanje Isaovo!", rekao je poslanik Muhammed, a.s.. Naime, Ibrahim i njegov sin Ismail – preko kojega Poslanik i vuče svoje rodoslovlje od Ibrahima – prilikom izgradnje Kabe u Mekki, Bogu su uputili dovu: "Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!"
Objava koja je Muhammedu objavljena također je zadnja Božija objava ljudima i sadrži sva osnovna učenja ranijih objava, upravo onako kako i poslanik Muhammed, a.s., u svojoj ličnosti objedinjuje sve prethodne Božije poslanike. Zato onaj ko je prihvatio Kur'an kao Božiju objavu, prihvatio je i sve ranije Božije objave, a onaj ko slijedi Muhammeda, a.s., slijedi i sve ranije Božije poslanike.
Poslanik Muhammed, a.s., nije poslan samo jednom narodu, jednoj rasi ili jednom geografskom prostoru. On je poslan cijelom čovječanstvu, cijeloj ljudskoj vrsti, i to kao milost Božija. Stoga je islam, u cijelosti, milost za čovjeka i to će biti sve do kraja vremena, sve dok bude postojala planeta Zemlja i ljudi na njoj.

Poslanik Muhammed prije poslanstva

Rođen je u “Godini slona”
Kad je jemenski kršćanski vladar Ebreha, 570. godine, sa velikom vojskom i ogromnim slonom Unejsom došao porušiti Kabu u Mekki, Poslanikov djed Abdulmuttalib je imao oko sedamdeset godina, a Poslanikov otac Abdullah dvadeset i četiri. Njegov otac se te godine, koja je kod Arapa bila poznata kao "Godina slona", oženio Aminom, kćerkom poglavara plemena Zuhra. Historičari kažu da je te, ili slijedeće godine, rođen Muhammed. Kao datum njegovog rođenja uzima se 20. april 571. godine.
Prva tri dana nakon ženidbe Abdullah je, po starom običaju, proveo među Amininom rodbinom a potom je Aminu doveo u kuću svog oca Abdulmuttaliba. Ubrzo nakon toga pošao je u Šam na jedno trgovačko putovanje, a Amina je već bila trudna.
Abdullah je bio odsutan nekoliko mjeseci. U povratku se u Medini – koja se u to vrijeme zvala Jesrib - zadržao da se odmori, kod svog daidže koji je živio u tom mjestu. U Medini je čekao karavanu za Mekku, ali se razbolio i mjesec dana nakon odlaska karavane za Mekku umro. Tako je u Medini i ukopan.

Dojilo ga je više žena
Poslanika je njegov djed Abdulmuttalib osunetio sedmoga dana od njegova rođenja. Običaj je bio da se novorođenče osmoga dana preda nekoj dojilji u pustinji, da tamo raste u širini, da se hrani zdravom, prirodnom hranom, da udiše čisti zrak i uči neiskrivljeni arapski jezik.
Prije nego ga je dala dojilji Halimi, Amina je svog sina Muhammeda dala Suvejbi, sluškinji njegovog amidže Ebu Leheba - koja je bila njegova ropkinja pa ju je on oslobodio ropstva kada mu je donijela vijest o Muhammedovu rođenju - i ona ga je dojila zajedno s njegovim amidžom Hamzom. Hamza je rođen približno kad i Muhammed, jer se Poslanikov djed oženio još jednom ženom one godine kad i njegov sin Abdullah Aminom. Tako su njih dvojica bili i braća po mlijeku.
Halima je Poslanika u pustinji dojila pune dvije godine a potom ga vratila majci Amini. Zatim su se dogovorile da dijete ostane kod Halime još dvije godine. Tako je kod Halime ostao pune četiri godine.

Majka mu je umrla vraćajući se iz Medine
Godinu ili dvije nakon što se iz pustinje vratio u Mekku Amina je svog sina povela u Medinu. Željela ga je upoznati sa svojim daidžama. Tamo mu je pokazala i kuću u kojoj je umro njegov otac Abdullah, kao i mezar gdje je bio ukopan. Majka mu je puno govorila o njegovom ocu, svom mužu, bez kojeg je ostala samo nekoliko dana nakon vjenčanja.
Mjesec dana kasnije Amina je sa svojim sinom krenula nazad. U putu, u jednom selu po imenu Ebva, Amina se iznenada razboljela i ubrzo umrla. U tom mjestu je i ukopana.
Muhammed je tako, sa samo šest godina života, ostao i bez drugog roditelja. Od tada je tugu podnosio sam. Brigu o njemu preuzeo je djed mu Abdulmuttalib i amidža Ebu Talib.

Nakon djeda o dječaku brine amidža
Kad je Poslanik imao osam godina umro mu je i djed Abdulmuttalib, koji je tada imao preko osamdeset godina. Djed mu je bio veoma ugledan, hranio je hodočasnike, brinuo se oko napajanja hadžija i bio veoma darežljiv, pomažući svakog ugroženog, čak hraneći životinje i ptice. Nakon njegove smrti brigu o njemu preuzeo je njegov amidža Ebu Talib, iako nije bio najstariji od svoje braće. Međutim, bio je najplemenitiji i najgostoljubiviji. Ebu Talibov stariji brat El-Haris nije bio dovoljno snalažljiv a mlađi Abbas nije bio gostoljubiv, iako je bio bogat.

Kršćanski isposnik u dječaku prepoznaje poslanika
Kad je Muhammedu, a.s., bilo dvanaest godina njegov amidža Ebu Talib poveo ga je na trgovačko putovanje u Šam. Na jugu Šama, u mjestu po imenu Busra, dječaka je susreo kršćanski monah Behira. On je na malom Muhammedu prepoznao znakove poslanstva, o kojima su govorile kršćanske knjige, i od njegovog amidže zatražio da ga dobro čuva. Plašio se da zlobnici ne povrijede dječaka.

Muhammed život provodi kao pastir
Svi Božiji poslanici bili su, uz ostalo, i pastiri. Tako je i poslanik Muhammed, a.s., dane svoje rane mladosti provodio čuvajući stada svoje familije i komšija. Sredina u kojoj je živio živjela je vrlo nemoralnim, raskalašnim životom. Arapska svakodnevnica bila je: vino i kocka, pjesma i razvrat. Njegovi vršnjaci su tako provodili svoje dane.
Muhammed, međutim, nikada u tome nije učestvovao, jer su se karakteri svih Božijih poslanika odlikovali sa tri stvari: molitvom (namazom), milosrđem i čednošću. Jedanput je svog druga zamolio da ga zamijeni kako bi on noć proveo u Mekki, u nekim razonodama. Ali, u putu je naišao na jedno vjenčanje i slušajući zvuke koji su dopirali s tog mjesta zaspao je i tako prespavao noć. I drugi put mu je pažnju privukla lijepa muzika, i on je sjeo i - opet zaspao! Njegov život bio je potpuno odvojen od nemorala i svake vrste poroka. Njegov život bio je moral i plemenitost.
On kaže: "Samo sam dva puta posegnuo za nečim što je bilo sastavnim dijelom života prije islama, i u oba ta slučaja me Allah onemogućio od toga, tako da za tim više nisam mario, sve dok me Allah nije počastio objavom. Jedne večeri sam mladiću koji je sa mnom napasao stoku poviš Mekke rekao: 'Hoćeš li pripaziti i na moju stoku, da ja odem u Mekku i tamo provedem večer onako kako je provode i drugi mladići?', i on je pristao da pazi na moju stoku. Ja sam tako krenuo i kad sam bio kod prve mekanske kuće čuo sam svirku i upitao: 'Šta je to tamo?!' Rekli su mi da je to mladoženja doveo mladu i ja sam sjeo i stao slušati. Međutim, Allah mi je začepio uši, pa sam zaspao i tek me je probudila vrelina sunca narednog dana. Zatim sam se vratio svome drugu i on me je pitao kako mi je bilo, te sam mu ispričao kako sam proveo večer. Jedne druge večeri sam ga zamolio za isto – i te sam večeri pošao prema Mekki, ali mi se opet onako desilo... Iza toga, više nisam pokazivao nikakav interes za nečim nepriličnim!"

Hatidža
Hatidža, kćerka Huvejlidova, bila je jedna od najbogatijih i najuglednijih žena u Mekki. Porijeklom je bila iz plemena Benu Esed. Već dva puta se udavala u pleme Benu Mahzum i zahvaljujući upravo tim svojim udajama, postala je veoma bogata. Stoga se počela baviti trgovinom. Za taj posao unajmljivala je ljude u koje je imala povjerenja. Tako je jednom unajmila i mladog Muhammeda. On je za nju putovao u Šam, s njezinim slugom Mejserom. Muhammed joj je tom prilikom donio veliku zaradu. Ubrzo je Hatidža počela osjećati i ljubav prema svom novom uposleniku. Iako je prethodno odbila nekoliko mekanskih plemića, njezino srce se, gledajući naočitog Muhammeda, ponovo zagrijalo za brak. Tu svoju želju saopćila je prijateljici Nufejsi, i ona ju je prenijela Muhammedu. Nedugo iza toga došlo je do sklapanja braka.

Brak
Hatidža je Muhammedu rodila šestero djece: dvojicu sinova El-Kasima i Abdullaha (ovaj drugi je imao nadimak i Et-Tahir i Et-Tajjib), koji su mu umrli još kao mala djeca, i četiri kćerke: Zejnebu, Rukajju, Umm Kulsum i Fatimu.
Ostavši bez muških potomaka Muhammed je zamolio Hatidžu da kupe jednog roba - Zejda ibn Harisu - kojeg je oslobodio i usvojio kao sina.
Kasnije, u poznim godinama života, Koptkinja Marija, ropkinja koju mu je poklonio egipatski vladar, rodila mu je sina Ibrahima, ali je i on umro, s nepune dvije godine života, samo tri mjeseca prije Poslanikove smrti, u danu u kojem je bilo pomračenje Sunca. Njegova smrt Poslanika je veoma pogodila. Govorio je: “Oči plaču a srce tuguje, no nećemo kazati ništa što ne bi bilo ugodno našem Gospodaru. Doista, Ibrahime, ožalošćeni smo tvojim odlaskom!"
Izuzev Hatidže, ni jedna druga Poslanikova žena nije mu rodila dijete. (Marija je bila ropkinja, pa nije imala status supruge).
Hatidža je umrla desete godine Muhammedovog poslanstva. Imala je šezdeset i pet godina. Tako je Poslanik, a.s., sa njom proživio dvadeset i pet godina bračnog života. Iako se kasnije više puta ženio, dok je Hatidža bila živa ona mu je bila jedina žena.
I sve kćerke Poslanikove, a.s., umrle su još za njegova života, osim najmlađe Fatime, koja je umrla samo šest mjeseci nakon njegova preseljenja na drugi svijet. Imala je svega dvadeset i četiri godine, kao i djed joj Abdullah, otac Poslanikov, a.s.

Obnova Kabe
Ženidbom sa Hatidžom ugled Muhammedov još više je porastao u Mekki. U to vrijeme jedna iznenadna poplava je uzdrmala temelje Kabe i izazvala pukotine u njezinim zidovima. Kaba tada nije imala tavanice, pa je blago koje se nalazilo u njoj bilo izloženo pljačkama. Stoga se moralo pristupiti njezinoj obnovi. Upravo tih dana more je na obalu izbacilo jedan brod koji je pripadao nekom bizantinskom trgovcu po imenu Pachomius. Mekelije su od njega kupili taj brod a njega unajmili da vodi poslove oko obnove Kabe, budući da se razumijevao u stolarstvo.
Kaba je najodabranije mjesto na zemlji i prvi je hram na zemlji koji je sagrađen da bude mjesto gdje će se obožavati samo jedan Bog. Jedan čovjek, po imenu Ebu Zerr, kaže: "Upitao sam Božijega Poslanika o prvom hramu (mesdžid) na zemlji, pa mi je rekao: 'To je Kaba u Mekki.' 'A koji je drugi?', upitao sam ga, i on mi je rekao: 'El-Mesdžidu-l-Aksa (hram u Jerusalemu, u Palestini).' 'Koliko je vremena proteklo između gradnje jednog i drugog?', upitao sam, i on mi je rekao: 'Četrdeset godina."
Kaba je određena da bude kibla, tj. pravac prema kome se ljudi na svim stranama svijeta trebaju okretati u svojim molitvama. Stoga je zabranjeno okretati se prema njoj prilikom obavljanja nužde. Namaz u haremu Kabe vrjedniji je od stotinu hiljada namaza obavljenih izvan njega.
U obnovi Kabe učestvovao je i Muhammed. Bilo je to oko pet godina prije poslanstva. Kad je došlo vrijeme da se postavi “Crni kamen”, od kojeg se započinje obilaženje oko Kabe (tavaf), izbio je spor. Svi su htjeli da ta čast pripadne njima. Utom je jedan rekao: “Dok se ovdje prepiremo, hajde neka nam presudi prvi koji uđe na vrata Suffe!”, i svi su se složili s tim.
Na vrata je prvi ušao Muhammed.
On je potom zatražio da se donese jedno platno i svojim rukama na to platno stavio Crni kamen. "Neka predstavnik svakog plemena uzme platno u svoje ruke i neka Kamen tako zajednički podignu gore!", rekao je. Kada su tako Crni kamen podigli na potrebnu visinu, sam ga je uzeo i postavio ga na odgovarajuće mjesto. Tako je mudro riješio spor, kako među ljudima ne bi došlo do zavade. Tako je i kasnije, čitavoga života, išao za tim da među ljudima uspostavlja dobre i prijateljske odnose.

