Samoubojstva se dijele u dvije skupine: konvencionalnu i osobnu. Prva vrsta se javlja kao rezultat tradicije i snažnog javnog mišljenja i uvjerenja. Primjer ove vrste je hara-kiri, ritualno samoubojstvo, kada se Japanac od časti i položaja svjesno i savjesno ubada nožem u trbuh, suočivši se sa sramotom i poniženjem. 

Osobna samoubojstva su tipika modernih vremena. Općeprihvaćena je teorija da je samoubojstvo posljedica neuspjeha neke osobe da se nosi sa stresom i napetošću. 

Takve osobe u samoubojstvu nalaze jedini način da riješe svojevrsne osobne probleme-usamljenost, mržnju, želju za osvetom, strah, tjelesnu bol, osjećaj krivice itd. Dokazano je da se muškarci češće odlučuju na samoubojstvo nego žene, i to važi za sve uzraste. Međutim, žene učine više neuspjelih pokušaja od muškaraca; ili je to zbog pomanjkanja vještine ubojstva ili zbog emocionalnih razlika. 

Većina ljudi koji izvrše samoubojstvo su depresivne osobe. Najveća učestalost se javlja u onih osoba čija je depresija povezana sa osjećanjem očaja i gubitkom interesa i/ili zadovoljstva u radu. Uz to, starije osobe, neudate i neoženjeni, razvedeni, hudovice i hudovci, a posebice oni koji su ovisnici o alkoholu i drugi, na velikom su riziku. Beskućnici su, također, uvijek u ozbiljnoj opasnosti da počine samoubojstvo. 

S druge strane, samoubojstvo u tinejdžera (13-19) je zastrašujući problem. Od 1950. postotak samoubojstva kod muških pubertetlija se udvostručio. Iz inih razloga, međutim, takav porast nije zabilježen kod ženske populacije. 

Neki stručnjaci misle da je porast samoubojstva u adolescenata povezan sa kompleksnosti i stresom modernog života. Također je potvrđeno da TV i radio drame, te novinske vijesti o samoubojstvu direktno podstiču privremeni porast broja tinejdžera koji si oduzimaju živote. Zatim, poznata su i pojedinačna vremena po svojim samoubilačkim psihozama. U 19. stoljeću, naprimjer, školovana omladina se pod utjecajem nesretnog Shopenhauera predavala svjetskom bolu i tada je bilo "u modi" da hodaju s pištoljem u džepu dok čitaju njegova štiva. Napose je među pjesnicima i umjetnicima vladalo samoubilačko raspoloženje. Danas, u velikim industrijskim sredinama, ima mnogo samoubilačkog raspoloženja. Ljudi u živčanoj trci za uspjesima i međusobnom takmičenju brzo dožive kratki spoj i odmah im se zamrači pred očima. Nestane im tlo pod nogama. Nezaposlenost i naprezanje da se po svaku cijenu uspije, također su ozbiljni faktori da se čovjek odluči na najgore. 

Ima nekoliko upozoravajućih signala kod osoba koje bi se mogle odlučiti na samoubojstvo, i takve bi trebalo držati na oku, naravno, uključujući ovdje povlačenje iz društva prijatelja i iz redovnih aktivnosti. Ti signali su: zanemarivanje i zapuštanje vanjskog izgleda, radikalne promjene u načinu i količini jedenja i spavanja, te upotreba alkohola i droga. Neki tinejdžeri svoje namjere izražavaju i jasnije - bacaju voljene stvari uz komentar: "Ne želim još dugo biti problem". Stvarni razlog samoubojstva često je posljedica emocionalnog ranjavanja i gubitka; prekid ašikovanja sa voljenom osobom ili razvodom braka, naprimjer. Preosjetljivi i razdražljivi ljudi, vole napakostiti samoubojstvom i to ne zbog toga što ne mogu živjeti, nego samo zato da naljute svoje najbliže i da im tako natovare novo predbacivanje s novom krivicom: vi ste za sve krivi. Dokazano je da ljudi koji često prijete samoubojstvom, to obično nikada ne učine. Koji mnogo govore, ti nisu opasni. Opasni su oni koji nikada ne spominju samoubojstvo, samo izmiču pred društvom i nestaju u svojoj sudbonosnoj usamljenosti i predati melanholičnim osjećanjima. Opasni su i oni koji govore sa posebnim naglaskom o blizini smrti, da su im propale iluzije, snage popustile i da više ništa ne očekuju osim smrti. 

