Kontinuiranim učenjem i slijeđenjem njegovih načela, vjernici osvjetljavaju svoj ovosvjetski put i lakše nadilaze svakodnevne probleme kojima su izloženi, kako to Uzvišeni veli:

قَدْ جَاءَكُمْ مِنَ اللَّهِ نُورٌ وَكِتَابٌ مُبِينٌ. يَهْدِي بِهِ اللَّهُ مَنِ اتَّبَعَ رِضْوَانَهُ سُبُلَ السَّلَامِ وَيُخْرِجُهُمْ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِهِ وَيَهْدِيهِمْ إِلَى صِرَاطٍ مُسْتَقِيمٍ.

...Od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje.[1]

Distanciranjem od Riječi Božije, čovjek na sebe navlači gnjev i zapada u raznovrsne poteškoće koji mu otežavaju život, odvode ga na stranputicu i približavaju ga općoj propasti. O tome se na slikovit način u Kur’anu kaže:

وَمَنْ أَعْرَضَ عَنْ ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنْكًا...

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti...[2]

Kur’an je vjernicima osnovni izvor u kojem oni nalaze smjernice za život, smiraj za dušu i iz njega crpe duhovnu snagu koja ih vodi sretnom ishodu na ovom i budućem svijetu. Učenjem Kur’ana oni na najpotpuniji način spominju Uzvišenog Gospodara, jer je je Kur’an Njegov govor.

أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ.

...A srca se doista, kada se Allah spomene smiruju![3]

Stoga je sasvim razumljivo što nas sveti tekst Kur’ana i sunnet Vjerovjesnika, s.a.v.s., potiče na druženje s Allahovom Knjigom i njegovim čitanjem.

U koje vrijeme su prve generacije učile hatmu

Učenje Kur’ana nije ograničeno na bilo koje doba dana i noći. Poželjno ga je učiti i ujutro i navečer, s tim što je učenje noću odlikovanije. Naši dobri prethodnici, selefu-s-salih, dosljedno su slijedili Tradiciju poslanika i bdjeli nad Kur’anom, tako da su njegovo čitanje neki završavali svaka dva mjeseca, neki mjesečno, neki svakih petnaest, deset ili osam dana. Većina njih hatmu je završavala sedmično ili za pet do šest dana, a veliki broj njih isčitavao je Kur’an svaka dva ili tri dana. Imam En-Nevevi u svom djelu Adabi učenja Kur’ana navodi kako je u prvim generacijama bilo onih koji su dnevno završavali hatmu, i među njima spominje: hazreti Osmana, Temima ed-Darija, Seida bin Džubejra, Mudžahida, Šafija i druge. On također navodi i neke ashabe i tabiine koji su učili Kur’an svake sedmice. Tako kaže da su, kad je riječ o ashabima, završavali hatmu sedmično: Abdullah bin Mesud, Zejd bin Sabit, Ubej bin Ka‘b, a među tabiinima spominje Abdurrahmana bin Jezida i Alkamu bin Ibrahima.[4]

Neki ashabi, poput Abdullaha bin Mesuda, Muaza bin Džebela i Seida bin Munzira, savjetovali su da se Kur’an ne uči kraće od tri dana, a islamski učenjaci kasnijih generacija, na osnovu te prakse, osporavali su učenje hatme za period kraći od tri dana, argumentujući to još i hadisom Allahova Poslanika, u kojem se kaže:

لاَ يَفْقَهُ مَنْ قَرَأَ الْقُرْآنَ فِي أَقَلَّ مِنْ ثَلاَث.

“Ne može razumjeti Kur’an onaj ko ga prouči za manje od tri dana.”

