Naš bi to narod rekao drvo se na drvo a insan na insana oslanja. Takve ljude mi nazivamo sirotinjom. Kada u bosanskom jeziku kažemo sirotinja mi ne mislimo na one koji nemaju roditelje. Za to postoji drugi termin siročad. Sirotinja je nešto drugo od siročadi. Sirotinja su oni koji nemaju imetka a siročad oni koji nemaju roditelja ili staratelja. Najgora su ona siročad koja su i sirotinja, ali isto tako valja znati da ima i dosta djece koja imaju roditelje ali su siročad. U našem jeziku postoji još jedan termin arapskog porijekla kojim Bosanac opisuje najgoru sirotinju, dno dna rekli bismo, a riječ je fukari. Sirotinje će naravno uvijek biti ali kako da je bude manje, i da im život bude podnošljiviji. Na ovo nam pitanje odgovara Jusuf Kardavi u svojoj netom prevedenoj knjizi Islam i siromaštvo.  Ova knjiga bi mogla nositi naslov i Socijalna pravda u islamu ili Religija blagostanja kao kontrapunkt Državi blagostanja koji je  model zapadnog odgovora na  socijalne probleme. 

Ne treba biti profesor sociologije niti odveć revnosni kritičar društvenih gibanja da bi se domislilo da je ovakva literatura u današnjem ahiri zemanu nasušna potreba.  Osnovna intencija socijalne pravde je pravedna raspodjela resursa. Dominantni kamatni sistem je učinio da  namjesto da se imetak distribuira od bogatih ka siromašnih on se kreće od siromašnih ka bogatim.  Ovo je u koliziji sa izričitim kur'anskim tekstom koji veli:,,  da ne bi(imetak)samo prelazio iz ruku u ruke bogataša vaših''. Ponor između bogatih i siromašnih sve je dublji. Ilistracije radi navest ćemo nekoliko nasumce izvađenih informacija koje su prenijele naše dnevne novine. Poznati glumac Ben Aflek svojoj djevojci Genifer Lopez gradi novo kupatilo gdje će ugraditi dijamantnu WC šolju. Ta ista glumica izjavljuje da ne koristi kreme za lice jeftinije od 1000 dolara. Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije preko 28% amerikanaca je bolesno gojazno i gojaznost se navodi  kao najćešći uzrok smrtnosti kod iste populacije.  Jedan amerikanac potroši više  prirodnih resursa nego recimo 90 bangladešana. Svaki amerikanac godišnje potroši deset tona različitih roba. Riječju potrošačko društvo dovedeno do svog savršenstva. Sve se ovo dešava na istoj planeti gdje je glad ne ekonomski nego politički problem, gdje preko 800 miliona ljudi gladuje. Oko milijardu nejma pristup čistoj vodi. Dodatne dvije milijarde nemaju podzemne vode za piće. Sve ovo ukazuje na  neophodnost preustroja ekonomskog sistema i povezivanje ekonomije sa etikom i uspostavljanje društva na humanijim osnovama za što se već javljaju glasovi i na zapadu.,,Distanciranje etike od ekonomije osiromašilo je Welfar državu'',napisao je jedan teoretičar.

Siromaštvo je i pred našim vratima. Golemo je kazati da je u našoj zemlji po zvaničnim podacima preko 83% stanovnika koji su po svjetskim standardima siromašni. U tim postrocima je vjerujemo najviše muslimanske sirotinje. Dovoljno je primjetiti da je u TW dnevniku udarna vijest da su penzioneri  dobili penzije ili invalidi svoje invalidnine.  

O tzv. Islamskom svijetu i velikim diskrepancama u većini njihovih društava ne treba trošiti riječi.

Da li je siromaštvo problem ili Božiji blagoslov? Kako nadići sve prisutniji jaz između bogatih i siromašnih. Da li imućnima treba dati da na osnovu svoje dobre volje pomažu sirotinju? I na kraju koji su to mehanizmi pomoću kojih islam rješava ovaj problem? Da li je takvo društvo ikad etablirano u ljudskoj povijesti? 

Šta nam dakle o ovome ima reći naš Kardavi? Na sebi imanentan način, manirom brilijantnog analitičara društvenih tokova, on jednostavnim i konciznim rječnikom razotkriva slabosti postojećih ideologija i motri ovaj problem kroz prizmu islama. U prvom djelu  Kardavi elaborira spektar gledanja na ovaj problem koje su imale različite religije i pravi jednu komparativnu analizu kroz sučeljavanje ovih ideologija sa islamskim stavovima. On odbacuje one ideologije koje reprezentuje kršanstvo a čija je zajdnička crta gledanje na siromaštvo kao na put uzdizanja duše a na imetak kao na preduslov za ulazak u pakao. ,Lakše će deva kroz iglene uši proći nego što će imučan u raj unići, veli se u Novom zavjetu. 