 

Razgovarati o uzroku nezadovoljstva

Ako primijetite neku od naznačenih promjena kod nekog od vaše djece ili člana porodice, a one se moraju najozbiljnije shvatiti, odmah bi trebalo da razgovarate sa dotičnim članom o uzroku njegova nezadovoljstva. Naprimjer, postavite određena i direktna pitanja o tome šta vaše dijete namjerava da uradi. Otkrivanje dječijih problema i razgovaranje o njima, može u velikoj mjeri smanjiti dječiju zabrinutost i nemir i ono će osjetiti vašu podršku. Tek tada biste mogli lokalizirati problem i biti u stanju riješiti ga ili, eventualno, potražiti stručnu pomoć. 

Raskalašenost suvremenog društva, koja podrazumijeva pretjeranu slobodu i toleranciju devijantnog ponašanja, može u dobroj mjeri biti uzrok porasta samoubojstva, posebice samotrovanja. 

Stav društva prema suicidnom ponašanju izrodio se u pomanjkanje moralnih i kaznenih normi. Postoji veća spremnost da se razumije nego da se osudi, ali tendencija da se prešute samoubilačka djela još uvijek traje. 

Fatalni samoubilački čin donosi žalosne reakcije i osjećaj krivice kod onih koji osjećaju da su to mogli spriječiti i pokazati malo više brige, pažnje i ljubavi. Nezadovoljena čežnja ili neispunjena nada česti su uzrok samoubojstva. 

 

Vjera zabranjuje samoubojstvo

Vjera nikada ne dozvoljava niti opravdava takav okrutni čin. "Ko izvrši samoubojstvo bacivši se sa stijene, ući će u Džehennem i tamo će za sva vremena padati u provaliju; - ko popije otrov i tako izvrši samoubojstvo, taj će mu otrov stalno biti u rukama, on će ga u Džehennemu vječno piti i osjećati njegovu gorčinu; - ko se ubije oružjem, to će mu oružje biti u rukama u Džehennemu i stalno će ga zabadati u svoje tijelo." - govorio je Muhammed, a.s.

Danas je telefon osnovno sredstvo kumunikacije između usamljenog i očajnog nesretnika koji razmišlja o samoubojstvu te traži pomoć, i članova savjetodavnog društva s druge strane. Isti je slučaj i sa alkoholičarima. 

'Anonimni', S.O.S. i slične organizacije, i radnici volonteri, stoje na raspolaganju i uvijek su spremni na pomoć onima koji su u duševnoj krizi i koji se odluče na samoubojstvo. Evidentno je da su ove službe jako djelotvorne i u velikoj mjeri uspijevaju da odvrate mnoge od planirane smrti. Topla riječ savjetnika, napose dobrog liječnika, tu može puno pomoći da se takva osoba iščupa iz jada i čemera i da joj se povrati životna radost. Nažalost, takav trud će da traje samo nakratko. Takvoj osobi su potrebni lijekovi, a po potrebi i bolničko liječenje. 

 

Mentalna neuravnoteženost

Mentalna neuravnoteženost, koju nazivamo ludilo, još jedan je veliki problem. Gaženjem etičkog načina života, čovjek unosi nemir u vlastiti mir i sreću, i to isto čini drugima. Unoseći vanjske incidente i drame u sopstvenu dušu, stvara još veće jade i belaje, uzbuđenja, strah i nesigurnost. 