Muhammedova vjera prije poslanstva
Muhammed je prije poslanstva bio poznat po svojoj moralnosti i poštenju. Njegova duša bila je osjetljiva na svaku grubost, nepravdu i nasilje. A upravo toga bilo je mnogo u svijetu koji ga je okruživao. Njegov narod gubio se u nemoralu, opijanju i nasilju.
On se nije mirio s tim stanjem. Tragao je za istinom, za načinom kako da svoju dušu uskladi s dušom prirode koja ga je okruživala a u kojoj je vladao red i mir, i koju je krasila ljepota. Stoga se sve više osamljivao i vrijeme provodio u razmišljanju. Neki tvrde da se u svom životu držao zakona poslanika Nuha, neki da je bio u vjeri Ibrahimovoj, neki da je poštivao Musaove a neki Isaove zakone. Ono pak što se zna pouzdano jest da nikada nije obožavao kipove.
Prije nego mu je propisan namaz, u jedanaestoj ili dvanaestoj godini njegovoga poslanstva, molitva mu se sastojala od po dva rekata ujutro i naveče, kako je to činio Ibrahim, a.s.

Period boravka u pećini Hira
Kako je vrijeme prolazilo Muhammedovo traganje za istinom bilo je sve snažnije a zabrinutost za stanje svoga naroda sve veća. Kad mu se primakla četrdeseta godina, skoro u cijelosti se povukao u samoću, u jednu pećinu sjeverno od Mekke - pećinu Hira - i tu daleko od ljudi vrijeme provodio u postu, razmišljanju i molitvi. Šetao je pustinjskim stazama i opet se vraćao u pećinu. “Mora da ima neki izlaz. Mora da postoji bolji put, bolji način da se uredi čovjekov život!”, razmišljao je, sve se dublje udubljujući u misli. Ustvari, Allah ga je tako pripremao za ono što treba da uslijedi.
Period koji je tako proveo u pećini – tj. šest mjeseci - naznačio je koliko će trajati naredni period - period objavljivanja Kur’ana, koji je trajao 23 godine. Bio je to 46. dio tog perioda - upravo onoliko koliko su i istinita snoviđenja dio vjerovjesništva. Jer, Muhammed, a.s., tada je imao brojna istinita snoviđenja.

Vrijeme poslanstva
Prva objava
Nakon mjeseci provedenih u pećini Hira, dok je Muhammed drijemao, prišao mu je melek s listom u ruci. “Čitaj!”, govorio mu je. “Čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara...!” Muhammed je stao ponavljati te riječi, a melek se gubio. Kad se presabrao, bio je uznemiren. Šta se to događa sa njim? Da li je sanjao ili se s njim zbilo nešto neobično?! “Čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara...”, strujalo je njegovim srcem.
Utom ga je isti glas pozvao odozgo. Muhammed je na nebu ugledao siluetu meleka u njegovom ogromnom obliku. Gdje god je pogledao, na koju god stranu okrenuo svoj pogled, tamo ga je vidio. Nakon što se to izgubilo, Muhammed je otišao kući, silno uplašen...
Tri pune godine tajno je ljude pozivao u ono što mu je dolazilo od njegova Gospodara. Prva mu je povjerovala njegova žena Hatidža. Od muškaraca je prvi povjerovao njegov bliski prijatelj Ebu Bekr, a od djece njegov amidžić Alija. Alija je kasnije pričao: "Prva objava je Poslaniku došla u ponedjeljak, a ja sam već u srijedu bio musliman!"
Zatim mu je došla naredba da ljude javno poziva u islam. U tom svom pozivanju nailazio je na velike teškoće, uvrede, napade i poniženja. Ali, neumorno je radio, postupao po Božijem naređenju. Malo se ljudi odazivalo njegovom pozivu. Najviše su mu se, pak, odazivali mladi ljudi. I svi koji su mu se odazvali bili su proganjani, mučeni, a neki su bili i ubijeni.

Miradž - Poslanikovo uznesenje na Nebo
Jedanaest godina od početka Objave, poslije velikih iskušenja i trpnje, nakon dva teška udarca: smrti voljene Hatidže, prve žene koja je primila islam, i smrti amidže Ebu Taliba, svog velikog zaštitnika – koji je umro samo trideset i pet dana nakon Hatidže -  Poslaniku je stiglo rasterećenje: jedne noći je najprije premješten iz Mekke u Jerusalem, u Palestini, kolijevki Božijih poslanika – što se zove isra - a potom, te iste noći, iz Jerusalema uzdignut na Nebo, gdje su mu pokazana brojna znamenja i gdje su mu pokazani prizori onih koji se nalaze, i koji će se nalaziti, u različitim stanjima zbog djela koja su činili na ovome svijetu. To uznesenje na Nebo zove se Miradž.
Najveći značaj Miradža jest u tome što je tom prilikom Poslanik sa Neba “donio” namaz. Namaz je tako jedini propis koji je propisan na Nebu; svi drugi propisi propisani su na Zemlji.
"Namaz je miradž vjernikov!", rekao je Poslanik, a.s., što znači da namaz predstavlja neposredan susret čovjeka s njegovim Gospodarom, da čovjekov duh uzdiže gore, iznad svih niskih stvari.

Hidžra - Poslanikovo preseljenje u Medinu
Nakon trinaest godina mukotrpnoga rada na afirmaciji Istine, i nakon brojnih teškoća, izazova, spletki, uvreda i prijetnji stanje je postalo tako teško da se više nije moglo trpjeti. Sile otpora Istini postale su okrutne i izgubile strpljenje. Svaki pojedini musliman suočavao se s izravnom prijetnjom smrću.
Poslanik, a.s., tada donosi odluku da se svi muslimani isele u drugi grad, u kojem je situacija bila povoljnija za razvoj Istine. Nakon što je sa stanovnicima Medine – koja se još uvijek zvala Jesrib - postigao dogovor, izdao je naredbu da se svi muslimani isele u taj grad. On je, sa svojim vjernim drugom Ebu Bekrom ostao zadnji.

Prizor prvi: prvi muhadžir iz Mekke
Mekku je prvi napustio Ebu Selema, još prije Poslanikove naredbe da se muslimani iseljavaju. On bijaše nezaštićen, pa kad mu umrije amidža Ebu Talib, odluči iseliti iz Mekke u kojoj je, kao pripadnik nove vjere, bio veoma ugrožen. Sobom povede i svoju voljenu Umm Selemu i svoga sinčića Selemu, po kojem njih dvoje i dobiše nadimak: Otac Selemin i Majka Selemina.
Umm Selema jahaše na devi, držeći u naručju čedo svog srca, dok Ebu Selema kroz pustinjske krajolike vođaše devu za povodac.
Iznenada pred njih bahnu grupa jahača - bijahu mračni i srditi, svi redom rođaci Umm Selemini. Oni istrgoše povodac iz Ebu Selemine ruke i devu povedoše nazad, s uplakanim jahačima na njoj.
Ebu Selema ostade u pustinji sam.
“Ne brini, ljubavi!”, doviknu onoj koja se udaljavala. “Ako Bog da, ja ću naći neki put koji će te dovesti do mene!”
Kad su Umm Selemu doveli kući njezinog oca, kod njih dođoše rođaci njezinog muža i zatražiše dječaka sebi.
“To je naša krv”, rekoše. “To dijete pripada nama!”
Tako njih troje - otac, majka i sin - ostadoše rastavljeni, mržnjom i okrutnošću ljudskom.
Umm Selema bijaše ucvijeljena. Velika tuga se ogladala na licu njezinom - iznenada ostade sama, bez muža i malog sinčića svoga.
Njena familija ipak ne bijaše u stanju podnositi tu bol, pa se sažališe i dopustiše joj da ode mužu svom, i ona sa svojim sinčićem krenu sama, bespućem pustinjskim... Ali, ubrzo je susrete jedan plemenit čovjek - Osman ibn Talha, koji još ne bijaše u vjeri njezinoj - pa kad mu ona ispriča svoju priču, on joj reče: “Ne smiješ ići sama! Pustinja umije biti okrutna, baš kao i ljudi!”
I on je otprati dalje.
Kad su bili nadomak Medine, ugledaše njezine palme i jedno selo skriveno među njihovim krošnjama.
“Vidiš li ono selo tamo”, pokaza Osman rukom prema palmama. “Idi u tom smjeru - tamo ti je muž!”

Prizor drugi: Mekka se prazni
Poslanik je predložio muslimanima da polahko napuštaju svoj rodni kraj Mekku, da napuste to područje zla i tiranije, da taj mrak zamijene za svijetli grad Medinu. I oni su poslušali svog Poslanika; oni su u svemu slušali Poslanika, a.s.
Tako se Mekka počela prazniti. Iz nje je curilo stanovništvo, neprimijetno, bez šuma. Mnoge kuće ostajale su puste i bile nijemi svjedoci zbivanja. U nekima su ostajali samo starci. Iz Mekke je otjecala snaga duha, dok se istovremeno u nju uljevala silina bijesa...

Prizor treći: Odlučeno je: “Ubiti Muhammeda!”
Mnogobošci Mekke bijahu bijesni. Njihov grad sve više je gubio svoj sjaj, a mnogi ljudi se zavadiše među sobom. Posvađa se i najbliži rod: otac i sin, brat i brat! Muhammed sa svojom vjerom unese razdor i pometnju, uzdrma sviknuti način života, govorili su mnogobošci. Sad evo i ljude tjera na seobu! Svakoga dana i svake noći neke kuće ostanu prazne. Ništa nije pomagalo: ni prijetnje, ni kazne, ni ucjene... Ništa.
Stoga odlučiše: ubiti Muhammeda!
Ali - ko bi ga smio ubiti?! Ko, a da ne izazove međuplemenski rat. Tad sinu im ideja: ubit ćemo ga svi!
Iz svakog roda izabraše po jednog snažnog mladića i narediše im: večeras na njega nasrnite svi, i svi ga udarite svojom sabljom! Tako će svaki rod biti jednako kriv, i rod Muhammedov neće moći zaratiti sa svima!
Te noći čekaše mladići u tami noći, iza zida Poslanikove kuće. Šapatom kovaše plan, držeći balčake sablji. “Ubiti Muhammeda!” - bijaše jedina im misao tad.
Iz kuće dopirahu glasovi žena - Fatima, Umm Kulsum i Sevda pričaše među sobom i mračna skupina stade: to ih odvrati od nakane da preskoče zid kuće, jer - kako bi mogli sa sebe sprati sramotu što su nenadano bahnuli među tu žensku čeljad!?
Odlučiše stoga čekati kraj noći kad Muhammed napolje izlazi sam.
Tad dođe Džibril Poslaniku Božijem saopćit vijest: Pred tvojom kućom eno, čeka te skupina mračna da na tebi iskali svoj bijes! Stog idi, otiđi sam, praćen zaštitom Boga, nevidljiv za njihov vid! I prašine im baci po kosi!
U postelji njegovoj ostade Alija. “Ne boj se!”, reče mu on. “Dok si pod ogrtačem mojim, oni ti nauditi ne mogu!”
I prođe mimo njih, k’o sjena kroz mrak, učeći suru Jasin, bacajuć prašinu na njih. I izgubi se u noć...

Prizor četvrti: Dvojica idu s Trećim
Poslanik se iz Mekke iskradao sa svojim vjernim prijateljem Ebu Bekrom. Bio je četvrtak, prvi dan mjeseca rebiul-evvela. Išli su prema jugu, u suprotnom pravcu od Medine, kako bi zavarali goniče. U hladu pećine Sevr, Ebu Bekr je cvokotao. “Ne od straha, Božiji Poslaniče”, govorio je, “već od bojazni za tebe!”
“Ne boj se, Ebu Bekre!”, odgovarao je Poslanik. “Šta ti misliš o dvojici s kojima treći je Allah!?”
Potjera je, ipak, stigla i do pećine Sevr. Grupa ljudi stoji ispred njenog ulaza kojeg prekriva gusta paučina. Nad ulazom golub i golubica, stoje u gnijezdu i gledaju začuđeno.
Tu nema nikoga! Nema nikakve sumnje!
Božija duboka zamisao se ostvarivala.
Dvojica putnika nastavili su jahati svoje deve. Poslanik je jahao svoju Kasvu, koju u putu kupi od Ebu Bekra. Tako jahaše dvanaest dana...