El-Lejs u svom djelu El-Bustan iznosi stav da učač treba proučiti Kur’an makar dva puta godišnje, ako nije u mogućnosti više od toga. Hasan bin Zijad prenosi od Ebu Hanife, rahimehullah, da je kazao: “Ko prouči godišnje dva puta cijeli Kur’an, on je izvršio obavezu prema Kur’anu, argumentujući to činjenicom da je Poslanik, a.s., u godini svoga preseljenja na ahiret pred Džibrilom proučio dva puta Kur’an.”[5]

Neki drugi učenjaci smatraju da je pokuđeno (mekruh) odugovlačiti učenje Kur’ana duže od četrdeset dana, ako za to ne postoje opravdani ralozi, pozivajući se na predanje u kojem se navodi da je Abdullah bin Amr pitao Vjerovjesnika, s.a.v.s.:

فِي كَمْ يُقْرَأُ الْقُرْآنُ قَالَ فِي أَرْبَعِينَ يَوْمًا

“Za koliko ću proučiti Kur’an”, a on mu je rekao: “Za četrdeset dana.”[6]

Imam En-Nevevi iznosi kompromisno rješenje i kaže: “Ko svojim promišljanjem postigne precizne spoznaje, i emotivna osjećanja učit će Kur’an onoliko koliko je dovoljno da ga potpuno razumije; kao što će onaj ko je zauzet širenjem nauke i ostalih važnih vjerskih poslova od općeg interesa za muslimane učiti Kur’an onoliko koliko to neće ići na uštrb posla koji mu je povjeren. Ali, onaj ko ne potpada pod spomenute učit će Kur’an što je moguće više, s tim da mu učenje ne pređe u dosadu i prozaično čitanje.”[7]

Odabrana vremena za učenje Kur’ana

Dopušteno je učiti Kur’an u svako doba dana i noći. Na osnovu nekih kur’anskih ajeta i vjerodostojnih predanja Poslanika, s.a.v.s., dâ se razumjeti da je noćno učenje odabranije i vrednije. Ono je verdnije, pored ostalog, i zbog toga što je u noćnim satima duša smirenija i van utjecaja dnevnih preokupacija, zabave i raznih oblika poslovanja. Možda je glavni razlog odlikovanosti noćnog učenja u tome što je ono oslobođeno od svakog licemjerja. Uistinu, onaj ko se noću osami da bi čitao Allahovu knjigu, on to čini samo iz ljubavi prema Kur’anu i iz želje za postizanjem Božijeg zadovoljstva. Uzvišeni takve hvali i kaže:

...مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ أُمَّةٌ قَائِمَةٌ يَتْلُونَ آَيَاتِ اللَّهِ آَنَاءَ اللَّيْلِ وَهُمْ يَسْجُدُونَ. يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآَخِرِ وَيَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْكَرِ وَيُسَارِعُونَ فِي الْخَيْرَاتِ وَأُولَئِكَ مِنَ الصَّالِحِينَ.

...Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete uče i na sedždu padaju. Oni u Allaha i onaj svijet vjeruju, i zapovijedaju da se čine dobta djela, a od nevaljalih odvraćaju, i hitro čine dobročinstvo; to su oni čestiti.[8]

Učenje Kur’ana noću i u noćnom namazu

Pored odlikovanosti noćnog učenja, Allahu, dž.š., najdraže je učenje Kur’ana u namazu, pogotovo u noćnom. Upravo zbog učenja Kur’ana u namazu Vjerovjesnik, s.a.v.s., hvalio je i poticao ashabe na noćni namaz. Tako Sehl bin Sa‘d, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

شَرَفُ الْمؤْمِنِ قِيامُ اللَيْلِ. 

“Čast vjernika jeste noćni namaz.”[9]

Mnogi kur’anski ajeti imaju formu molitve (dove), tako da se učenjem Kur’ana, uz ostalo, vjernik moli svome Gospodaru za sreću i spas i na ovome i na budućem svijetu. Iz počasti prema onima koji Mu se u tišini noći obraćaju, i njihov Gospodar obraća se njima, kako je kazao Resulullah, s.a.v.s.:

إِذَا مَضَى شَطْرُ اللَّيْلِ أَوْ ثُلُثَاهُ يَنْزِلُ اللَّهُ تَبَارَكَ وَتَعَالَى إِلَى السَّمَاءِ الدُّنْيَا فَيَقُولُ هَلْ مِنْ سَائِلٍ يُعْطَى هَلْ مِنْ دَاعٍ يُسْتَجَابُ لَهُ هَلْ مِنْ مُسْتَغْفِرٍ يُغْفَرُ لَهُ حَتَّى يَنْفَجِرَ الصُّبْحُ 

