Osvrti

ABDULLAH IBN UBEJ IBN SELUL

Na Hudejbiji prilikom potpisivanja mirovnog ugovora bio je i Abdullah ibn Ubej ibn Selul, čelni čovjek opozicije, koji je prije dolaska Poslanika u Medinu trebao biti krunisan u kralja ovoga grada. On je jedan od vodećih ljudi iz roda Hazredž. Dolaskom Poslanika u Medinu postao je čelni čovjek licemjera u Medini. Za vrijeme Uhuda, napada na Medinu i njeno predgrađe krenuo je sa sedam stotina svojih boraca, a onda se povukao vjerujući da je bolje povući se nego učestvovati i biti poražen. Isto je učinio i za vrijeme pohoda muslimana na Tebuk. Krenuo je, pa se nakon prijeđene jedne trećine puta vratio . Godine 628. sudjelovao je u pohodu na Hudejbiju i kada su pagani htjeli da mu ukažu posebnu čast što će obaviti umru, mali hadž, dok su ostalima to uskratili, on je to odbio i na taj način se navodno solidarisao sa ostalim učesnicima pohoda na Hudejbiju. Kada je početkom 631. godine umro Poslanik mu je klanjao dženazu i obavio ukop. Na ovu odluku reagovao je Omer ibnu-l-Hattab, a Poslanik je na to odgovorio da mu je dat izbor i da je on izabrao. Domalo nakon toga objavljen je kur’anski ajet:

Ve la tussali 'ala ehadin minhum mate ebeden ve la tequm 'ala qabrihi innehum keferu bi l-lahi ve resulihi ve matu ve hum fasiqun (At-Tevbe, 84) u kome Allah kaže: I nijednom od njih, kada umre, nemoj klanjati dženazu, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Poslanika Njegova nisu vjerovali i kao nevjernici su umrli. 

Nakon objave ovoga ajeta Poslanik više nijednom od njih nije klanjao dženazu niti je prisustvovao njihovoj sahrani sve do kraja svoga života. Dženaza namaz nije dokaz da je Abdullah ibn Ubej ibn Selul bio gorljivi musliman kako to tvrdi Montgomeri Watt u odbrani Abdullaha ibn Ubeja. Dovoljan je kur’anski odlomak Ve matu ve hum fasiqun (I kao nevjernici oni su umrli) kao dokaz pogrešnom mišljenju Montgomerija Watta o Abdullahu ibn Ubeju. 

Drugi iz grupe licemjera Medine bio je Džadd ibn Qajs koji na Hudejbiji nije dao prisegu Allahovu Poslaniku (Bej’atun tahte šedžeretin). Njegov pobratim iz roda Benu Seleme je tada rekao:

„Boga mi, kao da ga sada vidim priljubljena uz pazuho svoje deve. Priljubio se uz nju, kako bi se sakrio od ljudi“. 

I on je kao i Abdullah ibn Ubej pripadao rodu Hazredž. Ovaj postupak bio je povod objavi kur'anskog ajeta: Ve minhum men jequlu i'zen li ve la teftini - Ima ljudi koji govore: Oslobodi me i ne dovedi me u iskušenje (At-Tevba, 49). 

Ajet je objavljen kada je Poslanik neposredno pred Bitku na Tebuku upitao Džedda b. Qajsa šta misli o ratu protiv Bizanta: "Allahov Poslaniče, ja imam više žena. Bojim se kada vidim ove žute da ne padnem u iskušenje. Oslobodi me i ne dovodi me u iskušenje," - odgovorio je. 

MEKKA - POSLJEDNJE UPORIŠTE

Mekka je oslobođena osme hidžretske godine (630). Allahov Poslanik je tada proglasio opću amnestiju. Svi koji su se našli u Kabi i kući Ebu Sufjana bili su amnestirani. Mnogi od njih su pobjegli u pustinju ali su nakon pokajanja i kelime-i šehadeta i oni bili amnestirani. Među njima je bio i poznati pjesnik Kab ibn Zuhejr, autor poznate "Kaside-i burde" u arapskoj književnosti. 

Nakon jedne sedmice provedene u Mekki Poslanik je sa ashabima krenuo prema Medini, ali su ih u dolini Hunejn napala dva velika i moćna arapska plemena Sekif i Hevazin. Taj sukob zabilježen je i u Kur'anu u 25. ajetu sure Et-Tevbe:

Allah vam je na mnogim mjestima pomogao, i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala pa ste se u bijeg dali. 

Ajet je objavljen poslije oslobođenja Mekke, kada su se muslimani pobjedonosno vraćali u Medinu. U dolini Hunejn, koja se nalazi između Mekke i Taifa, iznenada su ih napali Sekif i Hevazin, dva moćna arapska plemena. Muslimani su brojčano bolje stajali. To ih je zavelo pa ih je neprijatelj natjerao u bijeg. U posljednjem trenutku okupljeni oko Poslanika uspjeli su da razjure pripadnike ovih plemena i da se bezbijedno vrate u Medinu. 

Dolina Hunejn se nalazi nedaleko od Mekke. Danas ta dolina više ne postoji. Neki je smještaju na dva dana hoda udaljenosti od Mekke, drugi na dan, dva ili čak četiri dana jahanja na devi. To je, bez sumnje, bila pustinjska bezvodna dolina koja od tada nikada više nije bila naseljena (Hamidullah, 1/337).