Prizor peti: Hidžra je završena
U Medinu je, u njeno južno predgrađe Kuba, Poslanik stigao dvanaestog dana, u ponedjeljak 12. dana mjeseca rebiul-evvela. Bila je velika podnevna žega kad je neko viknuo: “Idu! Evo ih stižu!”, i kad je velika masa muškaraca, žena i djece pohrlila prema palmoviku odakle su se pomaljale dvije ljudske prilike. Bilo je to podne njihove radosti. Mnogi su plakali od sreće...
Djevojke Medine su pjesmom dočekivale pridošlice: “Talea’l-Bedru alejna...!” - Pun nam se Mjesec ukaza...
Jedan čovjek, Abdullah ibn Selam, kaže da je i on bio među onim mnoštvom koje je pohrlilo prema Poslaniku i njegovome drugu. "Čim sam ugledao njegovo lice", kaže on, "znao sam da to nije lice lažova, a prve riječi koje sam čuo da je izgovorio bile su: "Ljudi, širite pozdrav mira (selam), hranite siromašne i klanjajte noću, kad drugi ljudi budu spavali – ući ćete u Džennet bezbjedni!"
Tu je Poslanik ostao sve do petka i za to vrijeme sagradio džamiju. Bila je to prva džamija u islamu.
U petak je, ujutro, krenuo prema gradskom centru Medine. Kada je bio u području plemena Benu Salim, tu ga je zateklo vrijeme džuma-namaza i tu je klanjao džumu. Bila je to prva džuma-namaz obavljena u islamu.
U toj svojoj prvoj džumanskoj hutbi Poslanik, a.s., je rekao: "O ljudi! Dobro se spremite za sutra! Znajte da će svaki od vas, sigurno, umrijeti i ostaviti svoje stado bez pastira. Potom će mu Gospodar njegov reći, a neće imati nikakva tumača niti zaklona od Njega: 'Zar ti nije došao Poslanik Moj i Objavu ti dostavio?! Zar ti nisam imetak dao i počastio te svim i svačim – pa šta si spremio za sebe?!' On će se tada osvrnuti desno i lijevo, ali ništa vidjeti neće. Pogledaće i ispred sebe, ali će ugledati samo Džehennem! Stoga, ko od vas mogne da se spasi od vatre makar i s pola datule, neka to učini, a ako ni to ne bude u stanju, onda s lijepom riječju, jer se i ona, kao i svako dobro, nagrađuje deseterostruko, pa sve do sedam stotina puta! Neka su na vas mir, milost i blagoslovi Božiji!"
I - bio je to kraj Poslanikove hidžre. Ukazivala se zora islama. Svitao je novi dan čovječanstvu! Od tog dana započinje muslimanska era, od kada muslimani počinju računati "svoje" vrijeme.
*****
Oni koji su napustili Mekku, svoj zavičaj, nazvani su muhadžirima, a oni koji su ih tamo dočekali ensarijama. Poslanik je, ubrzo po dolasku u Medinu, izvršio bratimljenje jednih i drugih. Ensarije su s muhadžirima sav svoj imetak dijelili napola, a muhadžiri su se odmah potom, kao vješti trgovci, počeli baviti trgovinom i drugim zanimanjima kako bi vlastitim rukama sebi zarađivali za život, kako ne bi bili na teretu ensarijama.
Tako je Poslanik pobratimio jednog medinskog bogataša Saada sa doseljenikom Abdurrahmanom, i Saad je rekao svome pobratimu: "Brate, ja sam najbogatiji Medinjanin i evo sav svoj imetak polovim sa tobom. Imam i dvije žene – vidi koja ti se od njih dvije više sviđa i ja ću se razvesti od nje, pa je ti oženi!" Abdurrahman mu je odgovorio: "Neka Allah tebi dadne berićet u tvome imetku i tvojim ženama – pokaži ti meni gdje je vaša pijaca!" Tako je, kao vješt trgovac, otišao na pijacu i počeo se baviti trgovinom, kako bi sam zaradio sredstva za život. Samo nekoliko dana kasnije Abdurrahman je zaradio dovoljno novca da se mogao oženiti i samostalno živjeti. Kad je to čuo Poslanik, a.s., toliko mu se dopao Abdurrahmanov postupak da je Bogu uputio dovu da mu dadne velikog uspjeha u njegovome poslu. Abdurrahman je vrlo brzo postao najbogatiji čovjek u Medini, tako da u tom gradu nije bilo nikoga ko se nije okoristio njegovim imetkom!
Poslanik, a.s., je javno pohvalio i jedne i druge, ali su muhadžiri ipak imali posebno mjesto.
Muhadžir treba biti i svaki čovjek. Poslanik, a.s., rekao je: “Muhadžir je svaki onaj ko napusti sve ono što je Allah zabranio, i prihvati se onoga što je naredio!”

Vrijeme poslije Hidžre
Uređenje odnosa među ljudima
Čim se Poslanik, a.s., smjestio u Medini – nastanio se sa svojom kućnom čeljadi u kući jednog čovjeka koji se zvao Ebu Ejjub i tu ostao sve do izgradnje svoje kuće - i svi ljudi dobili svoje boravište, odmah je započeo sa uređenjem zajednice. Izdavao je zakone po kojima će se postupati. Otkupio je zemljište od dvojice siročića i pokrenuo akciju izgradnje džamije na tom zemljištu. I sam je učestvovao u toj izgradnji. "Mi smo nosili po jedan kamen, a Poslanik je nosio po dva kamena!", kaže jedan od učesnika.
Izgradnja je završena jedanaest mjeseci nakon Hidžre, a zajedno sa džamijom građena je i kuća za Poslanika i njegove ukućane.
U to vrijeme Allah je, preko sna nekih ljudi, muslimanima poslao poruku kako da označavaju početak namaskog vremena, pa je tako uvedeno učenje ezana.
Zatim je Poslanik uredio odnose s nemuslimanima. Važilo je pravilo: Imate prava kao i mi, i imate obaveze prema društvu kao i mi!
Svima je bilo zagarntirano pravo na život, imovinu, čast i vjeroispovijest. I svi su bili dužni braniti svoje društvo, svoju državu, od vanjskog neprijatelja.

Poslanikove bitke
Poslanik, a.s., dugi niz godina nije ulazio u oružani sukob sa svojim neprijateljima. Borba muslimanima u početku čak nije bila ni dozvoljena. Međutim, kako je pritisak na njih sve više rastao, i kako je sve veći broj muslimana gubio živote u napadima na njih, Allah je dopustio da se suprotstave svojim neprijateljima i da se zaštite od njihovih napada.
Poslanik, a.s., ratovao je deset godina, tj. od vremena kad se preselio u Medinu. Zadnji njegov vojni pohod, sa trideset hiljada boraca, bio je devete godine po Hidžri, kada je išao na Tebuk, no tom prilikom nije bilo borbe.
Ne zna se pouzdano koliko bitaka je vodio Poslanik, a.s., protiv svojih neprijatelja. Prema nekim historijskim izvorima, takvih bitaka bilo je 29, prema drugima 27, prema trećima 25, prema četvrtima 19. Za devet bitaka se pouzdano zna da je u njima Poslanik učestvovao osobno, kao borac. Te bitke su: Bedr, Uhud, Hendek, Benu Kurejza, Benu Mustalik, Hajber, Bitka za oslobođenje Mekke (Feth), Hunejn i Taif. Pored onih pohoda u kojima je lično učestvovao, Poslanik je upućivao i svoje odrede na čelu sa imenovanim vojskovođama. Takvih odreda bilo je šezdeset.
Kada je upućivao vojsku u rat, davao im je uputstva kako da se ponašaju. Tako im je, kad ih je ispraćao u pohod na Mu'tu u Jordanu, rekao: "Obavezujem vas da budete bogobojazni, da prema muslimanima koji su sa vama postupate lijepo. U borbu idite s Allahovim imenom, na Allahovu putu se boreći protiv onih koji ne vjeruju u Allaha. Nemojte izdati, i nemojte prelaziti mjeru. Nemojte ubijati djecu i žene, oronule starce i one izolovane samce pobožnjake. Nemojte sjeći palme, ni uništavati sadnice. I nemojte rušiti građevine!"
Slična uputstva izdavao je i prilikom drugih ispraćaja vojske.
Ukupan broj poginulih u svim Poslanikovim bitkama, na obje strane, bilo je 1018.

Bitka na Bedru
Prošla je godina dana od kako su se muslimani preselili u Medinu. Protjecala je druga godina boravka u tom gradu i novi život je puštao sve čvršće korijene. Muslimani su imali svoju državu u kojoj su sa drugima živjeli u miru. Učenja islama primjenjivana su u cijelosti i srca ljudi bila su ispunjena radošću.
Izgradnja džamije i kuće za Poslanikovu porodicu privedena je kraju, a Objavom je naređeno i da se promijeni pravac okretanja u namazu. Umjesto prema Jerusalemu, prvoj muslimanskoj kibli, muslimani su se u namazu počeli okretati prema Kabi, za koju su im od samog početka bila vezana srca. Potom je propisan i post mjeseca ramazana, čime se islam sve više upotpunjavao.
Čim su muslimani zapostili svoj prvi post, do Poslanika je stigla vijest da se Ebu Sufjan, vođa mekanskih mnogobožaca, sa sjevera, iz Šama, vraća s ogromnom karavanom od oko hiljadu deva, odmah je stao podsticati muslimane da iziđu i presretnu tu karavanu. Jer, borba im je već bila odobrena, nakon godina provedenih u patnji, zlostavljanju, mučenju i vrijeđanju, koje su trpjeli u Mekki, bez prava da upotrijebe bilo kakvu silu u svojoj odbrani.
Karavana je Mekelijama trebala donijeti svu potrebnu opremu kako bi, bez poteškoće, mogli izvršiti napad na muslimansku zajednicu u Medini i jednom zauvijek završiti sa islamom. Zato je svaki imućni stanovnik Mekke dao svoj prilog i uzeo učešća u opremanju karavane. Čak su i žene uložile svoj imetak i dale svoj nakit kako bi se nabavilo što više robe, ali i oružja, koje se nije proizvodilo u njihovim mjestima.
Ukupna vrijednost robe koju je karavana nosila prema Mekki bila je pedeset hiljada zlatnih dinara.
Poslanik je zato odlučio stati na put toj karavani, kako bi onemogućio da se ta silna oprema upotrijebi protiv njegove još uvijek malobrojne zajednicu u Medini, ali i kako bi neprijatelju pokazao da raspolaže dovoljnom snagom da ih čak može i napasti. Karavanu je pratilo oko četrdeset naoružanih ljudi, pa se činila veoma ranjivom.
Ali, Ebu Sufjan je bio oprezan i mudar čovjek. Stoga je slao svoje izvidnice ispred karavane, pa kad je saznao da se Muhammed sprema napasti njegovu karavanu, unajmio je jednog čovjeka da odjuri do Mekke i obavijesti Kurejšije da je njihova karavana u opasnosti. I on, taj čovjek po imenu Damdam, bocnuo je svoju životinju i poput vjetra jurnuo prema Mekki. Iza njega ostajali su oblaci žute prašine.
Kad je Mekkom odjeknula vijest da je karavana ugrožena, sve živo skočilo je na noge, a bijes Kurejšija rastao je poput kvasna hljeba.
"Dosta je bilo Muhammeda!", vikali su i uzimali ratnu spremu. "Više nam neće zadavat brigu!"
"Samljet ćemo ih u prah i prosuti ih po pijesku!"
"Ni za trag im se više neće znati!"
Ubrzo je velika vojska bila spremna za put. Ebu Džehl, ljuti protivnik islama, jahao je na čelu. Za njim je išlo mnoštvo ljudi, sedam stotina deva i preko stotinu konja. Usput su uzbunjivali i druga arapska plemena i oni su im se pridruživali. Niko od kurejšijskih prvaka nije izostao, svi su krenuli praćeni svirkom i cikom, i plesom plesačica zavodnih... Samo je Ebu Leheb ostao u Mekki, on je u svoje ime poslao drugoga...
Poslanik je prema Bedru, mjestu udaljenom stotinu četrdeset i pet kilometara jugo-zapadno od Medine, išao sa svojim ljudima. Sobom su vodili sedamdeset deva i dva konja. Ratnu zastavu, bijele boje, nosio je Mus'ab ibn Umejr, čovjek koji je imao najveće zasluge za širenje islama u Medini prije Hidžre. Ispred Poslanika išle su i dvije crne zastave: jednu, po imenu Ukab (Crni orao), nosio je Alija ibn Ebu Talib, a drugu jedan Medinjanin.
Čim je do njega stigla vijest o pohodu Kurejšija, Poslanik je odmah sazvao ljude kako bi vidio kakvo je njihovo raspoloženje.
"Božiji Poslaniče", rekao je jedan od njih, "idi po Allahovom naputku, mi smo sa tobom. Mi tebi nećemo reći onako kako su jevreji rekli Musau: 'Idi ti i tvoj Gospodar i borite se – mi ćemo, evo ovdje, sjediti!', mi tebi velimo: 'Idi ti i tvoj Gospodar i borite se, mi ćemo se boriti uz vas!"
Poslanik je želio čuti i mišljenje onih iz Medine, onih koji su prihvatili iseljenike iz Mekke i s njima podijelili sve što su imali.
"Idi, Božiji poslaniče, gdje god hoćeš", rekao je njihov predstavnik, "mi ćemo svuda ići sa tobom. Tako mi Onoga koji te s istinom posla, da nas u ovo more povedeš i zagaziš u njega, i mi bismo zagazili s tobom, niko od nas ne bi izostao!"
"Pođite i radujte se!", rekao je Poslanik. "Allah mi je obećao jednu od dvije skupine – karavanu ili pobjedu nad vojskom – i ja kao da evo sad gledam mjesta njihove pogibije!"
Među muslimanskim borcima nastupilo je oduševljenje. Potpuno su vjerovali riječima svoga Poslanika.
U velikom zanosu krenuli su dalje, u pravcu Bedra. Išli su u svoj prvi ratni okršaj s Kurejšijama, onim koji su ih protjerali iz njihovoga zavičaja.
*****
Sa druge strane u pravcu Bedra kretala se i druga vojska, brojna i dobro naoružana.
Muslimani su stigli prije do bunareva vode i jedan musliman predložio je da se svi bunarevi zatrpaju, osim jednoga, koji će biti pod kontrolom muslimana. Tako neprijatelj neće imati vode, pa će ga zadesiti velika žeđ.
Odlučeno je da se Poslaniku izgradi jedan šator, odakle će rukovoditi bitkom.
Kad su osvanuli, a bio je petak, sedamnaesti dan mjeseca ramazana, iza jednog velikog pješčanog brežuljka pojavile su se Kurejšije. Ubrzo su svojom brojnošću prekrile čitav brežuljak.
"Bože moj", izgovarao je Poslanik dovu Bogu. "Kurejšije evo dolaze u svom sjaju i raskoši. Oni se protive Tebi i u laž utjeruju Tvoga poslanika. Bože moj, podari mi pomoć koju si mi obećao i uništi ih ovoga jutra, moj Bože!"
Kad su se dvije vojske približile, zaustavile su se i ispred Kurejšija istupila su trojica junaka na megdan. Poslanik je naredio trojici svojih da im iziđu u susret i sva trojica su na megdanu izašli kao pobjednici.
Onda su se vojske uzburkale. Svirke i bubnjevi, pjesma i halabuka miješali su se s hrzanjem konja i rikom deva. Vjetar je pustinjski pijesak vrtio ukrug, a srca boraca pretvarala su se u grč.
Kada je uredio redove svoje vojske, Poslanik je ušao u svoj šator.
"Bože moj", govorio je tiho. "Ako danas ova grupa bude poražena, neće Te više imati ko obožavati!"
Utom ga je obuzeo san. Samo nekoliko trenutaka kasnije trgnuo se, a lice mu bijaše ozareno.
"Raduj se, Ebu Bekre!", rekao je svom vjernom drugu. "Evo stiže Božija pomoć. Eno meleka Džibrila – vodi konja za uzde... Na naborima mu se vidi prašina!"
Zatim je izišao i pogledao svoje borce. Stajali su mirno i čekali njegovu naredbu. Bože, kako su veliki, kako odani Tvojoj vjeri i Tvome poslaniku!
Sagnuo se i šakom zahvatio pijeska, a onda se okrenuo prema Kurejšijama.
"Unakazili se, dabogda!", rekao je i u njihovu pravcu otpuhao pijesak iz ruke.
"Zapnite!", izdao je naredbu svojoj vojsci. "Pođite, s Božijim imenom...!"
Muslimanske borce kao da je gurala nevidljiva sila. Išli su i kršili sve pred sobom. Sve što im se našlo na putu bilo je oboreno na zemlju. Vika i lelek, svirka i bubnjevi, tutanj devinih stopala, kao da su im samo još više povećavali snagu. Jedan za drugim padali su kurejšijski prvaci, a njihove borce hvatala je panika.
Hiljadu naspram tri stotine. Hiljadu ugojenih i dobro naoružanih naspram tri stotine izgladnjelih, i sa sabljama slabih.
Išli su: jedan na trojicu, tri na jednoga. Zamahivali su snažno, udarali gdje su stizali. Sporo su protjecali sati, a žestina borbe nije popuštala.
Onda se desilo: kurejšijsku vojsku obuzeo je strah i panika se uvukla u nju. U jednom trenutku, osjetili su da ih snaga izdaje, da više ne mogu... Počeli su uzmicati, i nastalo je rasulo. Muslimanski borci jurili su ih kao lavovi, kao da tek ulaze u borbu...
*****
Samo malo kasnije, mjesto gdje se do maločas sjeklo i ginulo prekrili su tišina i mir. Tek tu i tamo jeknuo bi poneki umirući ranjenik. Posvuda su bila samo tjelesa, poderana odjeća vihorila se na vjetru i ljudska krv se gubila u pijesku. I vjetar kao da je utihnuo, prašina se nečujno spuštala na tle.
Sakupili su sedamdeset tijela poginulih kurejšijskih boraca i Poslanik je naredio da se iskopa jedna velika jama, da se u nju pokopaju svi.
U muslimanskim rukama nalazilo se i sedamdeset zarobljenih kurejšijskih ljudi. Među njima bio je i Umejja, sin Halefov. Kada ga je ugledao Bilal ibn Rebbah, Poslanikov mujezin, prisjetio se svega šta mu je taj čovjek radio u Mekki. Izvodio ga je u pustinju i na njega navaljivao veliki kamen, tražeći da porekne Muhammeda i njegova Boga. I Bilal nije mogao izdržati. "Umejja, sin Halefov!",prokinulo je iz njega. "Simbol nevjerstva! Nisam ništa uradio ako se on izvuče!"
Zatim se bacio na njega i udarao ga sabljom sve dok nije izdahnuo.
Umejja je tako bio zadnji kurejševićki plemić koji je pao u bici na Bedru.
Zatim je Poslanik izdao naredbu da se sa zarobljenicima postupa lijepo.
Među zarobljenima bio je i Ebu Aziz, rođeni brat Musaba ibn Umejra. Musab je nosio muslimansku zastavu na Bedru, a Ebu Aziz kurejšijsku.
Ebu Aziz je kasnije pričao: "Bio sam u jednoj grupi Medinjana, koji su me vezana vodili sa Bedra. Kad su mi davali ručak ili večeru, meni su davali da jedem hljeb, dok su sami jeli datule, izvršavajući tako Poslanikovu preporuku da sa nama postupaju lijepo. Nijednom od njih nije u ruke došao ni komadić hljeba a da ga on nije dao meni. Ja bih se zastidio, pa bih mu taj komadić vraćao, no on ga nije htio uzeti. Nije ga htio više ni dotaknuti!"
Uveče toga dana, kad je sve bilo završeno, stao je nad tom jamom i glasno govorio: "O vi u jami...! Jeste li našli istinitim ono što vam je obećao vaš Gospodar?! Ono što je obećao meni, ja sam našao istinitim!"
"Božiji Poslaniče", upitali su muslimani, "kako to da se obraćaš onima koji su već počeli gnjiti?!"
"Vi ništa bolje od njih ne čujete ovo što govorim", kazao im je on, "samo što oni ne mogu uzvratiti!"
Na strani muslimana poginulo je četrnaest boraca: šest doseljenika iz Mekke (muhadžira) i osam Medinjana (ensarija). Ukupno ih je u borbi učestvovalo tri stotine i trinaest, ne računajući Poslanika.
U bici na Bedru učestvovali su i meleki. Kur'an o tome kaže: "Kada ste upomoć pozvali Gospodara svoga, On vam se odazvao: 'Ja ću vas potpomoći sa hiljadu meleka, u redove poredanih!", i: "Allah vas je potpomogao na Bedru, kad ste malobrojni bili...!"
Poslanik je od zarobljenih neprijateljskih boraca pristao uzeti otkupninu, prema njihovom imovnom stanju. One koji nisu imali imovine, oslobodio je bez otkupnine. Onima od takvih, koji su znali čitati i pisati, otkupnina je bila da poduče pisanju po deset muslimanske djece.
Tako je pisati naučio i Zejd ibn Sabit, slavni Poslanikov pisar, jedan od njih četrdeset koji su, pored ostalog, zapisivali i ono što je dolazilo kao Objava. Zejd je, inače, bio veoma razborit dječak. Poslanik je od njega zatražio da nauči i hebrejski jezik, kako bi mogao čitati ono što su jevreji na svome jeziku slali Poslaniku i Zejd je, nakon samo petnaest dana, već razumijevao njihov jezik.
Zejd je najistaknutiji pisar Objave. Njemu je, kasnije, povjeren zadatak da čitav Kur'an prepiše i sakupi na jedno mjesto, u jednu knjigu, i on je taj zadatak obavio u potpunosti. Umro je 45. godine po Hidžri.