On kritikuje i socijaliste koji bi od imučnih za sirotinju sve uzeli i ono što je pravo sirmaha i ono što nije.  ,,Sve što su socijalisti postigli jeste da su bogataše doveli na nivo siromaha a siromahe ostavili tamo gdje jesu''. Od imućnih treba uzeti čak i silom ali samo ono što je pravo siromaha, ni više ni manje. Ukratko, imetak je i po jednim i po drugim zlo.  

Kardavi se ne libi da prizna da su savremene kapitalističke zemlje dosegle izvjestan napredak na planu zadovoljavanja potreba siromašnih ali ne zato što je kapitalistički sistem u osnovi sklon dobročinstvu nego kao rezultat revolucija i ustanaka obespravljenih. Pa on veli:,,islam ima vremensku prednost jer je osigurao prava siromaha prije 14 vijekova. Islam je orginalan što znači da ova prava nisu dopuna i ispravka nego su to osnovni principi koji ćine srž šerijata.''  On negira i stavove fataliste koji u siromaštvu vide nepromjenljivu volju Božiju:,,Ova skupina se ne osvrće na bogataše i njihov luksuzi raskošni život, niti ih savjetuje. Ona upućuje savjet samo siromašnima da se strpe jer je to volja Božija''. Valja nam konstatovati da Kardavi u samom siromaštvu vidi latentnu opasnost po vjerovanje, moral, slobodu mišljenja, i za društvo u cijelini. U tom kontekstu on citira izreku koja veli da kada siromštvo krene u neko mjesto nevjerovanje mu veli povedi i mene sa sobom. Jer siromaštvo izaziva sumnju u pravednost božanske organizacije svijeta. I Muhamed a.s. je priznavao da neimaština često čovjeka skoli i načini grješnika od njega. Zato je rekao: ,,Gospodaru moj, utjećem ti se od nevjerstva i siromaštva''.  Čitajući ove retke na um su mi padale one silne porodica koje je strah od  neimaština prisilio da izvrše legalizirano ubistvo koje se danas naziva  abortusom.. Govoreći o siromaštvu kao opasosti po slobodu mišljenja Kardavi citira Ebu Hanifu koji je rekao: ,,Ne traži savjet od onoga u čijoj kući nejma brašna jer je on rastresen...tako da njegovo rasuđivanje ne može biti ispravno''. Kardavi hoće reći da nema intelektualne slobode bez ekonomske nezavisosti. Nezavisni intelektualac je jedino onaj ko se ne mora brinuti za egzistenciju svoje porodice.

Naravno da siromaštvo samo po sebi nije izvor sramote. Kardav veli kao što kiša pada nekima premalo, nekima previše tako  je i imetak nepravilno raspoređen. To je jedan vid kušnje i za siromašne ali i za imućne. Da li će ostati gluhi na tuđe vapaje. Dokazujući ovu tezu autor je napisao jedno  poglavlje svoje knjige navodeći da su i Poslanika mekanski pagani odbacivali baš zato što je bio siromašan a ne imućan. 

U nastavku ovoga djela autor navode mehanizme koje je islam ustanovio sa ciljem rješenja ovoga problema. Prije svega tu je vlastiti rad, zatim obaveza imućnih da se brinu o svojoj rodbini, zekjat kao prvi ustanovljeni porez namjenjen ne gradnji vladarskih dvoraca nego smanjenju siromaštva, i na kraju druga sredstva iz blagajne koja su u cijelosti podređena ovome cilju. Ovaj tekst nema pretenzije da sve ove metode pojasni, na koncu, zato i preporučujemo ovu knjigu cijenjenim čitaocima. Primjerice kada objašnjava da je rad u islamu ibadet on citira izreku Poslanika a.s.: ,,Ko zanoći sa žuljevima od halal rada biće mu oprošteni grijesi''. Vijekovima kasnije slične će riječi kazati i Martin Luter u jednoj od svojih teza ,,Radi i moli se''.. Ovo će  postati osnov za tzv. protestantske etike rada, kako ju je imenovao Maks Weber, a što će po njemu poroditi duh kapitalizma.  Ovo je u opreci sa izvornim krščanskim učenjem koje smatra da je rad Božija kazna zbog Istočnog grijeha koje je Adam počinio.

Kondenzovanu narodna mudrost kao rezultat vijekovnog iskustva  narod je izrazio u velikom broju poslovica o siromaštvu i sirotinji. Nikad dva dobra sastaviti. Nikad sitno samljeti. Ovom narodu il bujica odnese ili žega sprži. Nesreća nije teška ako je opća, ako se tiće svih. Upravo je ovo konačni zaključak nakon ove knjige. Ne može biti pojedinačnog dobra bez kolektivnog. Gdje god između bogatih i sirotinje stoji odveć duboki jaz niko u tom društvu ne može biti trajno miran. Kardavi bi rekao:,, Sve dok postoje vile i kolibe, veliki i mali, prejedanje i malokrvnost, mržnja i prezir će u srcima ljudi izazivati požar koji sve uništava...''.

Autor: Mevludin Dizdarević