Poštovani džematlije, postači i klanjači, riječi koje ću večeras, ako Bog da, kazivati, upućujem prije svega sebi, pa onda svima vama prisutnima...

Ramazan je idealna prilika za povezivanje pokidanih veza među članovima jedne porodice, za popravljanje narušenih odnosa unutar članova porodice, za učvršćivanje i popravku porodičnog gnijezda.

Mnogima nam se u toku godine dese određene nemile situacije, svađe, problemi, nesuglasice, nerazumijevanje bračnog partnera i djece u pubertetu, povreda ponosa, i slične stvari. Zato uz zajedničke iftare, sijela i sehure, imamo priliku sve to izgladiti i ponovo osjetiti toplinu porodice i porodičnog doma.

Želim, kako u sebi, tako i u vama pokušati probuditi nadu i želju u to da nam porodica bude na prvom mjestu, iako ovaj nemirni svijet ne pogoduje skladnom porodičnom životu.

Porodica je temelj društva i u njoj, uz najteže, možemo naći i najsretnije trenutke. Zato bi trebalo da kod kuće radimo ono što je najvažnije. „ma koliko bile važne naše obaveze kao liječnika, advokata, poslovnih ljudi, majstora, profesora, ipak smo najprije ljudi, te će nam zato najvažnije biti ono što uložimo u odnose sa bračnim partnerom, djecom i prijateljima.. Na kraju života nećemo žaliti što nismo položili neki ispit, dobili još jednu sudsku raspravu ili sklopili još neki posao, održali još jedno predavanje. Žalit ćemo zbog vremena koje nismo proveli sa bračnim partnerom, djetetom, prijateljima i roditeljima. Uspjeh našeg društva ne ovisi od toga šta se dešava u predsjedništvu države ili političkim partijama, pa ni u ratnom području Ukrajine, već u tome šta se dešava u našoj vlastitoj kući.

Najbolje što djetetu možemo pokloniti nije igračka niti skupocjeni predmet, već vrijeme izdvojeno samo za njega.

Da nam preduzeće propada učinili bismo sve što god bi morali kako bismo ga spasili. Nešto bismo vjerovatno smislili. Isti način razmišljanja vrijedi i za našu porodicu.

Ne treba idealizirati stvari. Dobre porodice, pa čak i one izvanredne porodice, devedeset posto vremena lutaju stranputicama. Ali, važno je to što znaju koji im je cilj. Znaju kako izgleda „pravi put“, pa mu se uvijek iznova vraćaju. Nadu nam ne donose odstupanja, nego vizija, plan i sposobnost da se vratimo na pravi put.

U svim porodicama, u toku odrastanja, djeca svjedoče jednako tolikom broju svađa kao i u svakoj drugoj porodici. Svi imaju poteškoće. Ali je važno da porodična povezanost ostane jaka zato što su kadri krenuti ispočetka, ispričati se i izmijeniti.

Često se brinemo hoće li naša djeca prihvatiti sve ono u što mi vjerujemo i sve ono što mi praktikujemo. Na tom putu koristimo svakakve, čak i pogrešne metode. Pribjegavamo metodama zbog kojih nas naša vlastita djeca kasnije prestaju voljeti i počinju mrziti ili kroz nas vjeru mrziti. A u stvari odgovor je u sljedećoj činjenici; kad živimo u skladu sa onim u što vjerujemo i kad se za to borimo na pravi način, naša djeca obično prihvataju vrijednosti za koje se zalažemo. Potrebno je izbjeći temperament koji nas može odvesti na stranputicu. Nekada iz silne želje napravimo početničke greške. A onda nam se to vrati kao bumerang.

Mnogi od nas žele ispuniti proturječne uloge u porodici: želimo biti roditelj, sudac, porota, zatvorski čuvar i prijatelj. Kolebamo se između strogosti i popustljivosti i jednostavno ne znamo kako provesti disciplinu.

Od svoga djeteta pokušavamo napraviti sve ono u čemu mi nismo uspjeli; od njega tražimo da bude najuspješnije u školi, najposlušnije roditeljima, najmoralnije, najurednije u društvu, fakultetski najobrazovanije, na vrijeme oženjen/udata, sa idealnim bračnim partnerima, sa puno pametne djece poput pametnih telefona, sa dobrim radnim mjestima, i uz sve to da stalno budu uz nas i da nas i dalje slušaju.... a mi od svega nabrojanog nismo možda bili ni mali procenat.

Jedna od najboljih izreka ikada izrečenih po pitanju odgoja djece i učvršćivanja porodice jeste sljedeća;

لاعبه سبعا ثم علمه سبعا ثم رافقه سبعا ثم خلي سبيله

Igraj se sa njim prvih sedam godina, zatim ga podučavaj sedam godina, zatim se druži sa njim narednih sedam godina, a onda ga pusti neka kroz život ide sam.

Trebamo se truditi da ne budemo očevi koji se moraju samo poštovati već očevi koju će djeca voljeti. Naš ulazak u našu kuću bi trebao biti bajram za naše ukućane. Nažalost, za neke je bajram kada otac izađe iz kuće.

Najbolje sijelo je sijelo u kome otac i mati sjede sa djecom, razgovaraju i šale se, bez pritisaka. Djeca su u svojim školama i fakultetima već imala dovoljno pritisaka. Dovoljno je da slušaju ono što im oni imaju kazati. Ne moraju ništa od njih tražiti.

Odgoj djece je težak posao, i fizički i emocionalno. Iscrpljuje koliko i ispunjava. Biti roditelj prije svega znači žrvtovati se. Zato je potrebno više uživati u životu sa njima.

Na kraju, pamte se samo lijepi trenuci i radost koju donose, pamti se ponos na njihov uspjeh i osjećaj zadovoljstva zato što se radi o našoj djeci.

Potrebno je pružiti nadu i šansu onima koji misle da su mnogo griješili, da nisu porodici davali prioritet pa sada osjećaju posljedice takvih odluka, kao i onima koji su usput možda izgubili sponu sa djecom. Sve se može vratiti. Nikad nije prekasno. Nikad se ne smije odustati, nikad prestati pokušavati.

Transkript predavanja hafiza Senaida Zajimovića u Begovoj džamiji, ramazan 2022.