Hatidžina ogrlica
Nakon katastrofalnog poraza na Bedru, Kurejšije su u tišini vidali svoje rane. A one su bile goleme, i strašno su pekle. Njihovi najbolji ljudi bili su ubijeni, ili zarobljeni.
Neko vrijeme su oklijevali, a onda su ponudili otkup za zarobljene. Prvi otkup ponuđen je za Suhejba ibn Amra, koji je ranije puno ružnoga kazao o Božijem Poslaniku. Prije toga Omer ibn Hattab molio je Poslanika da ga on kazni svojom rukom.
"Pusti me", govorio je, "da mu iščupam gušu, pa da mu se jezik njegov isplazi, da nigdje više nikada ne progovori protiv tebe!"
"Neću da ga unakazimo, pa da Allah unakazi mene!", odgovorio mu je Poslanik.

Zarobljen je i zet Božijega Poslanika
Među zarobljenicima je bilo i onih koji su pušteni bez otkupnine. Među njima je bio i Ebu Azzet, koji je bio vrlo siromašan i imao mnogo kćeri.
"Božiji Poslaniče", obratio se on Poslaniku, "ti znaš koja je roba moja otkupnina. Meni je prihod jako potreban, jer ja imam veliku porodicu, pa ako možeš budi milosrdan prema meni!"
Poslanik mu je zatim izdvojio njegovu robu, nakon što mu se obavezao da drugima neće pričati o tome.
Među zarobljenima nalazio se i Ebu el-As, zet Božijega Poslanika, muž njegove kćerke Zejnebe. Ona je s njim ostala u Mekki i nakon Poslanikovog preseljenja u Medinu. U bici na Bedru i on se borio na strani mnogobožaca, protiv muslimana. Kad je zarobljen, nalazio se kod Božijeg Poslanika.

Ogrlica
Iz Mekke je tako i Zejneba poslala otkupninu za svoga muža Ebu el-Asa. U njoj se, pored ostalog, nalazila i ogrlica koju joj je, kad se udavala za njega, poklonila hazreti Hatidža, voljena žena Božijeg Poslanika.
Poslanik je uzeo ogrlicu i dugo gledao u nju. Srce mu je snažno kucalo u grudima, a oči mu se orosile suzama. U njemu je snažno oživjela uspomena na dragu Hatidžu, koja je bila već poodavno preselila na onaj svijet. Ali Hatidža nikad nije bila odselila iz njegovog srca.
"Ako možete", rekao im je tiho, glasom koji je drhtao od uzbuđenja. "Ako možete, pustite Zejnebi njenog zarobljenika!... I vratite joj njezinu otkupninu!"
"Hoćemo, Božiji Poslaniče!", odgovorili su oni uglas, vidjevši na njegovu licu golemu sjetu.
Ebu el-As je, zatim, otišao u Mekku, dok je Zejneba ostala u Medini kod Božijega Poslanika. Islam joj je bio preči.

Opet među muslimanima
Malo prije nego će muslimani osloboditi Mekku, Ebu el-As je, s jednom trgovačkom karavanom, otputovao u Šam. U povratku su mu, međutim, muslimani zaplijenili svu robu, dok je on sam uspio umaći. No, sačekavši noć, kradom se primakao Zejnebinoj kući i kod nje zatražio utočište. Naime, svaki musliman je imao pravo da, kome hoće, pruži svoju zaštitu. U tom slučaju, takvoga niko ne bi smio dirati ili napadati.
"Kćeri!", rekao joj je Poslanik kad se vratio sa sabah-namaza. "On se tebi nipošto ne smije približavati! Ti njemu više nisi dozvoljena!"
Potom je pozvao one koji su zaplijenili njegovu robu, i zamolio ih da mu je vrate. Oni su pristali bez pogovora, i odmah je počeli vraćati. Jedan je nosio kantu, drugi dotrajalu mješinu, treći kožni divit, čak i motku koja je bila namijenjena za petlje na vreći! Bila mu je vraćena baš sva roba!
On je potom otišao s njom u Mekku i svakom Kurejšiji uredno predao njegovu robu koju mu je bio kupio u Šamu. "Nedostaje li nekome nešto?!", upitao je i oni su rekli da nikome ništa ne fali. "Onda neka znate", rekao im je svečano, "da ja samo Allaha priznajem za boga, i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik!"
Iz istih stopa krenuo je prema Medini. Tamo ga je čekala njegova vjerna Zejneba, s velikom ljubavlju u srcu. Sada je i on bio musliman. Ona mu više nije bila zabranjena.

Izaslanici vladarima
Nakon mirovnog sporazuma na Hudejbiji, krajem šeste godine od preseljenja muslimana iz Mekke u Medinu, kada je dogovoreno primirje na period od deset godina, Poslanik, a.s., angažirao se na planu pozivanja u islam okolnih vladara. Odmah na početku te svoje aktivnosti, u jednom danu je poslao šestericu ljudi – uputio ih je šesterici različitih vladara. Prvi vladar kojem je Poslanik poslao pismo pozivajući ga u islam bio je Negus, ili Nedžaši, vladar Abesinije (današnja Etiopija). Poslanikovo pismo njemu odnio je Amr ibn Umejja ed-Damri. Tako je Amr bio prvi Poslanikov izaslanik nekom stranom vladaru.

Prvi strani vladar koji je primio islam
Ni jedan strani vladar od onih prvih koje je Poslanik pozvao u novu vjeru, nije primio islam, iako su imali različit odnos prema Poslanikovim pismima i izaslanicima. Neki su Poslanikovo pismo primili s poštovanjem, kao , npr., kršćanski vladari Heraklije (Biznatija) i Negus (Abesinija/Etiopija), dok su drugi pri susretu s Poslanikovim izaslanikom pokazali mržnju i bijes, poput, npr., perzijskog vladara Kisre, koji je Poslanikovo pismo pocijepao, pa je Poslanik uputio dovu Bogu da i njemu pocijepa njegovo carstvo, što se ubrzo i dogodilo.
Prvi strani vladar koji se odazvao Poslanikovom pozivu bio je jemenski vladar koji se zvao Bazan ibn Sasan. Nakon što je primio islam, Poslanik ga je imenovao svojim namjesnikom u Jemenu, čime je postao i prvi muslimanski namjesnik Jemena.

Poslanikovi mujezini
Kada je, nakon što je postalo nužno da se iznađe način kako da se ljudi pozivaju na zajedničku molitvu, namaz, jedan čovjek Poslanika obavijestio da je on sanjao kako da to učine, Poslanik je prihvatio njegov san kao istinit i saglasio se da to bude način pozivanja muslimana na namaz. To je nazvano ezanom (ezan: najava).
Prvi čovjek koji je tako muslimane pozvao na namaz bio je Bilal ibn Rebbah, koji je kasnije i nazvan "Poslanikov mujezin".
Međutim, on nije bio i jedini mujezin kojeg je Poslanik zadužio da oglašava početak nekog namaskog vremena i da ljude poziva na zajedničko obavljanje namaza. Poslanik je, pored njega, odredio još trojicu ljudi da vrše taj zadatak. Tako su i ta trojica, iako su dužnost mujezina vršili na drugim mjestima, na neki način bili "Poslanikovi mujezini", premda su ljudi samo Bilala tako nazivali, jer je Bilal bio uz Poslanika i ljude pozivao u namaz u njegovoj džamiji. Ta trojica bili su: Amr (ibn Umm Mektum), Sa'ad (el- Karez) i Evs (ibn Mugira).