Montgomeri Watt u djelu Muhamed u Meki (str. 144) ističe da Muhammed nije tražio islamizaciju pagana kada je trijumfalno ušao u Mekku, pa je otuda dobar dio pagana učestvovao na Hunejnu iako nisu bili islamizirani. Ovaj problem bio je kamen spoticanja oko koga su se islamski istraživači razišli. Neki tome nisu pridavali posebnu pažnju s obzirom da su pagani Poslaniku na Safi dali prisegu na vjernost. 

Ibn Ishak npr. o tome ništa ne govori. On je kao i mnogi drugi to prihvatio kao gotovu stvar o kojoj ne treba raspravljati, dok Ibn Sa’d u Tabakatima napominje da su pagani, htjeli ili ne, kada je oslobođena Mekka prihvatili islam. Nakon toga on navodi Safvana b. Umejja kao mnogobošca koji je bio učesnik Hunejna i na taj način sam sebe demantira. 

Uzrok poraza muslimana na samom početku Hunejna bile su dvije hiljade novoobraćenih muslimana koji su primili islam na Dan oslobođenja Mekke, a zatim sa deset hiljada muslimanskih boraca koji su oslobodili Mekku izašli na Hunejn. Ove dvije hiljade poremetile su ravnotežu u redovima muslimanskih boraca. Ovome treba dodati i faktor iznenađenja od strane Havazina. Novopridošli muslimani nisu pripadali onoj čvrstoj osnovi koja je prošla kroz školu odgoja u vremenu između Bedra i oslobođenja Mekke. 

Nešto slično desilo se i na Tebuku. I to je bila posljedica ovog brzog horizontalnog širenja islama kada su mnogi u skupinama prihvatili islam, a još nisu bili potpuno islamizirani, niti su imali vremena da se prilagode onoj čvrstoj bazi prvih i iskrenih vjernika koja je formirana u Medini od muhadžira i ensarija. 

SAFVAN B. UMEJJE

Tačno je da je Safvan b. Umejje kao paganin bio učesnik Hunejna u redovima muslimana. Jedan je od vrlo cijenjenih i vrlo imućnih stanovnika Mekke, te ugledni trgovac oružjem. 

Poslanik je čuo da on posjeduje veliku količinu naoružanja i štitova raznih vrsta. Tada je Poslanik zatražio od njega da mu to posudi našto je Safvan pristao i sam donio naoružanje do Poslanika, a Poslanik mu je obećao zaštitu i sigurnost i to uvjetovao novoobraćenjem nakon četiri mjeseca. 

To je priča o učešću mnogobožaca na Hunejnu. Nakon isteka četvrtog mjeseca Safvan b. Umejje je prihvatio islam i bio uzoran musliman. Prenosio je hadis od Allahova Poslanika koji je zabilježen kod Muslima i drugih autora hadiskih zbirki. Nakon Hunejna i Taifa u kojima je, učestvovao u Medini je odsjeo kod Abbasa b. Abdulmuttaliba, a onda se po odobrenju Poslanika vratio u Mekku, svoj rodni grad. Umro je kao musliman u Mekki 42/662. godine u vremenu Muavije ibn Ebi Sufjana. Njegov otac i amidža su poginuli kao mnogobošci, jedan na Bedru, a drugi na Uhudu, predgrađu Medine (Ibn Hadžer, Al-Isabe, 2/480). 

NESPORAZUMI UNUTAR ISLAMSKOG POKRETA

Hidžra u Abesiniju, prva i druga, rezultat je velikog pritiska kojem su bili izloženi prvi muslimani od strane mekkanskih pagana. Taj pritisak nije bio ograničen, a seoba nije posljedica nesporazuma unutar islamskog pokreta kako to vidi Montgomeri Watt. 

Allahov Poslanik, neka je na njega spas i milost Božija, gledao je šta sve podnose njegovi sljedbenici, dok je on bio uglavnom pošteđen toga zahvaljujući svome mjestu kod Allaha i amidži Ebu Talibu. Kada je vidio da nema drugog izlaza osim hidžre, seobe, rekao je: ”Kako bi bilo da odete u Abesiniju!? Tamo ima jedan vladar kod koga se nikome nasilje ne čini. To je zemlja istinoljubivosti, dok vam Allah ne nađe neki izlaz iz stanja u kome ste se našli. ” (Ibn Hišam, Sira u prijevodu Mustafe Prijače, str. 61). 

O tome i sura An-Nahl govori, a ne o nesporazumu unutar islamskog pokreta, kako to tvrdi Watt i drugi orijentalisti:

One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili proganjani, Mi ćemo još na Ovome svijetu na lijepo mjesto smjestiti, a nagrada na onom svijetu biće još veća - kad bi oni samo znali (An-Nahl, 41). 

William Montgomery Watt (1909-2006) bio je škotski historičar, orijentalist, anglistički svećenik i akademik. Od 1964-1979 bio je profesor arapskih i islamskih studija na Univerzitetu Edinburg. 

 

Autor: dr. Jusuf Ramić