Osvrti

U jednom od prošlih brojeva "Preporoda”, u razgovoru koji je vodio Mirnes Kovač sa doktorom Muhammedom Habešom u Beču, sirijskim učenjakom i autorom nekoliko knjiga o životu i radu Poslanika islama, stoji da je Muhammed, alejhi-s-selam, bio poslanik mira i da islam ne poznaje rat. Nasuprot tome ono što smo mi kroz naš islamski sistem obrazovanja učili svodilo se sve na gazevate, ratne pohode Allahova poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam: Gazvetu Bedr, Gazvetu Uhud, Gazvetu-l-Ahzab, Gazvetu Hunejn itd., mada se riječ gazvetun uopšte ne spominje u Kur’anu. Očito je da smo bili pod snažnim utjecajem evropske orijentalistike koja Poslanika islama vidi kao ratnika koji je organizirao brojne ratne pohode i prepade. 

Među evropskim orijentalistima posebno mjesto zauzima Montgomeri Watt sa svoja tri djela: Muhamed u Meki, Muhamed u Medini i Muhamed prorok i državnik. 

U ovim djelima Montgomeri Watt govori o Muhammedu kao ratniku, a ne kao čovjeku koji je u Medini potpisao nekoliko mirovnih ugovora sa plemenima koja su obitavala na tim prostorima. U prvoj hidžretskoj godini Poslanik je potpisao prvi mirovni sporazum sa pripadnicima plemena Benu Zamra, a nešto kasnije i drugi sporazum sa njima, a na početku druge hidžretske godine i ugovor o nenapadanju sa pripadnicima plemena Benu Mudlidž. 

Poslanik je kontrolisao medinsko područje od upada idolopoklonika. Jedan takav upad desio se u južnom predgrađu Medine kada je jedna mala grupa Mekkanaca opljačkala i opustošila to područje i sa plijenom uspjela umaći potjernici. Iz tih razloga Poslanik je organizirao izvidnice koje su sačinjavali isključivo muhadžiri, a ne i ensarije kako to navodi Montgomeri Watt. Tek u Bici na Bedru vidljivo je učešće i ensarija. Međutim, i tu su Mekkanci odbili dvoboj sa ensarijama i zatražili njima ravne iz njihovog Kurejš plemena. 

Defanzivni, a ne ofanzivni rat

Islam ne poznaje ofanzivni nego samo defanzivni rat. Svi sukobi koji su se desili na prostorima Medine i njene bliže okoline imali su odbrambeni karakter. Bedr je od Medine udaljen nešto oko 150 kilometara, a od Mekke njegova udaljenost iznosi oko 250 kilometara. Uhud je predgrađe Medine, a Hendek je opsada Medine od strane politeista i njihovih saveznika koji su učestvovali u toj opsadi. Nešto slično desilo se i u Sarajevu za vrijeme agresije na BiH. 

Bilo je potrebno organizovati odbranu, kopati tranšeje i kontrolisati prilaze neprijatelja. To su činjenice koje objektivni istraživači ne bi smjeli zaboravljati i preko toga olahko prelaziti. 

Bedr je malo mjesto koje se nalazi na karavanskom putu koji povezuje sjever i jug Arabijskog poluotoka. Tim putem su stizali proizvodi sjevera na jug i obratno. Mjesto je dobilo ime po imenu čovjeka koji je tu otkrio nekoliko izvora vode. Bedr je i poznato sajmište u prošlosti i danas gdje se kupuje, prodaje i vrši razmjena robe. Smješteno je u dolini sa čije istočne strane se pružaju neprohodna brda, a sa zapadne strane prema Crvenom moru pješčane dine. Njegova udaljenost od Crvenog mora iznosi nešto oko dvadeset i pet kilometara. O geografskom položaju Bedra i njegovom značaju za žitelje toga područja govori i Kur’an u suri Al-Anfal. Sukob između muslimana i pagana vođen je u samoj dolini Bedra. On je imao za cilj da spriječi prolaz mekkanskim karavanama kroz medinsku teritoriju i da nadoknadi uzurpiranu imovinu od strane mekkanskih politeista. Kur’an spominje sukob na Bedru kao Jevmu-1-furqan, Dan u kome se lučila Istina od neistine. To je veličanstvena pobjeda koju je Bog podario muslimanima i koja se može uporediti, ističu mnogi, sa izbavljenjem Izraelićana na Crvenom moru. 

