Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’ani-kerimu kaže: Uzvišen je Onaj u Čijoj je ruci vlast. On sve može! Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolje postupati; On je Silni i Onaj Koji prašta. (El-Mulk, 1-2)

Draga i poštovana braćo! Danas u ovom veoma teškom vremenu, punom iskušenja, kada se mnogi ljudi bore za svoju vlastitu egzistenciju, kada mnogi ljudi imaju posljedice postratnog sindroma te time dokazuju da njihovo psihičko stanje često puta biva nestabilno, možemo čuti svaki dan putem informacionih sredstava: TV-a, radija i printanih medija da se izvršavaju suicidi, odnosno samoubistva. Suicid se može označiti autodestrukcijom, samouništenjem, autonegacijom i najradikalnijim mazohizmom. O tome da li je samoubistvo čin hrabrosti ili kukavičluka, da li je opravdano ili nije, postoje brojne rasprave. Mnogi iznose svoje argumente koji su veoma interesantni, mudri, ali ujedno besmisleni i pomalo nerazumljivi. Ono što je najbitnije sa stajališta islama, na temelju Kur’ana i Hadisa jeste to da je samoubistvo negacija, destrukcija i uništavanje života čovjeka, najvišeg dara i najveće Allahove milosti ljudima. Upravo je zato samoubistvo težak i neoprostiv grijeh. Ono što možemo zaključiti iz historijskih činjenica jeste sljedeće: “Suicid, odnosno samoubistvo kod starih Grka bilo je opravdano i posmatrano je kao sastavni dio ljudske slabosti ili časti. Naravno, svako samoubistvo nije bilo opravdano ni kod njih, posebno ono koje je izvršeno bez opravdanih razloga.”

Pejgamber, a.s., u hadisu kaže: “Neka niko od vas ne traži smrt, jer ako je dobar, ima nade da će još više dobra učiniti, a ako je grešan, ima nade da će se pokajati i popraviti.” (Buhari)

Da bismo razmotrili neke nejasnoće oko suicida, ilustracije radi, navest ćemo sljedeći primjer. Čovjek je izvršio samoubistvo zbog toga što nije mogao vratiti dug. Na prvi pogled se doima pošteno, ali da li je to stvarno pošteno? Samim tim što se ubio njegov dug nije vraćen, a ukoliko to uradi porodičan čovijek, njegova djeca ostaju bez oca. Da li u ovom slučaju samoubistvo može biti rješenje da malodobna djeca i njegova supruga vraćaju dug i da zbog tog problema ispaštaju do kraja života. Iz ovog primjera možemo vidjeti negativnosti i štetnosti suicida.

Ovaj dunjaluk jeste kuća iskušenja, svaki čovjek u toku svoga života nailazi na različite poteškoće u zdravlju, imetku, potomstvu. Iskreni vjernici ove nedaće podnose stoički i strpljivo nadajući se Božijoj nagradi. Pred životnim teškoćama ustrajavaju pravi vjernici, nastoje ih ukloniti na sve moguće načine, a slabići i kolebljivci padaju u očaj, a neki, da nas Allah, dž.š., sačuva, potežu na sebe ruku i počine samoubistvo koje islam strogo odbacuje u navedenim hadisima i ajetima. Pejgamber, a.s., u hadisi-šerifu kaže: “Ko je dopao muka pa se ubije oštricom svoje sablje, kako bi sebi ublažio muke, biti će stanovnik Džehennema. Ko se ubije komadom željeza, vječno će se udarati u Džehennemu po stomaku, ko se otruje vječno će piti otrov u Džehennemu, a ko skoči sa stijene vječno će skakati u džehennemsku vatru.” (Buhari i Muslim)

Onaj ko izvrši čin samoubistva drznuo se da se stavi u ulogu Boga, i da on odlučuje koliko će živjeti. Samoubica činom samoubistva negira milost i oprost Onoga Koji je najmilostiviji. Dakle suicid ne može i ne smije biti opravdan iz bilo kojeg razloga već je kategorički zabranjen. Stoga ne možemo tražiti krivca u drugome, već u nama samima. Ako nemamo životno zadovoljstvo, ako nas je zadesila bolest, bračne razmirice nepodnošljive, problemi unutar porodice, zajednice, nacije kojoj pripadamo, to sve ne znači da moramo uskratiti sebi podareni život, jer mnoge duše nisu imale priliku da pogledaju dunjalučkim očima i okuse ovodunjalučke blagodati. Imamo primjer u pejgamberu Ejjubu, a.s., za koga se kaže da je blizu 40 godina bolovao od opake bolesti čije su muke i bolovi bili nepodnošljivi, ali je i nakon svega toga opet bio zahvalan Allahu, dž.š., i kako u predanjima stoji, da se svaki dan zahvaljivao na takvom stanju Allahu, dž.š., i time dokazao svoju pokornost i bogobojaznost prema Uzvišenom. Kada je dokazao svoju ljubav, respekt te položio ispit koji je trajao tako dug period, Allah dž.š., daje mu da se uz Njegovu pomoć oslobađa tog dugog iskušenja. Ovaj primjer može nam svima poslužiti kao pouka i poruka da u teškim situacijama ne smijemo nikada pomisliti na ono najgore, to jeste uskratiti sebi svoj lični život. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: I sami sebe u propast ne dovodite... (El- Bekara, 195)

Većina islamske uleme smatra da se samoubici ne klanja dženaza i da se samoubica ne ukopava u muslimansko mezarje. No, ipak mezheb kojem mi pripadamo smatra da takvom čovijeku možemo klanjati dženazu jer se možda u tom trenutku pokajao. Imajući u vidu da Allah, dž.š., ne piše djela ljudima koji nisu dobrog mentalnog stanja, te navedene riječi mogu poslužiti kao dokaz. Hanefijski mezheb također dozvoljava da se klanja dženaza čovjeku koji je izvršio samoubistvo ako se zna da je bar jedanput u životu izgovorio šehadet.

Molimo Allaha, dž.š., da nas ne iskuša ovakvim iskušenjima, da nas sačuva svih nedaća i taksirata na ovom dunjaluku i molimo Ga da nas učini od onih kojima će On biti zadovoljan, a naš Pejgamber, a.s., ponosan na budućem svijetu.

Hutbu ću završiti riječima Uzvišenog Allaha: Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo strahom i gladovanjem i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine, a ti obraduj strpljive, one koje, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” (El-Bekara, 155-156)



Autor: Salih Meštrovac