Poslanikova odjeća
Allah je propisao ljudima da pokrivaju svoja tijela. Odjeća čovjeka štiti od hladnoće, od sunčeve pripeke, od prašine i sl., ali i čuva čovjekovo dostojanstvo. Od svih stvorenja na Zemlji, samo čovjek nosi odjeću. Tako ga odjeća čini različitim od životinja.
Poslanik je nosio različitu vrstu odjeće, od različitih materijala. Ipak, najčešće je nosio pamučnu odjeću, ali je oblačio i vunenu, i lanenu, i odjeću od drugih materijala. Od svih boja, najviše je volio nositi odjeću bijele boje. Govorio je: "Najbolja vam je odjeća ona bijele boje, pa nosite takvu odjeću i u takvu odjeću umotavajte svoje umrle!"
Poslanik je imao i više prstenova. Jedan prsten napravio je s ciljem da mu bude pečat. Dao ga je napraviti onda kad su mu rekli da strani vladari ne primaju pisma koja nisu opečaćena. Prsten je bio srebren, a na njemu je, u tri retka, bilo napisno: Muhammed, Resul, Allah (tj. Muhammed, Allahov poslanik). Tim prstenom je ovjeravao pisma koja je upućivao drugim vladarima. Njime je svoje dopise ovjeravao i prvi muslimanski vladar poslije Poslanika: halifa Ebu Bekr, zatim drugi Omer i treći – Osman. Osmanu je taj prsten jednom ispao iz ruke u bunar po imenu Aris, čija je voda bila duboka tako da niko nije mogao doprijeti do njegova dna. Tu se Poslanikovom prstenu zametnuo trag.

I Poslanik se šalio
I Poslanik, a.s., bio je čovjek: jeo je, pio, ženio se, trgovao, veselio se, tugovao, osjećao bol i patnju, trpio uvrede, nepravde, borio se... Ali, on je bio najbolji čovjek, u čitavoj ljudskoj vrsti. I u svemu je bio najbolji! Bio je najbolji sin, najbolji rođak, najbolji prijatelj, komšija, drug, muž, otac, državnik... Najbolji u ponašanju, najdostojanstveniji u teškoći, najhrabriji u bici, najboljeg držanja u odnosu sa ljudima, najljepšeg govora... I kad se šalio šalio se na najljepši način, bez vrijeđanja onog s kim se šali.
Kad su ljudi pred njim jednom izrazili čuđenje što se i on, kao poslanik, šali, rekao je: “Da, šalim se, ali uvijek govorim istinu!”

Starica ne može u Džennet
Jedna starica je došla kod Poslanika, a.s., i rekla mu: “Božiji Poslaniče, moli Allaha da me uvede u Džennet!”
“Starice neće u Džennet!”, odgovorio je on, našta se ona okrenula i stala plakati.
“Recite joj”, povikao je Poslanik, “da u Džennet neće ući kao starica, već kao mlada djevojka! Allah je rekao: “Mi ćemo njih iznova stvoriti i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim, i godina istih!”
(Džennet je najbolji svijet, najbolje boravište, pa će i ljudi u njemu biti u svojoj najboljoj životnoj dobi - muškarci sa 33 godine, a žene sa 18 godina; bit će visine Ademove, a ljepote Jusufove, a.s.).

Svaka je deva mladunče druge deve
Jedan čovjek je od Poslanika, a.s., zatražio jahaću devu.
“Dat ću ti devino mladunče!”, rekao mu je Poslanik.
“Šta će mi devino mladunče”, kazao je čovjek. “Ono mi nije potrebno, nije mi ni od kakve koristi!”
“Pa, šta deva rađa nego devino mladunče!?”, rekao je Poslanik.

Ružan izgledom a lijep dušom
Jedan čovjek, koji je živio u pustinji, Poslaniku je često slao poklone. Poslanik ga je za to nagrađivao kad bi se on, iz grada, vraćao u svoje selo. Taj je čovjek - zvao se Zahir - bio ružnoga izgleda i kad je jednom na pijaci nešto prodavao, Poslanik mu je prišao s leđa i uhvatio ga za ramena.
“Ko je?”, upitao je Zahir.
“Ko će kupiti ovoga roba?”, upitao je Poslanik.
Prepoznavši Božijeg Poslanika, Zahir je rekao: “Bit ću jeftin!”
“Ali si kod Allaha skup!”, kazao mu je Poslanik.

Oslobođenje Mekke
Nedugo nakon povratka muslimanskih boraca sa Mu'te, malog mjesta u Jordanu udaljenom oko 1100 kilometara od Medine, Kurejšije su prekršile mirovni sporazum s Božijim Poslanikom. Bilo je to na početku mjeseca ramazana, osme godine po Hidžri. Poslanik ih je, stoga, odlučio kazniti. Ljudima je naredio da se počnu spremati, i da to shvate krajnje ozbiljno. "Idemo na Mekku!", rekao je. Zatim je dodao: "Bože moj, Ti onemogući Kurejšije da nas primijete il' da saznaju za naš dolazak! Želimo ih iznenaditi u njihovoj zemlji!"

Čežnju je zamijenila radost povratka
Poslanikovih boraca bilo je deset hiljada. Nijedan protjerani Mekelija, muhadžir, nije izostao, ali i nijedan ensarija. Želja za rodnim krajem kod muhadžira je bila golema poput planine Uhud. Svi su oni bili otjerani iz svoga kraja samo zato što su primili islam. Otete su im njihove kuće, imanja a mnogi njihovi rođaci bili su ubijeni. Njihov grad Mekka nikada nije izišao iz njihovih srca. Rodni kraj im je uvijek bio pred očima: danju na vreloj žegi i noći u postelji, u samoći. Slike dragih mjesta stalno su titrale pred njima. Uz to, ništa manja nije bila ni želja da se konačno porazi zlo, da se uništi u svom korijenu.
U putu su im se priključivale i stotine muslimana iz drugih plemena. Silazili su sa svih strana, dolazili iz klanaca i iz planina, i ulazili u stroj. Radost zbog ovog pohoda nekima je nagonila suze na oči. "Vraćam ti se, Mekko, rodni grade, ponovo... I nikad te više ostaviti neću!", brujalo im je u mislima, izlazilo iz srca.

Vođa neprijatelja je zatečen
Silna vojska je tako išla u pravcu Mekke. Svaki od njih imao je svoje misli, i svi su opet mislili isto – ući u Mekku i konačno zaustaviti silnike.
Kad su već bili zašli u noć, zaustavili su se i ulogorili u klancu Zehran. "Teško li će biti jutro Kurejšijama!", rekao je Poslanikov amidža Abbas kada je na jednom mjestu ugledao toliku silu. "Bogami, ako mu ne dođu i od njega ne zatraže sigurnost, bit će to njihov konačan kraj!"
Primijetivši bezbroj vatri koje su gorjele u kanjonu Zehran, vođa Mekelija – Ebu Sufjan – bio je zatečen. Pred sobom je imao silu kojoj se više nije mogao ničim suprotstaviti. Stoga je odmah, po nagovoru nekih ljudi, kradom pošao prema Poslaniku. Odlučio je zatražiti sigurnost za sebe i za grad Mekku.
"Zaboga, Ebu Sufjane", upitao ga je Poslanik kad su se susreli oči u oči, "zar ti još ne shvaćaš da nema drugog boga osim Allaha?!"
"Kako si samo blag i plemenit", odgovarao je Ebu Sufjan, "kako sklon spajanju ljudi! Bogami sam razmišljao: da pored Allaha ima ikoji drugi bog, već bi mi dosad bio od neke koristi!"
Tada je izgovorio šehadet, i primio islam.

Poslanikova "zelena brigada"
Kad je odlazio, Poslanik je zovnuo svoga amidžu Abbasa i rekao mu da ga otprati. "Zadrži ga tamo u tjesnacu doline!", dodao je, "kod one isturene stijene, dok pored njega ne prođe Allahova vojska! Neka je dobro vidi!"
Njih dvojica su se tako zaustavila kod te stijene, a pored njih je prolazila sve grupa po grupa muslimanskih boraca. Svako pleme imalo je svoga komandanta i svoju zastavu. Ebu Sufjan je gledao u njih kao u nabujalu rijeku kojoj se ne nazire kraj. Samo dan ranije to su bili ljudi protiv kojih se on žestoko borio! U sebi je zato osjećao prazninu. Ni ljubav, ni mržnju. Samo prazninu. Po toj praznini odzvanajao je bahat koraka Muhammedovih boraca. I u zvuku njihovih koraka bilo je neke začuđujuće snage i čvrstine.
Kad je naišao Božiji Poslanik sa svojom "zelenom brigadom", nad kojom su se mogle vidjeti samo oštrice od metala, Ebu Sufjan je uzviknuo: "Subhanallah, Abbas! Ko su ovi?!" Kad mu je Abbas rekao da je to Božiji Poslanik sa svojim muhadžirima i ensarijama, Ebu Sufjan je prozborio: "Ovima se niko nije u stanju suprotstaviti! Bogami će vlast tvoga bratića sutra biti ogromna...!"

Ebu Sufjan javno saopštava predaju
Malo zatim, kad je Ebu Sufjan došao kod svojih ljudi, iz sveg glasa je viknuo: "Kurejšije! Evo vam stiže Muhammed sa silom kojoj se ne možete suprotstaviti! Zato se sklonite s puta! Ko uđe u kuću Ebu Sufjana, taj će biti siguran!"
Utom je pred njega izišla Hinda, žena koja je na Uhudu zubima trgala džigericu hazreti Hamze, i uzela ga za brk.
"Ubijte masnu, gojaznu mješinu", govorila je dok joj je iz očiju izbijao bijes. "Ružna li je bio straža narodu svome!"
Kada je Ebu Sufjan rekao ljudima da se Mekka ne može braniti od Muhammeda i njegove vojske, među njima je zavladala panika. U čitavom gradu nastala je pometnja, u kuće se uvukao strah, a u srca zebnja. Nadomak grada stajao je Poslanik sa deset hiljada svojih boraca, a mnogi od njih bili su upravo iz Mekke. Svi oni bili su protjerani iz svoga grada samo zato što su bili muslimani. Oni koji su ih protjerali sada su osjećali ogroman strah. Znali su: ako im se počnu svetiti, ni jedan od njih neće ostati!
Sokaci Mekke bili su uskomešani. Žene sa djecom hitro su ulazile u avlije, djeca su unezvijereno gledala oko sebe, dok su ljudi zabrinutih lica šutke u kuće unosili posljednje ostatke trgovačke robe. Za njima je ostajala pustoš i jeziva tišina. Posljednje što se čulo bilo je zaključavanje avlijskih vrata...

U očima se ogleda rodni kraj
Na jednom od mekanskih brežuljaka stajao je Božiji Poslanik na svojoj devi i pred sobom gledao Mekku. Bio je to njegov grad. U njemu je rođen, u njemu odrastao i u njemu počeo pozivati ljude na put islama, na put pokornosti Bogu i poštivanja čovjeka. Međutim, Mekka se okrenula protiv njega. Prije sedam godina iz nje su ga istjerali njeni stanovnici i on ju je napuštao a srce mu je plakalo za njom.
Sad joj se ponovo vraćao. Njegovo srce bilo je ushićeno a oči orošene suzama radosti. Kao da se vraćao majkinom krilu. Pred njim je stajala Mekka, krotka kao janje. Više nije bilo njene oholosti, a njeno zlo je bilo potkresano. Pred njim je sada stajala skrušena. Krila njezine oholosti bila su podsječena.
Poslanik je uzeo svoj crveni ogrtač i od jedne njegove polovice sebi napravio turban, a potom se duboko naklonio prema tlu. Tako je izrazio zahvalnost Bogu koji ga je počastio osvojenjem Mekke. Vrh njegove brade dodirivao je prednji dio sedla.
Mekka se predavala bez otpora. Iz hiljada grla prolamao se tekbir. Deset hiljada muslimanskih boraca sa svih strana je ulazilo u grad. Mnogi su plakali od sreće. Nakon mnogih godina opet su bili u svom zavičaju, u dragim sokacima, u blizini Kabe...
"Evo nas, Mekko, opet u tvome krilu! Ti nikada nisi izišla iz naših srca!"
Poslanik je naredio da se niko ne ubija, osim nekoliko velikih zlikovaca, da se niko ne vrijeđa i ne ponižava.

Trijumf istine
Kad su se ljudi smirili, Poslanik je otišao do Kabe i sedam puta obišao oko nje. Pritom je svojim kukastim štapom svaki put dodirivao Crni kamen. Nakon toga je ušao u Kabu i u njoj našao goluba napravljena od alojeva drveta, pa ga je svojom rukom polomio, a zatim bacio. Tu je još ugledao i slike meleka i druge likove, među kojima i sliku na kojoj je bio nacrtan lik Ibrahima, alejhiselam, kako gata sa strelicama.
"Bog ih ubio!", rekao je Poslanik. "Šta Ibrahim ima sa strelicama!"
Zatim je naredio da se sve te slike izbrišu. Svuda oko Kabe nalazili su se kipovi, optočeni olovom. Poslanik je u njih, u oči im i lica, upirao svojim štapom i pritom govorio: "Dođe istina, a iščeze laž! Zbilja, laž iščezava!"
Naredio je da se svi kipovi obore na tle. Potom su izneseni iz harema Kabe, i zapaljeni.
Poslanik je zatim stao na vrata Kabe. Mnoštvo ljudi gledalo je u njega, a on im je govorio:
"Nema boga osim Allaha! On je jedini i nema sudruga! Njegovo obećanje je istinito, On pomaže robu svom i sam poražava sve vojske... O Kurejšije! Allah vam je odstranio džahilijjetsku gordost i vaše veličanje svojih predaka. Svi ljudi potječu od Adema, a Adem je od zemlje!"
Potom je proučio ajet iz Kur'ana: "O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!"
Zatim je upitao: "O Kurejšije! Kako me vidite da postupam sa vama?"
"Dobro", odgovorili su oni. "Brat si plemenit i sin si brata plemenitog!"
"Idite! Slobodni ste!", rekao je on, a oni su u njega gledali sa nevjericom. Očekivali su osvetu, hapšenje, progon, ponižavanja... Ta, oni su sa njim tako postupali! Kada su vidjeli da Poslanik govori ozbiljno, pognuli su glave i šutke se počeli razilaziti svojim kućama. Ni jedan musliman im nije dobacio niti jednu ružnu riječ. Bio je to potpuni trijumf istine!