“Kada prođe dio noći ili njena trećina, Allah, tebareke ve teala, spušta se na najniže nebo i rekne: ‘Ima li ko da Me moli, pa da mu udovoljim; ima li ko da Me doziva, pa da mu se odazovem; ima li ko da traži oprost, pa da mu oprostim, i tako sve dok zora ne nastupi.’”[10]

Za one koji bdiju noću, učeći i klanjajući, Svevišnji je odredio trenutak u kojem se njihova dova ne odbija, kako se navodi u hadisu:

فِي اللَّيْلِ سَاعَةٌ مُسْتَجَابٌ فِيهَا الدُّعَاءُ. 

“U noći ima jedan treunatak u kojem se uslišava dova.”[11]

Muslimani prvih generacija redovno su prakticirali učenje Kur’ana noću. Pripovijeda se od Ebu-l-Ahvesa el-Džušemija da je rekao: “Kada bih se približio naselju, čuo bih glasove kako uče Kur’an, što je ličilo zujanju pčela. Pomislio bih, kako su ovi sigurni od onoga od čega drugi strahuju.”[12] A Ibrahim en-Nehai govorio je: “Savjetovali su nas:

 إقْرَءوا مِنَ اللَيْلِ وَلَوْ حَلْبَ شاَ ة

‘Učite Kur’an noću, makar toliko koliko se može ovca pomusti.’”[13]

Ovaj nam primjer govori da se nagrada noćnog namaza i učenja postiže čak i kratkim bdijenjem i učenjem, budući da vrijeme muže ovce traje veoma kratko. Dokaz tome jeste i hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Abdullaha bin Amra bin Asa, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao:

مَنْ قَامَ بِعَشْرِ آيَاتٍ لَمْ يُكْتَبْ مِنَ الْغَافِلِينَ وَمَنْ قَامَ بِمِائَةِ آيَةٍ كُتِبَ مِنَ الْقَانِتِينَ وَمَنْ قَامَ بِأَلْفِ آيَةٍ كُتِبَ مِنَ الْمُقَنْطِرِينَ.

“Ko prouči deset ajeta u noćnom namazu neće biti upisan među nemarne (gafilun). Onaj ko prouči stotinu ajeta bit će upisan u pobožne (kanitun), a onaj ko prouči hiljadu ajeta bit će svrstan u one koji imaju neizmjernu nagradu (mukantirun).”[14]

Preporučuje se učenje Kur’ana između akšama i jacije, mada je, za učenje Kur’ana i druge oblike ibadeta, najodbranija posljednja trećina noći. Među noćima, najodabranije su noći posljednjih deset dana mjeseca ramazana, a među njima noć Lejletu-l-kadr, koja je, kako Allah Uzvišeni reče bolja od hiljadu mjeseci, što znači da je svako dobro djelo, pa i učenje Kur’ana, urađeno u toj noći, neizmjerno vrednije od djela koje se učini izvan te noći. Njena odlikovanost nad ostalim noćima ogleda se u činjenici da je u njoj Svevišnji počeo objavljivanje Kur’ana kao nečeg najvrednijeg i sveobuhvatnog za ljude. Dakle, njena odlikovanost jeste zbog odlikovanosti Kur’ana. Poslanik, s.a.v.s., rekao je:

مَنْ قَامَ لَيْلَةَ الْقَدْرِ إِيمَانًا وَاحْتِسَابًا غُفِرَ لَهُ مَا تَقَدَّمَ مِنْ ذَنْبِهِ 

“Ko noć Lejletu-l-kadr provede bdijući u namazu, vjerujući i nadajući se nagradi za to, bit će mu oprošteni grijesi.”[15] ٍStoga je Poslanik, a.s., podsticao ashabe na “oživljavanje” noćī u posljednjoj trećini ramazana, a posebno onih neparnih.