Mnogi ljudi moraju da pate zbog nervnog sloma i osjećaja promašenosti, jer nisu obučili i istrenirali misli i svijest, i ne znanju kako da zadrže sreću i zadovoljstvo. Takvi su, uglavnom, samo ojačali čežnju za čulnim zadovoljstvima. Njima osobni rast znači, rast u žudnji i pohlepi. 

K tomu, oni također, proizvode i jačaju nezdravo natjecanje i nasilje nad sobom, izvrčući cijeli svijet u besmisao i haos. Poslije takvog bolnoga loma i sloma, nesretnici traže mir i izbavljenje, optužujući izvjesne osobe da su im, hudnicima, poturile, tražeći pomoć od hodža i nadrihodža da ih kurtališu iz đavoljeg ili šejtanskog gnijezda. Mole se i traže Boga da ih iščupa iz belaja koji su sami sebi stvorili. 

 

Duh i tijelo u ravnoteži

Islam nas uči da je čovjek Božiji namjesnik na zemlji i da mu je sve povjereno na upravu do određenog roka. Od Boga su mu darovani i duša i tijelo, i o njima mora voditi računa tokom čitavog života. I duh i tijelo, uvijek moraju biti u ravnoteži. A bit će ako čovjek bude dobro radio i dobro mislio i o sebi i o drugima, sukladno Poslanikovim riječima: "Misli dobro i Bog će ti dati dobro." Ako kažemo da lijepa riječ pokreće čovjeka, a loša da ga ubija, da je jezik ubojica, onda moramo kazati, da već sama misao čovjeka podiže ili lomi. Svako zna i osjeća kako porazno na njega utječe saznanje da drugi o njemu loše misle. Posebice to vrijedi kada se radi o najužoj okolini, kada se radi o poznanicima, ahbabima, ili čak o članovima vlastite porodice. 

Suprotno, čovjeka osokoli i uzdigne saznanje da drugi o njemu lijepo misle. A opet, o drugima ćemo lijepo misliti i oni o nama, ako nismo zavidnici. Nažalost, istinita je ona ljudska izreka: "Kad bi gorjela zavist, ne bi trebalo drvo." A Muhammed pejgamber je govorio: "Zavidnost uništava dobra djela kao što vatra uništava drva, a sadaka gasi i uništava grijehe, kao što voda gasi vatru. Namaz je vjerniku svjetlo, a post mu je štit od Džehennema." "Čuvajte se oholosti, jer je oholost navela šejtana da se ne pokori Ademu; čuvajte se pohlepe, jer je pohlepa navela Adema, a.s., da okusi plod zabranjenog drveta; čuvajte se zavidnosti, jer je zavidnost navela jednog Ademovog sina da ubije brata svoga. Ova svojstva su izvor svakog zla."

Zavist je kuga modernog doba. Koliko samo fabrikuje boli i jada, koliko se samo potroši vremena i radne energije uzalud, i da insan od toga nema nikakve fajde. "Ljudi se međusobno grizu." Ta se izreka, prije svega, odnosi na zavist. I zato je zavist poput raka, koji razjede tijelo ljudskog društva. Čovjek, kojeg je napala zavist, teško će se izliječiti. Velike su mu šanse da završi u mentalnoj neuravnoteženosti. Moramo pravovremeno paziti da se ne zarazimo tom bolešću. Najopasnije su čovjekove 'najzrelije' godine, kada stoji na vrhuncu radnog poleta i uspjeha. Neki samo motre druge. Strašno im smeta svaki tuđi uspjeh, priznanje i dobitak. Pojedinci doslovice od same zavisti obole. Takvi ljudi postaju žalosni, zajedljivi, malodušni i nestrpljivi. Tiho i nevidljivo ih razjeda zavist, koja će ih prije ili kasnije sasvim dokrajčiti. Zavidniku nije dovoljno samo takmičenje s drugima, kojima zavidi, već osjeća potrebu da i druge pokuša onemogućiti i tako ih upotpunosti zadovoljiti svojoj strasti. Zato spletkari i trača svoje takmace, koje pokazuje i prikazuje kao svoje neprijatelje, opasne i podmukle ljude. A o traču, ogovaranju, naš Pejgamber je rekao: "Čuvajte se ogovaranja (trača), jer je ogovaranje gore od bluda. Čovjek počini blud pa se pokaje, i Allah mu oprosti. A onom čovjeku, koji se bavi ogovaranjem, Allah neće oprostiti dok mu ne oprosti osoba koju je ogovarao." U takvoj sredini ne može postojati miran i sretan život. To je rak-rana ljudske duše. Mlade bi trebalo odgajati da budu velikodušni, da streme ciljevima koji su dobri i potrebni, ne osvrčući se na to šta drugi rade i koliko postižu. 

