Kad smo kod plača i smijeha, podsjetimo da je Kurʼān  knjiga koja svoje “informacije“ nikada ne saopćava u formi  “truizama“ ili “drečavo“ i “napadno saopćenih“ istina. 

U Kurʼānu nikada ne nalazimo truizme tipa “svako zdravo novorođenče zaplače“ ili  “dijete se počne postupno osmjehivati u drugom, trećem ili četvrtom mjesecu, potom se počne smijati“ i sl. Razloge zašto nečega nema u Kurʼānu saznajemo sa stranica samoga Kurʼāna, kontrastivnim postupcima u čitanju poglavlja te knjige.

I plač i smijeh u Kurʼānu se spominju uz odrasle, zrele ljude, uz muškarce i žene. K tome, i plač i smijeh spominju se kako u “odobravajućim“, tako i u “prijekornim“ porukama i kontekstima. I plač i smijeh spominju se i u sklopu vrlo uočljivog  “kurʼānskog sarkazma“. Itd. 

Krenemo li sa isticanjem samo nekih redaka Kurʼāna o plaču i smijehu, uočavamo da Kurʼān poručuje kako je  “Bog taj koji nasmijava i na plač navodi“ (53:43); Ibrāhîmova žena se “nasmijala kad je čula da će [od Boga datim čudom] roditi Isḥāka“ (11:71); Kurʼān izražava čuđenje da se nehajni ljudi “smiju, a ne plaču“ [zbog grijeha i zločinstava koje su počinili] (53:60); k tome, ljudi bi trebali  “da se smiju malo, i da plaču mnogo“ ako će da se kaju zbog ružnih djela koja su počinili (9:82); također,  “zločinitelji se podsmjehuju čestitim ljudima“ (83:29), bilo je među drevnim narodima onih “koji su slušali rečenice iz svetih knjiga, te ničice padali i plakali“ (19:58); ima ljudi koji “čelima na tle padaju plačući i ridajući“ u znak velike pokornosti Bogu (17:109); Yûsufova braća dolaze pred svoga oca (bez Yûsufa koga su bacili u pustinjsku čatrnju), braća pritom plaču “hinjenim plačem“ (12:16);  Božiji poslanik Sulaymān se “glasno nasmijao“ kad je  “čuo govor jednoga mrava“ (27:19)...

  U početku novorođenče prebiva u obilju spavanja. Pa ipak, nastupaju intervali budnosti koji postaju sve duži. Također, sprva svoga života novorođenče instinktivno siše majčino mlijeko, ali s odrastanjem zaboravlja da je ikad dojilo. Zanimljivo je da se novorođenče sa odrastanjem ne lišava ni svoga plača ni smijeha. Plakanje i smijanje ostaju kod čovjeka i nakon što iskorači iz doba kad je bio malodobno dijete.

Da li je život zrelog čovjeka, koji je u stalnoj sjeni plakanja i smijanja, jedan veliki znak da je čovjek uvijek blizu svoga kraja, kao što je dijete svojim plakanjem i smijanjem bilo blizu svoga početka?

(...)

Autor: Enes Karić