Među noćima odlikovane su i noći prvih deset dana mjeseca zu-l-hidždže, čija se vrijednost razumije iz teksta Kur’ana, u kojem se Uzvišeni zaklinje svetošću tih noći:

وَالْفَجْرِ. وَلَيَالٍ عَشْرٍ. وَالشَّفْعِ وَالْوَتْرِ. وَاللَّيْلِ إِذَا يَسْرِ. هَلْ فِي ذَلِكَ قَسَمٌ لِذِي حِجْرٍ.

Tako mi zore, i deset noći, i parnih i neparnih, i noći kad nestaje, zar to pametnom zakletva nije?[16]

Komentatori Kur’ana za sintagmu “deset noći” kažu da se odnosi, upravo, na prvih deset noći, mjeseca zu-l-hidždže.

Što se tiče učenja Kur’ana danju, najodabranije vrijeme za to jeste vrijeme nakon sabah-namaza. Najodabraniji dani su: petak, kako je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

إِنَّ مِنْ أَفْضَلِ أَيَّامِكُمْ يَوْمَ الْجُمُعَةِ 

“Vaš najodabraniji dan je petak”,[17] zatim dan boravka na Arefatu (jevmu-l-arefe), dan Allahove milosti, koji je među danima ono što je Lejletu-l-kadr među noćima, te posljednjih deset dana ramazana. Od mjeseci najodabraniji je, kao što je općepoznato, mjesec ramazan.

Učenje Kur’ana u ramazanu

Mjesec ramazan također je najodlikovaniji zbog Kur’ana, koji je u njemu objavljen. Uzvišeni je rekao:

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِي أُنْزِلَ فِيهِ الْقُرْآَنُ هُدًى لِلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ

U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla...[18]

Vjerovjesnik, s.a.v.s., posebno se odnosio prema ramazanu. Njegova pobožnost i plemenitost u tom mjesecu dosezale su vrhunac, a njegova plemenitost je u ramazanskoj atmosferi dolazila do punog izražaja, o čemu nam svjedoči Abdullah bin Abbas:

كَانَ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّهم عَلَيْهِ وَسَلَّمَ أَجْوَدَ النَّاسِ بِالْخَيْرِ وَكَانَ أَجْوَدُ مَا يَكُونُ فِي رَمَضَانَ حِينَ يَلْقَاهُ جِبْرِيلُ وَكَانَ جِبْرِيلُ عَلَيْهِ السَّلَام يَلْقَاهُ كُلَّ لَيْلَةٍ فِي رَمَضَانَ حَتَّى يَنْسَلِخَ يَعْرِضُ عَلَيْهِ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ الْقُرْآنَ فَإِذَا لَقِيَهُ جِبْرِيلُ عَلَيْهِ السَّلَام كَانَ أَجْوَدَ بِالْخَيْرِ مِنَ الرِّيحِ الْمُرْسَلَةِ 

“Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio je najplemenitiji čovjek. Njegova plemenitost bila je najveća u ramazanu, kad bi se susretao s Džibrlom, a Džibril, alejhi-s-selam, dolazio mu je svake ramazanske noći da bi ga preslušavao Kur’an. Nakon susreta s njim, bio bi plemenitiji i izdašniji u dobru od poslanog (proljetnog) vjetra.”[19]

Poslanik, s.a.v.s., provodio je u ramazanu više vremena u dobrovoljnom namazu nego inače. Klanjao je noćni namaz i dugo ostajao u njemu. Učenje Kur’ana o kijamu-l-lejlu bilo je dugo i s razmišljanjem, što nam prenosi Huzejfa, r.a.:

أَتَيْتُ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهم عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فِي لَيْلَةٍ مِنْ رَمَضَانَ فَقَامَ يُصَلِّي فَلَمَّا كَبَّرَ قَالَ اللَّهُ أَكْبَرُ ذُو الْمَلَكُوتِ وَالْجَبَرُوتِ وَالْكِبْرِيَاءِ وَالْعَظَمَةِ ثُمَّ قَرَأَ الْبَقَرَةَ ثُمَّ النِّسَاءَ ثُمَّ آلَ عِمْرَانَ لَا يَمُرُّ بِآيَةِ تَخْوِيفٍ إِلَّا وَقَفَ عِنْدَهَا. 