Sama riječ furqan, prema Montgomeriju Wattu, predstavlja adaptaciju sirske riječi purkana. Kur'an je također izveden iz sirjačke riječi kerjana što znači sveti tekst koji se čita kao što i značenje ajeta V-r-rudžze fehdžur koji kod Sujutija i Korkuta ima značenje I kumira se kloni, a kod Montgomerija Watta I gnjeva se kloni, jer riječ rudžz, po njemu, ima značenje sirske riječi rugza. 

Može se reći da su odlomak iz sure Al-’Aleq (1-5) i odlomak iz sure Al-Muddesir (1-7) dva logički značajna i prioritetna odlomka kada je riječ o pojavi islama. Riječ prevedena sa „čitaj” (iqre') iz istog je korijena kao i riječ „Kur’an“ koja se može prevesti kao „čitanje”. Ipak, ona, očigledno potječe iz sirske riječi kerjana, i odnosi se na odlomke iz Biblije koje su hrišćani "čitali" ili "recitovali" pri svome javnom bogoslužju. Stoga i naredba da se „čita” podrazumijeva da se javno bogoslužje treba temeljiti na načelima hrišćana koji govore sirskim jezikom. 

U drugom primjeru čini se da je arapska riječ rudžz preuzeta iz sirskog jezika rugza, „gnjev“ I gnjeva se kloni! koja se koristila u prijevodima Novog zavjeta u frazi „gnjev koji će doći”. 

(M. Watt, Journal of semitic studies, 2/360-65, 1957. ; Muhamed prorok i državnik, 26, 32, 1989. ). 

Činjenica je da je arapski jezik bio otvoren prema drugim jezicima. Otuda su mnoge strane riječi ušle u ovaj jezik prije pojave islama i one se ponašaju prema pravilima arapskog jezika. Orijentalisti su te arabizirane strane riječi tendenciozno tumačili i uzimali ih kao dokaz o stranom porijeklu Kur'ana i islama. No, vratimo se Danu u kome se lučila Istina od neistine, Danu koji se u Kur’anu naziva Jevmu-1-furqani kao što se uostalom i dolina između Mekke i Taifa naziva Jevmu Hunejn, Dan Hunejna, a ne gazvetun, pohod, prepad, rat itd. 

BEDRIJA-USPOMENA NA ŠEHIDE BEDRA

Stotine i stotine godina je prošlo od pokušaja pagana da zauzmu ključna mjesta na karavanskom putu sjever-jug, a uspomena i sjećanje na šehide Bedra i danas je živa. 

U cijelom islamskom svijetu i danas se održavaju prigodne svečanosti i evociraju uspomene na ovaj događaj. Učenje Bedrije, uspomene na šehide Bedra kod nas je uveo Mujaga Merhemić, a u tome su učešća uzimali i naši poznati hafizi Halid Hadžimulić i drugi. 

Prije početka učenja Bedrije prouči se jedan odlomak iz Kur’ana i održi predavanje o važnosti i značaju Bedra. Nakon toga prouče se imena šehida Bedra, a onda hatma i dova. Nije mi poznato da li je to i danas u praksi, osim što je Dan Bedra uzet kao Dan solidarnosti sa muslimanima dijaspore. 

OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA POSLANIKA

Poslanik je imao, zaista, dobro organizovanu obavještajnu službu. Svi pohodi Mekkanaca sa sjevera na jug i obratno prolazili su kroz medinsku teritoriju. Te pohode pratile su izvidnice sastavljene samo i isključivo od muhadžira i one su o kretanju pagana obavještavale Poslanika. Jedan takav izvještaj pred sami napad na Medinu donio je Poslaniku tačne podatke o snazi i jačini Mekkanaca. 