 

Kako se nositi sa stresom 

Riječ stres u medicinskom vokabularu je pozajmljena iz fizike i inženjerstva, s tačnim i preciznim značenjem: pritisak, tjeranje; napetost. Međutim, u psihijatrijskoj praksi, stres uključuje individualnu reakciju na spoljašnji i unutarnji pritisak. Postoje dvije glavne vrste stresa (pritiska): stres kao posljedica gubitka voljene osobe, posla, ili samopoštovanja, koje opet dolazi, zbog nečije preambicioznosti; i stres kao posljedica prijetnji na čovjekov osobni identitet i status, zatim na životne ciljeve, zdravlje i sigurnost. Stres je dobio to neštetno ime iz razloga što lahko i dugotrajno može pritisnuti nečiji život i postati njegova neodvojiva komponenta, i stalno ga potresati i nagrizati. Takvi ljudi su napeti i pate ili tjelesno ili emocinalno, a može i oboje. 

Stres mogu izazvati bezbrojni faktori, uključujući i dobre i loše životne promjene, lične proleme; tjelesne teškoće, razne boleštinje itd. Osnovni uzroci stresa su: smrt roditelja, djece, muža ili supruge, bližeg prijatelja, bračno odvajanje, razvod, seksualni problemi, promjena stana, deložacije, kada dijete napusti dom, trudnoća, problemi sa tazbinom, zaplijena i prodaja dužnikove nekretnine od strane vjerovnika, otkaz sa posla, naglo bogaćenje ili siromašenje, promjena na radnom mjestu ili uvjeta rada, te problemi sa poslodavcem. 

Svaka životna dob nosi svoje breme i posebne vrste stresa. U ranom životu, dijete mora da izlazi na kraj sa članovima iste obitelji i školskim obavezama, da se prilagođava učiteljevoj naravi i naravi ostale djece. Sve je to bolno i stresno, što će baška doći do izražaja u odnosima između dječaka i djevojčica i doba puberteta. 

Kasnije će stići akademski stres, u doba školovanja na fakultetu i izboru zvanja. Zatim dolaze problemi oko izbora bračnog druga i prilagođavanja u prvim godinama braka. Ovi problemi mogu često biti tako ozbiljni i dovesti do rastave braka. 

Sve u svemu, može se kazati da ljudi žive "pod stalnim pritiskom (stresom)". Time se želi reći da su prenapeti, da su preopterećeni radom i brigama, kojima nisu dorasli. Otuda nesanica, te nervne i mnogobrojne zdravstvene smetnje: čir na želucu, žučni kamenac, visok krvni pritisak, osjećaj tjeskobe i straha, nesigurnost, ugroženost životne egzistencije, moždani udar i infarkt. Dugotrajni stres može oslabiti tjelesni imunološki sistem, što za posljedicu ima da tjelesni sistem nije u stanju da se bori sa infekcijama. Neki naučni autoriteti dokazuju da hronični i pretjeran stres često dovodi do nastanka raka. 