Hadž – oproštaj s muslimanima
Nakon osvojenja Mekke, kojim je označen konačan slom idolopokloničkih snaga, arapska plemena više nisu imala nikakve nade da će se Kurejšije oporaviti i ponovo uspostaviti svoju vlast. Stoga su se počela redati izaslanstva plemena. Njihovi predstavnici dolazili su kod Poslanika, a.s., i izjavljivali svoje prihvatanje islama. Islam se širio na sve strane, poput bujice. U islamu je već bilo oko stotinu i dvadeset hiljada muslimana.
Bio je preostao samo još jedan stub pa da čitav islam bude uređen i unesen u život. Neuređen je ostao još samo hadž. Stoga je, krajem desete godine po Hidžri, Poslanik obznanio da se sprema na hadž, te da ljudima želi objasniti propise hadža. Bio je to njegov prvi, i jedini, hadž u islamu.
U dolini, u podnožju brda Arefat, govorio je: "Ljudi, poslušajte dobro šta ću vam reći, jer ja ne znam da li ću vas više ikada susresti na ovom mjestu!"
Osjećao je da se njegova zadaća završava, da se privodi kraju.
Ljudi su u njega gledali šutke, širom otvorenih očiju. Njihove oči nikada se nisu mogle dovoljno nagledati tog čovjeka, koji je zbližio njihova srca, koji ih je iz dubokih tmina izveo na svjetlo dana, koji je njihova srca ispunio dobrotom, milošću i ljubavlju.
"Ljudi", govorio je i njegov glas ispunjavao je njihova srca. "Vaši životi i vaši imeci sveti su vam dovijeka, kao što vam je svet i ovaj dan, i ovaj mjesec! Vi ćete susresti svoga Gospodara i On će vas pitati za sve što ste radili – eto sam vam prenio! Stoga, kome od vas bude dato nešto na povjerenje, neka to izvrši onome koji mu je to dao!"
Govorio je sa svoje jahaće životinje, da ga svi mogu vidjeti, i čuti. Jedan čovjek sa snažnim glasom prenosio je njegove riječi. One su zalazile u širom otvorena srca.
"Nemojte se, poslije mene, vratiti u nevjerstvo pa jedni drugima sjeći glave!"
"Ljudi! Šejtan je izgubio svaku nadu da će ikada više moći biti obožavan u ovoj vašoj zemlji, ali će biti zadovoljan da mu se pokoravate u nečemu mimo toga, u nekim svojim postupcima kojima vi ne pridajete važnosti – stoga ga se dobro čuvajte u stvarima koje se odnose na vašu vjeru!"
"Ljudi! Vi imate prava kod svojih žena, kao što i one imaju prava kod vas!"
"Ljudi" Dobro shvatite ove moje riječi – eto sam vam ih dostavio! Ostavljam vam nešto sasvim jasno i ako ga se budete držali, nikada nećete skrenuti sa Pravog puta: ostavljam vam Kur'an i sunnet Njegova Poslanika!
Ljudi! Dobro čujte i razumite što vam kažem: dobro znajte da je svaki musliman brat svakom muslimanu; da su muslimani među sobom braća! Svakom od njih od njegova brata je dozvoljeno samo ono što mu on dragovoljno od sebe dadne i zato nipošto nemojte sami sebi nepravdu činiti! Bože, jesam li dostavio!"
Iz preko stotinu hiljada grla, prolamala se potvrda: "Jesi dostavio si!", i odjekivala čitavom dolinom.
"Bože, Ti budi svjedok!", rekao je Poslanik i završio govor. Zatim se uputio prema visoravni Arefat, da i tu ljudima pokaže propise hadža. Tu mu je objavljen ajet: "Danas sam vam usavršio vašu vjeru i upotpunio svoju blagodat prema vama. Zadovoljan sam da vam islam bude vjera!"
Sa Arefata se vratio na Minu, pa i tu ljudima održao govor.
"Obožavajte Gospodara svoga, obavljajte svojih pet namaza, postite ramazan i pokoravajte se svome vladaru – ući ćete u Džennet!", rekao je i na tom mjestu oprostio se s ljudima. Zbog toga je ovaj hadž i nazvan "Oproštajnim hadžom".

Umiranje dobrih
Ne znamo gdje je ona nevidljiva pregrada, koja je tu negdje pored nas i koja nas razdvaja od “onog svijeta”, od onog dijela u koji odlaze oni koji napuste ovaj svijet. Znamo samo da je onaj svijet za dobre ljude “i bolji i vječan”, zbog čega muslimani za onog koji umre kažu: Preselio na bolji svijet!
Prema jednoj predaji, “kad čovjek počne umirati, njegovi organi se stanu opraštati jedni od drugih. ‘Rastajemo se, eto, do Sudnjega dana!’, govore jedni drugima”.

Ljudi umiru različito
Umiranja ljudi su različita. Kako naše oči vide: neki umiru dugo i teško, neki brzo i lahko, neki u velikoj muci, neki s osmijehom na licu, neki tako iznenada da ne uspjednu izreći misao koju su započeli... Ali, to nije sva istina, to je samo jedan njezin dio. Veći dio ostaje skriven od ljudskih opažanja i drukčiji od onog što ljudi vide. Ljudi vide samo ovu stranu, vanjsku pojavu. Stvarnost zna biti sasvim drukčija!
Kod nekih umrlih osjeti se prelijep miris pa se on ponekad osjeti i iz njihovih mezarova. Neki onima koji su ostali iza njih izađu na san pa im prenesu neke vijesti. Muslimani vjeruju da je sve što umrli pritom rekne - istina, jer, kažu oni, umrli su na istini, tamo gdje laži više nema, gdje je ostala samo istina, ugodna ili bolna. Stoga ni oni više nisu u stanju govoriti laži; zato govore samo istinu.

Neki vide nešto što drugi ne vide
Dobri ljudi - a to su oni koje je Bog naročito zavolio zbog njihove dobrote, pobožnosti i djela koja su počinili - umiru drukčije. I njihov odnos prema smrti je drukčiji. Nekima od njih Bog viđenje onoga što se dešava sa njim učini jasnijim i oni zadnje trenutke svoga života na ovome svijetu, kad već počnu prelaziti u onaj svijet, ponekad saopćavaju onima koji se nalaze tu uz njih, koji ih ispraćaju. Nekima bude nagoviješten dan njihove smrti i naznačeni događaji koji će se tada zbiti.
*****
Kada je Hasan, unuk Božijega Poslanika, a.s., umirao imao je svega 38 godina. Njegov brat Husejn primijetio je na njegovom licu strah i uznemirenost, pa ga je upitao otkud to: zar se ne raduje što odlazi tamo kod svoga djeda - Poslanika, a.s. - kod svoga oca, hazreti Alije i majke hazreti Fatime i itd., i Hasan mu je rekao: “Brate, ulazim u jednu Božiju zonu u koju ranije nisam ulazio, i vidim neka bića koja ranije nisam viđao!”
*****
Jedan velikan Ibn Sehl el-Isfahani je rekao: “Mislite da ću ja umrijeti onako kako se obično umire: da ću se razboljeti i liječiti? Ne, mene će pozvati: O, Ali (tako mu je bilo pravo ime), i ja ću se odazvati!” Tako je jednoga dana išao i samo je rekao: Evo me!, i - umro je!
*****
Ebu’l-Hasan el-Maliki kaže: “Družio sam se s Hajrom Nessadžom dugi niz godina. Na osam dana prije svoje smrti rekao mi je: “Ja ću umrijeti u četvrtak, u vrijeme akšama, i bit ću ukopan u petak, prije džuma-namaza. Ti ćeš to zaboraviti, no nastoj da ne zaboraviš!” Ja sam to, zbilja, smetnuo s uma, pa kad me u petak susreo jedan čovjek i rekao mi da je Hajro umro, ja sam odmah pošao da prisustvujem njegovoj dženazi. U putu sam susretao ljude: vraćaju se, kažu da će dženaza biti poslije namaza. Ja se na to nisam obazirao, već sam nastavio dalje. Kad sam stigao, vidio sam: dženaza polazi prije džuma-namaza!
Upitao sam jednoga koji je prisustvovao njegovoj smrti kako se to desilo i on mi je kazao: Najprije je izgubio svijest, a onda je došao sebi. Utom se okrenuo prema jednoj strani kuće i rekao: “Allah te sačuvao, i ti si biće kojem je naređeno, kao što sam i ja biće kojem su izdate neke naredbe. Ono što je tebi naređeno, neće ti proći a ono što je naređeno meni, proći će mi!” Zatim je zatražio vode, obnovio svoj abdest i klanjao, potom se ispružio i - sklopio oči!”
*****
Ebu Muhammed el-Džeriri kaže: “Bio sam kod Džunejda (velikog pobožnjaka i učenjaka) u njegovim zadnjim trenucima na ovome svijetu. Bio je petak, i on je učio Kur’an, pa kad je završio ja sam ga upitao: ‘Zar i u takvom stanju, Ebu’l-Kasime?!’ ‘A ko bi to trebao činiti ako ne ja?!’, rekao je on. ‘Ta, evo ovaj ovdje (tj. melek) upravo sklapa stranicu mojih djela!”

Zadnji Poslanikov dan
Na nebu su prve zrake zore najavljivale dolazak novoga dana. Dolje na zemlji, u Medini, gradu Božijega Poslanika, život je iznova pokazivao svoje znake. Palile su se prve lampe, otvarala se kućna vrata i iz velikih posuda se grabila voda. Ljudi su se pripremali za sabah-namaz. Prva misao s kojom je svaki od njih ustajao bila je: kako li je Poslanik ovoga jutra? Je li se već pridigao? Hoće li moći stati pred džemat?

Strepnja za najdražeg čovjeka
Poslanik je već danima u postelji, u kući svoje žene Aiše.
Sve što je u posljednje vrijeme radio podsjećalo je na opraštanje od dragih ljudi, od svega na ovom svijetu. Neposredno pred svoju bolest, u kasnim noćnim satima je, u pratnji svog sluge Ebu Muvejhibe, izišao je o noć i otišao do obližnjih mezarluka; za one koji su tu bili pokopani upućivao je dove. Dugo je stajao tu sa njima i pogled dizao gore gdje su šutjele zvijezde. Srcem je izricao dovu.
“Es-selamu alejkum! - Mir neka je na vas, o vi u mezarovima”, govorio je. “Neka vam je ugodno tu gdje se nalazite, jer evo živi zapadaju u teškoće: nad njima se nadvijaju mnoge smutnje, koje su poput tmina mrkle noći; sve jedna za drugom nadolaze, a svaka potonja gora je od one prethodne!”
Zatim se okrenuo i lagahnim korakom pošao nazad. Išao je polahko, kako ide zabrinut čovjek. Pogledao je uokolo: tu i tamo titrala je slabašna svjetlost i odnekud je zujalo, poput pčela. Bili su to glasovi onih koji su i te noći glasno učili Kur’an. Ti zvuci, zvuci pčela koje oplođuju zametnut cvat, srcu mu ponovo vratiše mir.
A tamo, iz pravca Uhuda, oglašavali su se šakali...
“Ebu Muvejhibe”, rekao je tihim glasom, zaustavio se i pogledom prelazio po mjesečinom obasjanim krajolikom. “Dati su mi ključevi ovoga svijeta i vječnost na njemu, a sada mi se nudi Džennet i susret s mojim Gospodarom!”
*****
Kad se vratio kući, počeo je osjećati bolove. Tog jutra i njegova žena Aiša stala se žaliti na glavobolju. “Ne, nego moja glava!”, govorio je. “A šta bi ti falilo i da umreš prije mene!”, dodao je nešto kasnije, šaleći se. “Tako bih se mogao moliti za tebe i klanjati ti dženazu!”
Svakog narednog dana, njegovo stanje je bivalo sve teže i teže. U muslimanska srca se zato bila uvukla tuga i sva njihova osjećanja i sve misli vezale su se za njega.
Poslanik je bio čovjek kojeg su voljeli više i od svoje djece, pa i od samih sebe. Za njega su bili spremni žrtvovati sve što su imali. Poslanik je bio čovjek koji im je pokazao pravi put, put milosti, koji ih je iz svakojakog zla izveo na svjetlo. Tu, na tom prekrasnom svjetlu, oni su jasno vidjeli šta je istina a šta laž, šta je uzvišeno a šta nisko, šta je ljubav a šta mržnja, zavist, oholost. Tek na tom putu oni su osjetili ljepotu života, ljepotu ljudskosti, i sve što su s Poslanikom proživjeli, bilo je uzvišeno i nezaboravno, i sve je mirisalo poput šarenog cvijeća.
Svaki trenutak s tim čovjekom ličio je na san. On je u svemu bio idealan: i kad se žalio, i kad je raspravljao, i kad je ratovao, i kad je govorio... On ih je naučio kako se mora paziti roditelj, kako se voli dijete, i sestra i brat; i drug i komšija; i životinja i ptica; i zemlja i kamen; i zvijezde na nebu, i Mjesec... Naučio ih je kako je lijepo sve to voljeti, kako je ugodno živjeti kad takva osjećanja ispunjavaju srce. On sam bio je ljubav, bio je iskrenost, pravednost; on je bio radost koja se širila uokolo kud god je prolazio. Konačno, bio je Božiji poslanik, koji je imao zadatak da ljudima pojasni put kojim trebaju ići ako žele postići sreću. Oni su to dobro znali, bili su svjedoci toga, i zato su ga beskrajno voljeli.
Zato su sada njihova srca tako strepila za njega.
Ispod svoga jastuka Poslanik je izvadio sedam dinara - jedino što je imao - i naredio da se podijele siromasima, na ime sadake.
Utom je zatražio da ga poliju sa sedam mješina vode iz različitih izvora. Potom se pridigao i otišao u džamiju. Nakon toga, bolest se još više pogoršala. Kćerka Fatima, njegova mjezimica, jedino njegovo preživjelo dijete, obilazila ga je svakoga dana.
“Dobro mi došla, kćeri!”, rekao joj je jedanput. “Sjedi tu uz mene!”
Nakon malo vremena nešto joj je šapnuo u uho i ona je briznula u plač. Malo zatim šapnuo joj je još nešto i na njezinom licu zablistao je osmijeh. Ona je kasnije odala tajnu.
“Prvo mi je”, pričala je, “rekao da će od bolesti koju boluje i umrijeti, pa sam ja zaplakala; potom mi je šapnuo da ću ja biti prva od njegove porodice koja će mu se pridružiti, i ja sam se na to nasmijala!”

