Druga sura se diči imenom al-Baqara  (“Krava“), šesnaesta sura naziva se an-Naḥl (“Pčele“), dvadeset i sedma imenovana je kao an-Naml (“Mravi“), dvadeset i deveta sura zove se al-ʻAnkabût (“Pauk“), sura stotinu i peta nosi ime al-Fīl (“Slon“).

Kao što je to uvijek slučaj sa Kurʼânom, tako se i spominjanjem ovih  imena čovječanstvu šalju mnoge poruke pune dragih znamenja.  

U jednom zasebnom eseju spomenućemo neka znamenja koja se nahode u činjenici da 2. sura Kurʼâna nosi naziv  “Krava“. A sada, makar to bilo i posve kratko,   krenimo u potragu za znamenjima  koja se daju izvesti iz činjenice da je ime  “Pauk“ dato 29.,   ime  “Mravi“ 27.,  a ime “Pčele“ 16. suri. Zapućujući se u potragu za cjelinom Kurʼâna, itekako je važno kontemplirati o vezi u koju se mogu dovesti pauk, mrav i pčela.

U duhovnim i mističkim komentarima Kurʼâna, kao i u klasičnim islamskim djelima o životinjama, podsjeća se da pauci žive uglavnom sami, da iz sebe “izvode svoj svijet“, čak i svoju kuću prave u obličju mreže koju izvode iz sebe. Ta “paukova kuća“ (koju Kurʼân spominje u 29:41) postaje zamka za mnoge paukove žrtve: 

“Primjer onih koji mimo Boga uzimaju zaštitnika

jeste kao primjer pauka!

On sebi isplete kuću!

A, zbilja, kuća najslabija

upravo je kuća paukova!

Nekʼ znadu!“

S druge strane, mravi su marljive životinje, oni  se zapućuju u svoju okolinu,  “u svoj svijet“,   i sve nose u svoje mravinjake. Kao da bi  “htjeli“ da drugima ne preostane ništa.

Pčele su marljive kao i mravi, ako nisu i marljivije! Ali, razlika između svijeta mrava i svijeta pčela je ogromna. Pčele se zapućuju do mnogih biljaka i od njih uzimaju ono najljepše što su biljke proizvele – nektarov sok,  polenov prah  i mnogo šta drugog što ljudi možda još uvijek i ne znaju. 

Kao da nam Kurʼân sugerira da zaključimo sljedeće: Iz te ljubavi svijeta pčela i svijeta biljaka nastaje slasni napitak – med, nastaje vosak... Pčela uzima od mnogih biljaka, pčela potom  “proizvodi“ i  “prerađuje“, a nakon toga ona nesebično dariva sve oko sebe, pa i same ljude.

Da li je filozof Francis Bacon imao na umu imena ove tri sure Kurʼâna kad je u svome djelu  “Novi organon“ donio priču o pčeli, mravu i pauku? Možda jeste, možda nije. Nije to toliko ni važno, koliko je važna činjenica da nas dragi Bog daruje svojim znamenjima iz svojih svetih knjiga, ali nas dariva i sa stranica svijeta koje nas okružuje, koje nas oslovljavaju moćno i veličanstveno.

(...)

Autor: Enes Karić