U vrijeme stresa tijelo izlučuje prelive moždanih hemikalija i hormona, uključujući adrenalin i hidrokortizon, koji stimulišu tzv. "bori se i bježi" reagiranje. Adrenalin ubrzava rad srca i disanja, i priprema tijelo da se bori protiv prijetnje izvana, ili da bježi. Hidrokortizon omogućava da se održi spremnost u podnošenju stresa. Kada čujemo lošu vijest putem telefona, naprimjer, naša automatska reakcija je potaknuta adrenalinom, a praćena povećanim lučenjem hidrokortizona. 

Hormoni, koji nam pomažu da se nosimo sa stresom u kraćem periodu, mogu međutim, da izazovu zdravstvene probleme, ako smo izloženi stresom u dužem periodu. Stalni stres primorava tijelo da izlučuje adrenalin i hidrokortizon neprekidno, što će u izvjesnom vremenu njihova prisutnost u krvotoku biti izjedena i deficitarna. Produženi visok stupanj adrenalina, naprimjer, prisiliće srce i pluća da rade prekovremeno i preopterećeno, čime se dovesti do trajnog povišenog krvnog pritiska. Vremenom će ove promjene pomoći moždanom udaru ili infarktu. 

Zabrinutost je osjećaj straha, napetosti ili nemira, kada osoba očekuje opasnost. Svi smo mi svjedoci i žrtve zabrinutosti kada se nađemo pred teškom životnom zadaćom, ali često, previše toga, može dovesti do onesposobljenja. Trajna zabrinutost tvori osnovnu grupu mentalnih bolesti kao što su: fobije, napadi panike i post-traumatski stres. Mnogi ljudi imaju zajedničku fobiju kao naprimjer - strah od specijalnih predmeta ili situacija. Mali strahovi su zajednički i pogađaju 3% ljudskih dvonožaca. 

Fobije se definiraju kao: opsesija (opsjednutost), trajne (umišljene - hipohonderi), duboki strahovi od predmeta ili situacija.Opće fobije su: akrofobija (strah od visina); klastrofobija (strah od zatvorenih prostora), agorofobija (strah od napuštanja kućnog ambijenta i nalaženja u društvu ili na javnom mjestu) i ksenofobija (strah od stranca). Takvi su uvjek skloni da izbjegnu društvene skupove od straha da se ne bi ponizili ili zbunili. 

Besanica, ili problem sa spavanjem, poznata je mnogim ljudima u raznim životnim okolnostima. Ustvari, više od 10% ljudi mogu zapasti u teškoće sa spavanjem. Ako se neko nađe pred hitnim i važnim zadatkom na poslu, i pod jakim je pritiskom, može da privremeno brine i doživi bijele noći. Našem tijelu je potrebna redovita dnevna aktivnost. Radnici koji rade po smjenama, mogli bi imati poteškoća sa privikavanjem na novu shemu sna. 

Neki ljudi, posebice ratni veterani, mogu patiti od tzv. post-traumatskog slučaja, kao posljedice ratnih događanja, naprimjer, eksplozije usljed dejstva artiljerije, aviobombi (granata šok) eksplozija izbliza, koje stvaraju stresne reakcije. Simptomi se mogu pojaviti i intenzivirati puno kasnije. Takav čovjek će doživjeti povratne, brižne misli, sjećanja i stravične snove i noćne more. Osjećat će se uznemiren, preosjetljiv na spoljne podražaje i uplašen. Vremenom će se početi povlačiti, gubiti zanimanje za stvari u kojima je doskora uživao i osjećat će se odbačen od drugih. 

Najbolji način da se nosimo sa stresom i stresnim situacijama u svakodnevnom životu je, da vodimo računa o zdravoj i izbalansiranoj ishrani; da dovoljno spavamo i vježbamo svaki dan, te odvojimo vremena da se bavimo stvarima u kojima uživamo. Ne pušiti, ne piti alkohol niti se drogirati. Ljudi koji se lahko uzbuđuju i često su pod stresom, mogli bi da pokušaju da reduciraju svoje reakcije, vježbajući relaksaciju, meditaciju, vizualizaciju, i druge tehnike opuštanja. 

Autor: Habib Mandžić