Posljednje gledanje dragih ljudi
Tog jutra, a svitao je ponedjeljak, jedanaeste godine po hidžri, Poslanik se pridigao i s vrata Aišine kuće pogledao u džamiju. Bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Pred ljudima je, u mihrabu, stajao Ebu Bekr, prvi musliman, njegov najbliskiji prijatelj, i nježnim glasom učio Kur’an.
Ljudi su stajali u ravnim redovima, zbijeni jedan uz drugog, i slušali. Ebu Bekrov glas je pomalo plačan a melodija kojom je učio Kur’an je sjetna, pa su njihova srca bila razmekšana. Poruka Kur’ana je snažna i na vjernička srca spušta se poput rodne kiše na plodnu zemlju.
Poslanik ih je posmatrao, a njegovo srce je svo bilo ispunjeno radošću.
Kako je samo volio te ljude!
Oni su bili prvi koji su se odazvali njegovom pozivu. Oni su zauvijek prihvatili Božiju objavu koju im je prenio i svi su - znao je to pouzdano - bili spremni za nju žrtvovati sve, bez razmišljanja, bez kolebanja. Zato su njegove oči blistale radošću dok ih je gledao, poredane u redove... Jer, Kur’an je ostajao u čvrstim rukama, u iskrenim srcima koja su plamtjela golemim žarom!
Poslanikovo lice bilo je ozareno. Oni koji su ga tada vidjeli, rekli su: Nikada nije izgledao ljepše!
Ljudi su osjetili njegovo prisustvo i kroz njih je prostrujalo olakšanje. Neki su čak htjeli prekinuti namaz, no on im je pokazao da to ne čine.

Posljednji Poslanikov dan
Nakon obavljenog sabah-namaza, Poslanik je ustao i nekoliko trenutaka šutke pogledom prelazio preko ljudi. Oni su sjedili nepomični, i netremice zurili u njega. Njihovim očima uvijek je bilo malo gledanja u tog čovjeka.
“Ljudi!”, džamijski prostor ispunio je njegov topli glas. A, tako dugo ga nisu slušali! Bio je zvonak, ali do kraja ozbiljan. Po tome su znali da im želi kazati nešto osobito važno.
“Ljudi, Džehennem se je raspirio a smutnje nadolaze poput pramenova mrkle noći!”
Zatim tišina. Reski Poslanikov glas zadire u svaku poru i uranja u njihova srca. Svaka njegova riječ ukiva se u srce i ostaje kao uklesana u kamenu. Zvuk tog Poslanikovog glasa zadržat će se u njihovim ušima sve dok budu živi. U njemu je bilo strepnje i drhtanja, kakve ranije nisu zapažali.
“Meni, Allaha mi, ništa ne možete predbaciti: ja vam nisam ništa dopustio što vam nije dopustio i Kur’an, i ništa vam nisam zabranio što nije zabranio i Kur’an!”
Zatim je utihnulo. Poslanik je oborio pogled i pošao prema kući svoje žene Aiše. Potom je ušao u kuću. Muslimani su se, nakon obavljenog sabah-namaza, radosni razišli svojim kućama. Računali su da je Poslanik konačno ozdravio, da će se napokon ponovo vratiti među njih.
Međutim, bio je to njegov posljednji dan na ovom svijetu!...

Poslanik izabire Džennet
Aiša je kasnije kazivala:
“Kad se je vratio iz džamije, legao je meni u krilo. Nedugo zatim, došao je neko od Ebu Bekrovih, držeći u ruci zeleni misvak. ‘Hoćeš li da ti ga dam?’, upitala sam, vidjevši da gleda u njegovu ruku... On je njime snažno trljao zube, kako ga nikad ranije nisam vidjela! Onda ga je odložio i ja sam osjetila kako mi je u krilu otežao. Pogledala sam mu u lice: pogled mu se već bio ukočio, a on je govorio: ‘Ne, nego najuzvišenije društvo, u Džennetu!’
‘Dato ti je da izabereš‘, rekla sam, ‘i eto si, znači, izabrao...!”
“Dakle, Boga mi, neće izabrati nas!”, Aiša se prisjetila šta je Poslanik ranije govorio. A govorio je “da ni jedan poslanik ne umre, prije nego mu Allah dadne da izabere...
I svaki je izabrao povratak Allahu, i Džennet! Izabrao je to i posljednji poslanik, Muhammed, alejhisselam, sin Abdullaha i Amine. Jer, ljubav prema Allahu, žudnja za susretom sa Njim, veća je od svake druge!

Vijest o smrti išla je poput munje
Poslanik je preselio!
Ta vijest se poput munje širila gradom. Tuga muslimana bila je ogromna. Iz njihovih srca curile su suze, kao kiša iz kišnih oblaka. Mnogi nisu mogli ni povjerovati.
Omer ibn el-Hattab, čuven po svojoj snazi, čvrstini i pravednosti, sav je izbezumljen govorio: “Neki licemjeri tvrde da je Božiji Poslanik umro, a on, Allaha mi, nije umro! Samo je otišao kod svoga Gospodara, kao što je išao i Musa... Allaha mi će se i on vratiti, kao što se vratio i Musa, i onda će, sigurno, odsjeći i ruke i noge onima koji su govorili da je mrtav!...”
Kad je vijest o Poslanikovoj smrti stigla do Ebu Bekra, on je odmah otišao u Aišinu kuću. Poslanikovo tijelo bilo je opruženo na kraju sobe, prekriveno hiberijskom burdom.
On, Ebu Bekr, njegov najvjerniji prijatelj, prišao mu je tiho, otkrio mu lice i poljubio ga!
“Dao bih za tebe i oca i majku, Poslaniče!”, prošaputao je. “Smrt koju ti je Allah propisao, eto si okusio, ali zato više nikada nećeš umrijeti!”
Zatim mu je burdom ponovo prekrio lice, i izašao.
Napolju Omer još uvijek bijaše govorio ljudima...
“Polahko, Omere!”, rekao mu je, no kako on nije htio prestati, sam je počeo govoriti:
“Ljudi!”, rekao je i oni su se svi okrenuli prema njemu. Ebu Bekr je bio smiren i dostojanstven.
“Onaj ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed mrtav!”
Ljudi su uzdahnuli. Ebu Bekrove riječi označile su kraj i posljednje njihove nade da je Poslanik živ. Jer, Ebu Bekr uvijek, i u svemu, bijaše ozbiljan. Nikad ga ne čuše da je izgovorio ijednu laž.
“A onaj ko je obožavao Allaha”, nastavljao je glasom koji je njihova srca obavijao tugom, “neka zna da je Allah živ, i da On ne umire!”
Zatim je proučio ajet: “Muhammed je samo poslanik, i prije njega dosta poslanika minu, pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se svojim pređašnjim stopama vratili!”
Omer je kasnije kazivao: “Allaha mi, kad sam čuo da Ebu Bekr izgovara taj ajet, noge su mi se oduzele, pa sam se spustio na zemlju! Tek u tom momentu shvatio sam da je Božiji Poslanik doista umro!...”
Poslanik je umro 8. jula 632. godine, odnosno u ponedjeljak 12. rebiu-l-evvela 11. godine po Hidžri. Zadnja poruka, koju je neposredno prije nego će izdahnuti, nekoliko puta ponovio muslimanima, bila je: "Čuvajte namaz i vodite računa o onima koji su pod vašom brigom!"

Poslanikovo tijelo se spušta u kabur
Muslimane je zahvatila velika tuga. Čovjek koji je imao odgovor na sva njihova pitanja, koji je svima njima pristupao kao brižan roditelj, koji je uvijek odisao nadom, radošću, plemenitošću..., kojeg je bilo dovoljno vidjeti pa ga zauvijek i beskrajno zavoljeti, više nije bio među njima. Otišao je, a za njim je ostala praznina, kao bezdan. Ona se ničim nije mogla popuniti.
Ljudi su hodali tiho, pognutih glava, i šutke se pozdravljali. Čak je i dječija graja bila utihnula.
Sljedećeg dana, u utorak, nakon noći koja je muslimanima razbila san, započelo se s pripremama za ukop Božijega Poslanika. Ljude je u tome predvodio hazreti Alija, njegov zet, muž njegove Fatime, njegovog ‘miomirisa’.
Pored još nekih istaknutih ashaba, tu bijaše i jedan mladić po imenu Šukran, kojeg Poslanik bijaše usvojio.

Poslanika kupaju u odjeći
Međutim, kad su htjeli početi s kupanjem Božijega Poslanika, nisu znali kako da postupe: da li da s njega skinu odjeću, kako su činili i s ostalim umrlim, ili da ga kupaju u odjeći? Na kraju su odlučili kupati ga odjevena, mimo običaja.
Tako su prišli Poslanikovom tijelu i počeli ga kupati, a na njemu je bila košulja. Oni su ga trljali preko nje, tako da im ruke nisu direktno doticale Poslanikovo tijelo. A ono je veoma mirisalo prijatnim mirisima!
Šukran i Usame ibn Zejd stajali su nijemo, i poljevali, a Alija je trljao tijelo Božijega Poslanika. Njegovo lice bijaše ozbiljno a pokreti njegovih ruku odmjereni i vješti. Na očima se nije moglo razabrati šta mu se u srcu zbiva.
On, Alija, bijaše najveći junak među muslimanima. Iza njega su brojni megdani i razbijene neprijateljske utvrde. Alijina ruka nikad ne zadrhta, nikad ne izdade.
Ali, sada mu se u grudima grčilo srce. Ipak, ni jedan čovjek ne ču njegovu jeku. Nju usisa duša koja je cviljela.
“Dao bih za tebe i oca i majku svoju, Poslaniče!”, govorio je, ne skidajući oči s čovjeka kojeg je najviše na svijetu volio. “Kako si samo lijep, i u životu i u smrti!”
Njegove ruke trljale su Poslanikovo tijelo. On se tako ujedno i opraštao od čovjeka koji ga je odgojio, koji mu je pokazao najljepši životni put, koji je u njegovo srce posijao mnogo znanje, koji ga je obradovao Džennetom. Opraštanje je bilo nijemo, srčano. Ti trenuci su ostali živjeti u njegovom srcu, sve do kraja života. Ništa ih, i niko, nije mogao potisnuti.
Kad su ga okupali, umotali su ga u tri platna.

Ko će iskopati mezar
Ali: ko će iskopati mezar u koji će se položiti Poslanikovo tijelo?
El-Abbas, Poslanikov amidža koji je i sam učestvovao u kupanju, posla po dvojicu ljudi koji su kopali mezarove. Jedan se zvaše Ebu Ubejda i on je mezar kopao onako kako su to činili ljudi u Mekki, a drugi Ebu Talha - on bijaše kopao mezar tako da se umrli stavljao u jednu stranu mezara.
“Bože, Ti izaberi!”, reče kad posla po njih. Nije želio da se jedan od njih naljuti zato što nije pozvan. Desilo se da je onaj pronašao Ebu Talhu, dok se Ebu Ubejda bio negdje izgubio.
Tako je Poslaniku mezar iskopao Ebu Talha.
Kad je Poslanikovo tijelo bilo spremno za ukop, položeno je na krevet na kojem je često počivalo, i muslimani se nisu mogli složiti gdje će ga ukopati: jedni su smatrali da to treba učiniti u mesdžidu, a drugi - među njegovim ashabima.
Dilemu je riješio Ebu Bekr.
“Ja sam čuo Božijega Poslanika”, kazao je on, “kad je rekao: ‘Koji god je poslanik umro, svaki je i ukopan ondje gdje je ispustio svoju dušu!”
Zatim je dignuta postelja na kojoj je Božiji Poslanik umro i na tom mjestu mu je iskopan mezar.
Potom su muškarci u grupama ulazili kod njega i klanjali mu dženazu. Niko nije predvodio taj namaz. Kad su oni završili, ulazile su žene, pa djeca. Tako su se od svog Poslanika oprostili svi uzrasti.


Zatvaranje mezara

Isti oni koji su Poslanika kupali, spustili su ga i u mezar.
Kad su ga počeli zagrtati, Šukran uze jednu tkaninu s resama koju je Poslanik nekad oblačio a nekad se njome pokrivao, i stavi je u mezar.
“Poslije tebe je više niko neće obući!”, prošaputa.
Poslanik je ukopan tek negdje oko ponoći, između utorka i srijede, između 9. i 10. jula, odnosno 14. rebiu’l-evvela.
Posljednji koji je dotaknuo njegovo tijelo bio je, kako je kasnije pričao hazreti Alija, Kusem ibn Abbas...