Od samog dolaska u Medinu Poslanik je organizovao brojne izvidnice koje su nadgledale Medinu i njenu bližu okolinu. Prvu takvu izvidnicu predvodio je Hamza, Poslanikov amidža, i ona je krenula prema obali Crvenog mora i tu se suočila sa Ebu Džehlom, ali do sukoba nije došlo. 

Nekoliko dana kasnije krene i drugi Poslanikov rođak Ubejda ibn el-Haris s namjerom da zaustavi veliku karavanu koju je vodio Ebu Džehlov sin Ikrima. Ubejda je sa izvidnicom došao do jednog izvora vode u donjem dijelu klanca Al-Murre i tu se suočio sa ogromnim brojem Kurejšija. Do sukoba i ovoga puta nije došlo. Jedino što se desilo bilo je to da su dva muslimana iz neprijateljskog tabora izabrala slobodu i priključila se izvidnici Ubejde i sa njim sigurnim putem došli do Medine. 

Izvidnica Sa'da ibn Ebi Vekkasa sa osam muhadžira stigla je do mjesta Al-Harara u Hidžazu blizu Džuhfe i nadgledala trgovinu između Mekke i Šama. Tu je susrela i jednu trgovačku karavanu, ali do sukoba nije došlo između ostalog i zbog toga što su plemena kroz čiju teritoriju je karavana prolazila imali dobrih prihoda od toga prodajom vode, namirnica i stočne hrane. 

Nakon izvještaja Sa'da ibn Ebi Vekkasa Poslanik je krenuo u Veddan nedaleko od Bedra i sa tamošnjim stanovništvom potpisao dva ugovora o uzajamnoj pomoći i nenapadanju. 

Abdulaha ibn Džahš je poslan u izviđanje sa pismom koje će skupini od osam muhadžira pročitati tek nakon dva dana hoda. U pismu je pisalo:

"Kada pročitaš ovo pismo nastavi dalje sve dok ne dođeš do Nahle između Mekke i Taifa. Odatle motri Kurejšije i prikupi nam sve moguće informacije o njima". 

Konspirativnost je bila glavna odlika ove službe tako da nijedna osoba neprijateljski raspoložena u Medini nije mogla znati konačno odredište i o tome obavijestiti neprijatelja. 

U ovoj izvidnici od osam muhadžira bio je Sa'd ibni Ebi Vekkas i Utbe b. Gazvan za koje Montgomeri Watt kaže da su dobrovoljno krenuli prema Nahli, a onda se na prostorima istočnih planina izgubili. 

"Pošto je operacija bila krajnje opasna bilo je poželjno da svi koji sudjeluju u njoj to učine dobrovoljno. U tom trenutku niko nije odustao, ali su dvojica članova družine nestala. Kada su se vratili u Medinu nekoliko dana nakon povratka imali su svoju priču o tome kako su njihove kamile zalutale i kako su ostali odsječeni od glavnine. Ovo može biti s razlogom da je to upravo priča koju su oni ispričali, ali iz toga ne proizlazi da je priča bila istinita ili da su ostali u nju povjerovali". (Watt, Muhamed prorok i državnik, 110).

Optužba Sa’da ibn Ebi Vekkasa

Optužba Sa'da ibn Ebi Vekkasa, jednog od simbola islama koji pripada grupi kojoj je Poslanik još za svoga života obećao Džennet, više je nego vidljiva. On je posljednji od ašere-i mubeššere koji je preselio na Drugi svijet, Ahiret. Prenosio je hadis od Allahova Poslanika, a od njega su hadis preuzimali Aiša, Ibn Omer, Ibn Abbas i drugi. Učesnik je Bitke na Bedru, opsade Medine, sklapanja ugovora o primirju na Hudejbiji itd. Bio je savjetnik Omera, drugog halife iz hulefa-i rašidina, valija Kufe i učesnik na Kadisiji, za koga opet Watt kaže da nije bio u prvim redovima, već u pozadini sa grupom koja je bodrila muslimanske borce. 

