Osvrti

ODBRANA MEDINE - UHUD I HENDEK

Dvije odbrambene bitke koje je vodio Poslanik sa idolopoklonicima Mekke. Prva na Uhudu, predgrađu Medine, treće hidžretske godine i druga na Hendeku, prilikom opsade Medine, pete hidžretske godine. 

Napad na Uhud izvršen je 625. godine pod rukovodstvom Ebu Sufjana čiju pobjedu, ako je uopće i bilo, Montgomeri Watt pripisuje mudrom rukovodstvu Mekkanaca koji su na kraju ipak pobjegli sa bojišta. Poslanik i muslimani su organizovali potjeru za njima i stigli do mjesta Hamrau-l-Esed, svega nekoliko milja udaljenog od Medine. Međutim, pagani su sa Ebu Sufjanom uspjeli izmaći potjeri. 

Tada je Poslanik učesnicima potjere naredio da noću pale bezbrojne vatre sugerišući tako da su njegove snage mnogo veće nego što stvarno jesu. Demonstracija sile je bila impresivna. To nije bila obična pjesnička demonstracija već vojna taktika, nakon čega su pagani nastavili svoj put prema Mekki. 

Montgomeri Watt u analizi ovoga sukoba koristi kur'anske ajete uz sugestiju da to nije objava već da je njihov autor Muhammed, a. s. On također koristi ajete koji govore o sukobu na Bedru u analizi događaja na Uhudu sugerišući opet da je Muhammed samozvani poslanik jer ako ga je Allah pomogao na Bedru zašto ga nije pomogao i na Uhudu?! Međutim, Uhud je nešto drugo. Nevolja je nastupila kada su se muslimanski borci dali u sakupljanje plijena, kada su napustili položaje i time omogućili paganima da ih napadnu sleđa. 

Uhud je bio ispit za mnoge. Mnogi su nakon Bedra prihvatili islam iz straha, a ne iz ubjeđenja (rehbeten la ragbeten), a među njima je bio i Abdullah ibn Ubej ibn Selul koji je, prema Montgomeriju Wattu, prihvatio islam još prije sastanaka na Akabi što, naravno, nije tačno, s obzirom da je on, prema islamskim izvorima, nakon Bedra deklarativno primio islam kao i mnogi drugi koji su ustima svojim izgovarali ono što im nije bilo u srcima njihovim. O tome i Kur’an govori u suri Alu Imran (ajeti, 166-168):

Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom - da bi otkrio ko su pravi vjernici i da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno:"Pođite, borite se na Allahovu Putu ili se branite!" - odgovorili:"Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili. " Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što im nije bilo u srcima njihovim, - A Allah dobro zna ono što oni kriju. Onima koji se nisu borili, a o braći svojoj govorili: „Da su nas poslušali, ne bi izginuli“, reci: „Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!“

Ovi odlomci značajni su jer ukazuju na razliku između onih koji su iskreno prihvatili islam i onih koji su to učinili mimo svoje volje. Oni predstavljaju uvod u novi način postupanja prema onima „u čijim srcima je bolest”. Oni su sada označeni kao licemjeri. Promjena naziva sada označava i promjenu odnosa naročito nakon što se Abdullah ibn Ubej ibn Selul javno radovao muslimanskom porazu. 

SLOM OPSADE I OPOZICIJE

Udružena arapska plemena na čelu sa mekkanskim paganima i licemjerima unutar islamske zajednice krenuli su u obračun sa muslimanima Medine. Taj obračun poznat je u povijesti islama kao Hendek, Jarak ili opsada i blokada Medine. Međutim, nakon petnaestodnevne opsade morali su se povući s obzirom da je grad bio zaštićen dubokim rovovima koji su bili nepremostivi za njihovu konjicu, a uz to osjetno je nedostajalo i krmne hrane za konje jer su Medinjani svoja žitna polja požnjeli prije njihovog dolaska poučeni iskustvom sukoba na Uhudu. 

U kopanju rovova oko grada licemjeri nisu učestvovali jer su bili u dosluhu sa paganima. Montgomeri Watt njihovo djelovanje unutar islamske zajednice minimizira ili zaboravlja ili pak koristi izvore koji su upitni, čiji lanac prenosilaca je prekinut samo da bi licemjere zadržao u društvu pravih i iskrenih vjernika. O tome Kur'an govori u suri Al-Ahzab i na samom početku se osvrće na djelovanje licemjera unutar islamske zajednice u Medini: O Vjerovjesniče, Allaha se boj, a nevjernike i licemjere ne slušaj. 

Nakon toga slijedećih deset i više ajeta govori o teškom stanju u kome su se našli muslimani u opsjednutom gradu i otvorenoj prijetnji licemjerima:

Ako se licemjeri i oni čija su srca bolesna i oni koji po Medini šire laž - ne okane, Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj opstati - prokleti neka su! . . . (Al-Ahzab, 60-61) . 

To je dovelo do kratkog primirja pri kraju opsade saveznika. 