Vrijeme poslije
Iza Poslanika ostalo je nešto više od 120 hiljada ljudi. Bila je to generacija koja je odgojena i obrazovana u Poslanikovoj školi. Znanje koje su stekli preko Poslanika nastojali su sprovesti u život i proširiti ga širom svijeta. Bili su potpuno uvjereni da se u tom znanju nalazi milost za ljude, da se u njegovoj primjeni stvara najljepši ambijent za život čovjeka.
Pazili su na svaki svoj postupak. Nisu htjeli iznevjeriti svoga Poslanika, čak ni u sitnim detaljima. Jedan od njih kaže da je bio prisutan kada je Poslanik od jedne grupe tražio da mu se obaveže da će obavljati namaz, izdvajati zekat itd., i kada je na kraju dodao: "I da nećete ništa tražiti od ljudi!" "Ja sam ih pratio", kaže taj čovjek, "i vidio sam kako jednome od njih ispade iz ruke bič, i on ne htjede nikoga zamoliti da mu taj bič podigne sa zemlje i doda mu ga, već natjera devu da klekne, siđe i sam uze svoj bič!"
Nije htio prekršiti obećanje koje je dao svome Poslaniku – naime, da od ljudi neće tražiti ništa.
Ti ljudi, Poslanikovi ashabi, muškarci i žene, išli su na sve strane svijeta sa jednom jedinom željom: da sve ljude upoznaju sa učenjem koje im je stiglo od njihova Gospodara preko zadnjeg poslanika koji je poslan ljudskoj vrsti, čitavoj ljudskoj zajednici. Sve što su imali, i sve snage kojima su raspolagali, stavili su u službu ostvarenja toga cilja. Tako se oslobodila jedna ogromna pozitivna energija, koja je proizvela jedan sasvim nov društveni poredak, snažan i izvana i iznutra, prosperitetan u svim svojim dijelovima.
Unesen u život, islam je blještio, sijao pred očima ljudi, i njegova svjetlost privukla je ogroman broj njih. Ljudi su u grupama ulazili u Allahovu vjeru.
U sjenci tog blještavila, ljudi koji su ostali iza Poslanika u svojim su srcima stalno nosili misao na njega i tiho tugovali zbog rastanka s tim divnim čovjekom, beskrajno zahvalni Allahu što ih je počastio time da budu u njegovome društvu. To im je bilo draže od bilo čega na ovome svijetu.
Zadnji ashab koji je ostao živjeti na ovome svijetu bio je Ebu Tufejl, koji je umro oko stote godine po Hidžri. On je govorio: "Na svijetu više nema ni jednih očiju koje su gledale Poslanika, osim ovih mojih očiju. I nema ni jednih ušiju koje su slušale Poslanikove riječi, osim ovih mojih ušiju!"
Jedan od onih koji je, zbog rastanka sa Poslanikom nosio golemu tugu u svome srcu, bio je i Bilal ibn Rebbah, prvi mujezin u islamu, kojeg su zvali Poslanikovim mujezinom. 

Bilalov zadnji ezan

Dok je jahao prema Medini, srce mu je još uvijek bilo ustreptalo, puno uzburkanih osjećanja. Poslanikov glas iz sna od prije nekoliko noći još je ječao u njegovim ušima i odjekivao mu u grudima; i ponavljao se, kao šum vode. “Šta je to s tobom, Bilale”, govorio je glas, njegov glas, s jasnim izgovorom svakoga slova. “Zar si me zaboravio, Bilale!... Zašto mi te nema u posjetu?!”
Glas je u njemu pobudio sve što je godinama držao prigušenim u sebi. Oživio je brojne trenutke provedene s voljenim Poslanikom, i u njemu ubio želju da razgovara sa bilo kim drugim. Zato se odmah dao na put i krenuo prema Medini, da posjeti Poslanika. Jahao je u tišini, zaustavljajući se tek ponekad, da se životinja odmori i predahne.
Uspomene su bile sve življe i življe, nahrćale su sa svih strana i javljale se u sve življim bojama. Sjetio se kako je među prvima primio islam, kako ga je Ebu Bekr oslobodio ropstva i učinio ga slobodnim čovjekom... Sjetio se kako ga je dočekao Poslanik, na nogama, kao da je bio princ, kako ga je privio uzase i potapšao po plećima, kako je u tim trenucima bio ponosan, kao nikad prije, kako je zadivljeno gledao u lice Odabranikovo i kroz suze upijao svaku njegovu crtu...
Sjetio se kad mu je Poslanik prvi put rekao: “Hajde, Bilale, prouči nam ezan, obraduj nas namazom!”
Pred njim se otvori taj prizor: stoji on na zidu i izgovara snažno: Allahu ekber, Allahu ekber.. Te riječi prvi put odjekuju Medinom i njega obuzima naročito osjećanje. Njegov glas širi se uokolo, ispunjava čitav predio, a sa svih strana prilaze ljudi, muškarci i žene, odazivaju se njegovom pozivu i hrle prema džamiji. On, Bilal ibn Rebbah, dojučerašnji crni rob, porijeklom iz Abesinije, sada izvršava Poslanikovu zapovijed i njegovu zovu svi se odazivaju... On, Bilal, Poslanikov je mujezin!
“Bilale”, upitao ga je Poslanik kada se vratio sa svog miradža, “kad mi je pokazan Džennet, ja sam te vidio tamo - reci mi čime si to zaslužio?!”
“Eh, Poslaniče”, odgovarao je on, snebivajući se. “Ako nisam time što nikada nisam uzeo abdest, a da nisam klanjao i dva rekata namaza, onda ne znam čime sam zaslužio!”
Opet se osmjehnu u sebi i lice mu prekri stid, baš kao i onda.
Uspomene su nadirale sve snažnije, poput bujice, i huktale u njemu.
Dođe i onā, teška, i vidje sebe: stoji pred Poslanikovim mrtvim tijelom, gleda ga i ne može odvojiti svoj pogled od njega. “Kako si divan i veličanstven, i u životu i u smrti!”, govori mu srce, opraštajući se od onog kome se odazvao iskreno i u potpunosti.
Izišao je iz odaje, misleći da se tuga čitavog svijeta slila u njegovo srce!
Kad je došlo vrijeme namaza, izišao je i opet zaučio: Allahu ekber, Allahu ekber!, ali kad je trebao izgovoriti: Ešhedu enne Muhammeden resulullah, dah ga je izdao i glas mu utihnuo... U toj tišini čuo je samo jecaje ljudi oko sebe. Nakon tog ezana srce se zareklo: više nikada neću proučiti ezan!
Ja, Bilal ibn Rebbah, samo sam Poslanikov mujezin!

*****
Išao je prema Medini tiho, sam samcat, njišući se na devinim leđima poput sasušene biljke. Tek u rijetkim trenucima zapažao je da mu je košulja na prsima sva natopljena suzama.
Sjećao se kako se, nakon Poslanikove dženaze, uključio u muslimansku vojsku i s njom krenuo prema Siriji. Nije mogao podnijeti da u Poslanikovom gradu bude bez Poslanika, da prolazi istim onim putevima kojima je prolazio sa njim, da gleda ista ona mjesta... Želio je otići daleko, boriti se da se Poslanikovom učenju oslobodi put do ljudskih srca i iščekivati trenutak kad će se, tamo sa druge strane, opet susresti sa njim!
Živio je tiho, sa svojim uspomenama. Srce se nije moglo radovati ničemu drugom. Njegova žena Hinda poštivala je njegovu samoću, i sama živjela tiho.
Samo je još jednom proučio ezan: u Jerusalemu, prvoj Poslanikovoj kibli, kad je s halifom Omerom ušao u taj grad. Nije osjećao da time iznevjerava svoje srce, ono na šta se ono bilo zareklo.
*****

Kad je pred sobom ugledao Medinu, zastao je i gledao, glasno jecajući. Deset godina je bilo prošlo, deset godina nije bio u njezinoj blizini. A eto tu, u njenim njedrima, leži Poslanik.
Koliko je samo ezana podario tom gradu! Koliko je divnih trenutaka proveo s Poslanikom i njegovim ashabima!
Ni sam ne zna kako je došao do džamije. Sjahao je, uzeo abdest, i klanjao dva rekata, a onda prišao Poslanikovom mezaru.
“Es-selamu alejkum, Poslaniče… Voljeni moj!”
Stajao je pognute glave, a jecaji su bili sve glasniji. Suze su dugo natapale zemlju dok se sjećao života sa njim...

*****
Utom se nečija ruka spusti na njegovo rame. Podiže glavu i pogleda: pred njim stajahu Hasan i Husejn, unuci Poslanikovi.
“Jesi li ti to, Bilale?”, pitao je Hasan, koji je veoma sličio svome djedu. “Jesi li ti, tako ti Allaha! Nismo te vidjeli tako dugo.”
Mislio je tu noć provesti tu, pored Poslanikovog mezara, družiti se s Poslanikom. Ali, ne možede odbiti njihovu želju da te večeri bude njihov gost.
Kad su, pred sabah, pošli u džamiju oni ga zamoliše da on prouči ezan. I njegovo srce se opet odazva. Ispe se gore i Medinom se još jednom prolomi njegov snažni glas: Allahu ekber, Allahu ekber...
Odjekivalo je na sve strane, zalazilo u sve pore grada, prolazilo kroz zidove kuća.
Mnogi prepoznaše taj glas i hitro krenuše prema džamiji. Glas je u njima budio uspomene, oživljavao vrijeme koje bijaše prošlo.
- Allahu ekber, Allahu ekber! - Medinom je odzvanjao Bilalov glas i čitav grad dizao na noge. Još su se samo čuli koraci i tiho jecanje ljudi. Svi su žurili da vide Bilala ibn Rebbaha, Poslanikovog mujezina, koji je učio svoj zadnji ezan.

Dodatak

Poslanik, a.s., napustio je fizički ovaj svijet, ali je iza njega ostao Kur'an, kojeg je vjerno prenio od svoga Gospodara, i ostao je njegov sunnet, tj. njegov način života - kur'ansko učenje primijenjeno u životu. To je i najbolji način života čovjeka. Stoga ljudi, sve dok budu slijedili takav način života, kakav je pokazao Poslanik, a.s., živjet će u sreći i zadovoljstvu, Poslanik će time biti među njima, a njihova društva razvijat će se uravnoteženo u svim pravcima. Allah takva društva neće kažnjavati svojim kaznama, a život ljudi u tim društvima bit će ispunjen radostima. "Allah ih nije htio kazniti", stoji u Kur'anu, "jer si ti bio među njima!"
Tako neće kazniti ni jedan narod u kome se bude nalazio Poslanik: u kome bude poštovan i sprovođen njegov način života, njegovo učenje, i u kojem budu poštivane vrijednosti koje je on istaknuo.
U protivnom, ako zajednice ljudi odstupe od tog puta i počnu živjeti nekim drukčijim životom, bit će kažnjavane i suočavat će se s brojnim nesrećama, a u srcima njihovih pripadnika pojavljivat će se praznina, beznađe, nezadovoljstvo, mržnja, bijes, zavist, besmisao..., dok će njihov društveni ambijent obilovati nepravdom, zlostavljanjem, ponižavanjem, tiranijom i moralnom niskošću. Tako će odsustvo Božijeg poslanika iz neke ljudske zajednice značiti i odsustvo ugodnosti iz života ljudi te zajednice. 

O broju Objava

Bog čovjeka nikada nije ostavio samog, bez svoje podrške. Tako mu je, odmah spočetka, slao svoje uputstvo za život, koje ga je vodilo putem sreće i uspjeha na ovome svijetu a u pravcu Dženneta na budućem svijetu. Prvi čovjek, Adem, a.s., ujedno je bio i prvi Božiji poslanik. Objava je dalje, ljudima dostavljana preko drugih Božijih poslanika, čiji tačan broj nije poznat, sve do zadnjega poslanika Muhammeda, a.s., kome je spušteno posljednje izdanje Objave i s kojim se poslanstvo završava. U Kur'anu je spomenuto 25, odnosno 28 Božijih poslanika, ali to nije i njihov konačan broj.
Imam Bejheki navodi hadis u kojem se precizira da je "Bog objavio 104 knjige".

O broju riječi u Kur'anu

Sva živa bića imaju sebi primjerenu objavu i ponašaju se na temelju te "svoje" objave koja im je data, žive i ponašaju se u skladu sa njenim nalozima. Isto je i sa biljkama: i one rastu, razvijaju se, razmnožavaju, stare i prolaze vođene "svojom" objavom, nadahnućem koje je ugrađeno u njihovu strukturu. Kukuruz se, naprimjer, uvijek ponaša kao kukuruz, u skladu sa zakonima koji reguliraju tu vrstu, nikada kao tikva ili nešto drugo. Čak se i nebeska tijela kreću po svom unutrašnjem nadahnuću, vođena objavom koja je njima primjerena, uvijek poslušna i pokorna zahtjevima te objave. Zato se nikada ne dogodi da dan odbije svanuti, noć da se ne htjedne spustiti, Sunce izaći...
Kada je i Kur'an, kao posebna objava, namijenjena posebnom stvorenju – čovjeku, koji misli i govori – kao objava pretvoren u riječ, i on je u svojoj vanjskoj formi podvrgnut zakonima ovoga svijeta, tj. uokviren je u okvire riječi i data mu je ograničena forma. Međutim, njegov sadržaj je neiscrpan i neograničen s obzirom da dolazi od Beskrajnoga Neograničenog Bića, Boga, te da je namijenjen za upotrebu sve do kraja vremena.
U Kur'anu ima 77.934 riječi.

O broju ajeta u Kur'anu

Riječ ajet znači: znak, oznaka, upozorenje. Sve u prirodi je neki znak, neka poruka, i na čovjeku je da čita te znake i da razumijeva poruke koje taj znak odašilja. Kako je priroda koja nas okružuje "Kur'an koji šuti", a Kur'an koji čitamo "priroda koja govori", tako se i svaki stavak u Kur'anu isto tako naziva ajetom, jer je i on znak, oznaka nekog smisla, neke poruke, pokazatelj je nečega.
Prema medinskim učačima Kur'ana, u Kur'anu ima 6217 ajeta.

Autor: Mustafa Prljača

L i t e r a t u r a:
Ibn Hišam, "Poslanikov životopis", Bemust, 1977.
M. H. Hejkel, "Život Muhammeda, a.s., El-Kalem, 2004.
Ebu-l-Hasan Ali en-Nedevi, "Es-Siretu-n-nebevijja", Dar Ibn Kesir, Damask, 1998.
Muhammed el-Gazali, "Fikhu-s-sirah", Dar el-Bejan li-t-turas, Kairo, 1987.
Muhammed Seid Ramadan el-Buti, "Fikhu-s-sireti-l-nebevijja", Daru-l-fikr, Damask, 1998.
Ibn Kajjim el-Dževzijje, "Zadu-l-Me'ad fi hedj hajri-l-ibad", Muessetu-r-risala, Bejrut, 1996.