“Došao sam jedne ramazanske noći Vjerovjesniku, s.a.v.s., i zatekao sam ga taman pred namaz. Nakon što je izgovorio početni tekbir, rekao je: ‘Allah je najveći, Vlasnik carstva nebeskog, Silni, Veličanstveni, Uzvišeni.’ Zatim je proučio sure El-Bekara, Alu Imran i En-Nisa. Kad god bi naišao na ajet koji o govori strahopoštovanju prema Allahu, zadržao bi se kod njega...”[20]

Omer, r.a., naređivao je Ubejju bin Ka‘bu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhuma, da tokom ramazana svijetu klanjaju teravih-namaz. Svaki od njih dvojice, kada bi imamio, učio je po dvjesto ajeta na jednom rekatu. To je trajalo sve do isteka noći, kad bi se svijet razilazio radi sehura. I kasnije generacije muslimana slično su postupale. Zabilježena su predanja da su neki svake treće noći završavali hatmu, neki su to činili svake sedme, a neki svake desete noći. Istaknuti učenjak Ibn Hadžer el-Hejtemi, pripovijeda da je imam Šafi, izvan namaza, u ramazanu znao proučiti po šezdeset hatmi, a i imam Ebu Hanifa, rahimehullah, isto tako.[21]

Kada bi nastupio ramazan, Ez-Zuhri bi govorio: “Ovo je vrijeme za učenje Kur’ana i dijeljenje hrane.” Imam Malik, Allah mu se smilovao, kada nastupi ramazan, ostavljao je naučne skupove i bavljenje hadisom, a okretao se učenju Kur’ana. Isto je postupao i imam En-Nevevi, koji je ostavljao čak sve dobrovoljne ibadete (nafile) koje je činio i predao bi se učenju Kur’ani-kerima.[22]

Onome ko bude učio Kur’an tokom ramazana i postio, Allah će mu darovati neizmjernu nagradu i postići će zauzimanje (šefaat) posta i Kur’ana, kao što se navodi u hadisu u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

الصِّيَامُ وَالْقُرْآنُ يَشْفَعَانِ لِلْعَبْدِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ يَقُولُ الصِّيَامُ أَيْ رَبِّ مَنَعْتُهُ الطَّعَامَ وَالشَّهَوَاتِ بِالنَّهَارِ فَشَفِّعْنِي فِيهِ وَيَقُولُ الْقُرْآنُ مَنَعْتُهُ النَّوْمَ بِاللَّيْلِ فَشَفِّعْنِي فِيهِ قَالَ فَيُشَفَّعَانِ 

“Na Sudnjem danu post i Kur’an zauzimat će se za čovjeka. Post će reći: ‘O Gospodaru, ja sam ga spriječio od hrane i njegovih prohtjeva danju, pa mi omogući da se zauzimam za njega!’ Kur’an će reći: ‘Ja sam ga sprečavao u njegovom snu noću, pa mi omogući da se zauzimam za njega’, i bit će im dozvoljeno.”[23]

Neki učenjaci prvih generacija smatrali su učenje sure El-Feth (Inna fetahna), prve noći ramazana, pohvalnim činom (mustehab) smatrajući da će im se, bereketom te sure, otvoriti vrata svakog dobra i spustiti na njih bereket i milost Božija. El-Hafiz Es-Selefi prenosi od El-Mesudija da je rekao: “Do mene je doprla vijest da će onaj ko prve noći ramazana prouči suru El-Feth (Inna fetahna leke fethan mubina), na nafila-namazu, biti sačuvan te godine.”[24]

Pohvaljena mjesta za učenje Kur’ana

Najbolje mjesto za učenje Kur’ana jesu džamije, jer su džamije Allahove, kako se u Kur’anu navodi:

وَأَنَّ الْمَسَاجِدَ لِلَّهِ فَلَا تَدْعُوا مَعَ اللَّهِ أَحَدًا.

Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome![25]

Džamije su simbol čistote, i njihov ambijent ima posebnu svetost. U njima se govori i radi samo dobro. Vjernici, boraveći u njima, moraju poštovati propisana pravila ponašanja i bojati se da nedoličnim postupcima ne oskrnave njihovu svetost. Džamije nisu obična mjesta, i stoga vjernici trebaju ulaziti u njih srcima ispunjenim strahopoštovanjem i poniznosti. To su mjesta u kojima je skoncentrirano najviše meleka. U njima se postiže najbolja koncentracija pri ibadetu i pri učenju Kur’ana. Boraviti u njima prije ili poslije namaza radi učenja Kur’ana smatra se pobožnim činom. Zato je poželjno da onaj ko uči Kur’an, pri ulasku u džamiju, zanijeti i‘tikaf, bez obzira da li boravio dugo ili kratko. Na taj način on postiže dvostruku nagradu; nagradu učenja Kur’ana i nagradu i‘tikafa.

Među džamijama Poslanik, s.a.v.s., je spomenuo Kabu kao najodabraniju, zatim njegovu džamiju u Medini, a potom džamiju Mesdžidu-l-aksa u Kudsu. Kao što su namazi u ovim džamijama odlikovaniji u odnosu na ostale džamije, tako je i svaki ibadet u njima odlikovaniji. Stoga, svako onaj kome se pruži prilika da boravi u njima, treba iskoristiti priliku i učiti što više Kur’ana.


Autor: Halil Mehtić

 

[1] El-Maida, 15, 16.

[2] Ta-Ha, 124.

[3] Er-Ra‘d, 28.

[4] Vidjeti opširnije: Imam En-Nevevi, Adabi učenja Kur’ana, El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 46-50.

[5] Hafiz Dželaludin es-Sujuti, Adabu tilaveti-l-Kur’ani ve te’lifihi, Daru-l-kitabu-l-arebi, Bejrut, 1987., str. 96.

[6] Bilježi Ebu Davud, u poglavlju “O namazu”, hadis br. 1187.

[7] Imam En-Nevevi, Et-tibjan fi adabi hameleti-l-Kur’an, Daru-r-rešad, 1987., str. 48, 49.

[8] Alu Imran, 113, 114.

[9] Bilježi Taberani.

[10] Bilježe Muslim i Ahmed.

[11] Bilježe Muslim u Sahihu, poglavlje “O namazu putnika i njegovom skraćivanju”, i Ahmed u Musnedu, hadis br. 17234.

[12] Imam En-Nevevi, Et-tibjan fi adabi hameletil-Kur’an, Daru-r-rešad, 1987., str. 51, 52.

[13] Isto.

[14] Ebu Davud u Sunenu, poglavlje “O namazu”, hadis br. 1190.

[15] Bilježe Buhari u Sahihu, poglavlje “O teravih namazu”, hadis br. 1875, Muslim u Sahihu, poglavlje “O namazu putnika”, hadis br. 1268, Tirmizi u Sunenu, poglavlje “O postu”, hadis br. 619 i dr.

[16] El-Fedžr, 1-5.

[17] Ebu Davud u Sunenu, poglavlje “O namazu”, hadis br. 1308.

[18] El-Bekara, 185.

[19] Bilježe Buhari u Sahihu, poglavlje “O postu”, hadis br. 1769, i Muslim u Sahihu, poglavlje “O odlikovanostima”, hadis br. 4266.

[20] Bilježi Ahmed u Musnedu, hadis br. 22309.

[21] Abdullah Siradžuddin, Tilavetu-l-Kur’ani-l-medžid, Džemijjetu-l-Kur’ani-l-kerim, Džeda, 1409. h. / 1988., str. 113.

[22] Isto, str. 114.

[23] Bilježi Ahmed, u Musnedu, hadis br. 6337.

[24] Abdullah Siradžuddin, Tilavetu-l-Kur’ani-l-medžid, str. 114.

[25] El-Džinn, 18.