Međutim, opozicija nije mirovala nakon sloma opsade u Medini. U dva navrata oni su pokušali da izvrše atentat na Allahova Poslanika. Prvi se desio u Medini, a drugi nakon povratka Poslanika sa Tebuka gdje se sukobio sa arapskim plemenima na sjeveru Poluotoka koja su već ranije prihvatila kršćanstvo koje im ionako nije bilo jasno. Oni nisu poznavali kršćansko učenje o trojstvu. U poeziji su često miješali kršćanstvo sa idolopoklonstvom. Jedan od najvećih pjesnika na sjeveru Adi ibn Zejd zaklinje se kršćanskim bogom i bogom pagana u Mekki: Rabbu-l-Ka’beti ve rabbu-s-salibi. Oni su u isto vrijeme bili i jedno i drugo, pagani i kršćani. 

Montgomeri Watt navodi priču o pokušaju atentata na Poslanika ali vrlo šturo da ne bi nanio štetu opoziciji. Prvi dio priče se odnosi na džamiju razdora (mesdžidu-d-dirar). Pred sam početak pohoda na Tebuk Poslanik je zamoljen da svojim prisustvom uveliča otvaranje džamije koju su licemjeri sagradili u jednom zabačenom kutu medinske oaze. Međutim, Poslanik je ovu svečanost odgodio dok se ne vrati sa pohoda. Na samom putu doznao je da je protiv njega ispletena intriga i čim se vratio u Medinu, smjesta je poslao dvojicu muškaraca da razore džamiju. Ova džamija trebala je da bude sigurno mjesto gdje nesmetano opozicija može da kuje zavjere. 

Drugi dio priče vezan je za pohod na Tebuk. Naime, priča se da je u toku samog puta protiv Poslanika skovana zavjera da mu se jedne tamne noći dogodi nešto na jednom opasnom dijelu puta i da to sve izgleda kao nesretan slučaj. 

HUDEJBIJA - KONAČNI MIROVNI SPORAZUM

Nakon poraza Mekkanaca u opsadi Medine na Hudejbiji je konačno potpisan mirovni sporazum u trajanju od deset godina. U prvoj godini nakon potpisivanja ovog ugovora dozvoljava se muslimanima da uđu u Meku i obave umru, mali hadž. Mekkanci su napustiti grad, a muslimanima su se u vremenu obavljanja umre priključili Halid ibn Velid i Amr ibn al-As, kasnije velike vojskovođe koji su odigrali značajnu ulogu u širenju islama kako na istoku tako i na zapadu. 

U drugom članu ovoga ugovora stoji da Muhammed, a.s., ima vratiti svakog Mekkanca koji dođe bez pristanka svoga zaštitnika ili staratelja. Ova klauzula nije bila recipročna i ona je izazvala negodovanje kod muslimana. Na putu za vrijeme povratka u Medinu Poslaniku je objavljeno:

Mi ćemo ti zbilja dati da pobijediš pobjedom jasnom, da bi tebi Allah oprostio ono što je od krivica tvojih prethodilo i što je poslije uslijedilo, i da bi Svoju blagodat spram tebe upotpunio i Pravim putem te uputio (Al-Feth, 1-2).

U nastavku ove sure Uzvišeni Allah kaže: Allah će zbilja obistiniti san Poslaniku Svome: u Časni Hram ćete, ako Allah da, sigurno ući, neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. A On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao (Al-Feth, 27). 

Montgomeri smatra da je vrijedno truda razmotriti neke pojedinosti kako bismo shvatili šta leži iza njih. Pošto kur'anski ajet (Al-Feth, 27) govori o Bogu kako "daje Svome Poslaniku istinsku i pravu viziju", može se prihvatiti činjenica da se ideja o obavljanju hodočašća Muhammedu, a.s., prvobitno javila u snu. On je smatrao da mu je Bog dao svojevrsno obećanja da će moći obaviti ritual hadža, pa se kad su ga u tome spriječili, osjetio zbunjenim (Watt, Muhamed prorok i državnik, strana 179). 

Poslanik nije bio zbunjen. Zbunjeni su bili njegovi drugovi ashabi kada su vidjeli Allahova Poslanika kako potpisuje ovaj ugovor o primirju . Činjenica je da su rezultati Hudejbije potvrdili Poslanikov san . U narednoj godini on je obavio hadž, a u godini koja je slijedila ovu uzeo je ključ od Kabe, a onda je na Oproštajnom hadžu bio i na Arefatu sa svojim ashabima, dok su njegovi drugovi, ashabi razumjeli da će se sve to desiti u godini Hudejbije u svetom mjesecu u kome je zabranjeno prolijevanje krvi. 

I kada su u pitanju sveti mjeseci u kojima nije dozvoljeno ratovati Montgomeri Watt ističe u gore navedenom djelu (str. 180) da Poslanik nije čovjek od povjerenja. On se oslanja na broj svojih pristalica, a ne na svetost ovih mjeseci. 

 

Naslovnice Montgomerijevih knjiga o Muhammedu, a.s.

 

Autor: dr. Jusuf Ramić