Njegov saputnik Utbe b. Gazvan u gore navedenom djelu Montgomerija Watta potpuno je zanemaren, a među prvima je primio islam, zatim je kao muhadžir sa grupom iseljenika otišao u Abesiniju, a onda se sa njima vratio u Medinu. Učesnik je Bitke na Bedru i Uhudu, te drugih odbrambenih bitaka vezanih za odbranu Medine. On je pročelnik lanca od koga su hadise preuzimali Muslim, Ebu Davud i drugi autori Sunena. 

Čini se da je Montgomeri Watt namjerno išao da Sa'da ibn Ebi Vekkasa predstavi kao čovjeka koji nije bio sklon istini, a on je jedan od ašerei mubeššere. Bio je uzor mnogima. Ako je uzor takav, pa šta onda reći o onima koji su taj uzor slijedili?

Inače, Montgomeri Watt smatra da su u izvidnicama koje su kontrolisale područje Medine učešća uzeli i Ensarije što naravno nije tačno . Kur'an se u tom vremenu obraća samo muhadžirima:

Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini . . . onima koji su, ni krivi ni dužni, iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili; „Gospodar naš je Allah!“ (El-Hadž , 39-40) , a Poslanik samo iseljenicima sve dok nije obznanjen džihad na Allahovu putu: I borite se na Allahovu Putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna (El-Beqare, 244) . Od tada pa na ovamo aktivno su bili uključeni i Ensarije. 

MIROVNI UGOVORI POSLANIKA

Poslanik je čitav svoj život posvetio mirovnom procesu. Dolaskom u Medinu on je odmah potpisao nekoliko ugovora o primirju sa arapskim plemenima koja su živjela na području koje pripada Medini. O tome smo nešto već kazali, a sada navodimo neke ugovore koje bilježi Muhammed Hamidullah u djelu Muhammed, alejhi-s-selam. Jedan od prvih ugovora jeste ugovor na Akabi između Poslanika i pripadnika plemena Hazredž u kome su se Medinjani obavezali da će štititi Poslanika i osigurati mu siguran život u ovome gradu. Na drugom sastanku na Akabi njima su se pridružili i pripadnici plemena Evs. Taj ugovor se sastojao iz slijedećeg:

Obavezujemo se da nećemo -priznati drugog boga osim Allaha, da nećemo krasti, da nećemo bludne radnje činiti, da nećemo ubijati našu djecu, da nećemo klevetati druge, te da ćemo te podržati u svakom dobrom djelu. 

Ovo je prva prisega na vjernost . Druga je ona na Hudejbiji pod drvetom (tahte šedžeretin) o kojoj će biti govora prilikom potpisivanja mirovnog ugovora između Poslanika i pagana, marta 628. god. 

Odmah nakon ove prisege na Akabi Poslanik je krenuo i sklopio nekoliko ugovora o primirju sa plemenima koja su se nalazila na medinskom geografskom području. Sa Benu Zamracima je sklopio dva ugovora. U prvom ugovoru se govori o neutralnosti i nenapadanju, a historičari ga vremenski smještaju na početak druge hidžretske godine. U drugom ugovoru koji je nešto kasnije potpisan stoji da je Benu Zamracima zajamčena osobna i imovinska sigurnost i obećana pomoć protiv svakog nasilja. A njihova dužnost je pomagati Poslanika dokle god "more bude vlažilo dlaku". Slični ugovori su potpisani između Poslanika i plemena Benu Mudlidž.

Muhammed je čovjek, ali ne kao drugi ljudi,

Već je on poput bisera među kamenjem!

(Sufijska izreka)

 

Autor: dr. Jusuf Ramić