U hadisu, koga od Božijeg Poslanika prenosi Ebu Katade, Muhammed,a.s, kaže:

“Onaj ko svom dužniku odloži plaćanje duga, ili mu ga oprosti, biće na Sudnjem danu u hladu Allahovog Arša.” (Muslim i Ahmed)

A u hadisu koga od Božijeg Poslanika prenosi Džabir ibni Abdullah, Muhammed, a.s. kaže:

“Neka se Allah smiluje svakom čovjeku koji je velikodušan i umjeren u svakoj prilici: kad kupuje i prodaje; kad dug vraća i kad ga potražuje.” (Buharija i Ibn Madže)

Zajam kao pomoć 

Čovjek je u svom životu ovisan od drugih ljudi. Jedan od vidova pomoći i saradnje u međuljudskim odnosima je međusobno pozajmljivanje materijalnih dobara.

Biti dužnik je velika neugodnost i briga te bi svaki čovjek trebao izbjegavati zaduživanje ukoliko ima ikakva načina da riješi svoju potrebu mimo toga.

Dug je briga i obaveza, na koju Muhammed, a.s. upozorava svoje sljedbenike.

U prvom hadisu, Enes ibni Malik, r.a., veli da je Muhammed a.s. rekao:

“Čuvajte se duga, jer je to briga noću, a poniženje danju.” (Bejheki)

 

U drugom hadisu, Džabir ibni Abdullah, r.a., veli da je Muhammed,a.s., rekao:

“Nema veće brige od one koju čovjeku zadaje dug, niti većeg bola od onog kada zaboli oko.” (Bejheki i Ibn Adijj)

 

Islam reguliše pitanje zaduživanja na taj način što upozorava da su imućni dužni pomagati one u neprilici i da je zajam vid pomoći, a ne prilika za ucjenu, zaradu i uzimanje kamate od dužnika. Najduži ajeti-kerim u Kur’anu je 282. u suri El-Bekare koji se naziva i ajetu-dejni, a koji govori o međusobnom zaduživanju muslimana, čiji prijevod glasi:

“O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka.

I neka jedan pisar između vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio; neka on piše,

a dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga.

A ako je dužnik rasipnik ili slab, ili ako nije u stanju da u pero kazuje, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno.

I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, 

a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti.

Svjedoci treba na svaki poziv da se odazovu.

I neka vam ne bude mrsko da ga (dug) utanačite pismeno, bio mali ili veliki, s naznakom roka vraćanja.

To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja jače, i da ne sumnjate - bolje; ali, ako je riječ o robi koju iz ruke u ruku obrćete, onda nećete zgriješiti ako to ne zapišete.

Navedite svjedoke i kada kupoprodajne ugovore zaključujete i neka ne bude oštećen ni pisar, ni svjedok.

A ako to učinite (ako ih oštetite), onda ste zgriješili.

I bojte se Allaha, - Allah vas uči, i Allah sve zna.” (El-Bekare, 282)

 

Ovaj ajeti-kerim daje najbolja moguća uputstva, kako bi se preduprijedili i onemogućili eventualni nesporazumi i sve ostalo do čega oni mogu dovesti.

U ajetu se naglašava obaveznost pismenog bilježenja sa dužnikom uz prisustvo pouzdanih svjedoka, kao i određivanje roka vraćanja duga.

 

Vraćanje duga

Musliman, koji vjeruje u Kur’an i Hadis, kada nekome pozajmljuje nipošto ne smije koristiti tuđu nevolju i uzimati kamatu (lihvu) na dug, jer je to haram, na koji Allah, dž.š., najozbiljnije upozorava vjernike:

“O vjernici, bezdušni zelenaši ne budite, i Allaha se bojte, jer ćete tako postići što želite.” (Âlu ‘Imrân, 130)

 

“Allah uništava kamatu, a unapređuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika.” (El-Bekare, 276)

 

Muhammed, a.s., podučava nas kako da postupamo kada dug vraćamo:

“Zlato za zlato; srebro za srebro; mjera pšenice za istu mjeru; mjera ječma za istu mjeru; mjera soli za istu mjeru. Ne smije se ništa preko toga dodavati (kad se dug vraća).” (Hakim i Taberani)

 

Prvi muslimani su pozajmljivali jedni drugima, produživali rokove vraćanja, a onim koji nisu bili u stanju dug vratiti bi opraštali i potpuno ih oslobađali od potraživanja, jer su znali da je pozajmica jedan od vidova sadake, kako se to razumije iz hadisa:

Ibnu Mes‘ud, r.a., veli da je Muhammed a.s., rekao:

“Svaka se pozajmica ubraja u sadaku. (Taberani i Bejheki)

 

“Svaka pozajmica iz koje se izvlači kakva materijalna korist, ubraja se u kamatu (a kamata je strogo zabranjena).” (Bejheki, El-Fethul-kebir: 8754. hadis)

U drugom hadisu Muhammed, a.s., kaže:

“Ko siromahu-dužniku produži rok vraćanja duga imaće nagradu, kao da je za svaki odloženi dan, u visini tog duga, podijelio sadaku”. (Ahmed, Ibn Madže i Hakim)

 

Vrlo je važno napomenuti da dužnik vrati dug čim to bude mogao a namjerno odugovlačenje i pored mogućnosti, po islamskom učenju, se osuđuje.

Ukoliko dužnik umre, a ne izmiri obavezu duga, to će morati da učine njegovi nasljednici i tako mu olakšati odgovornost. Kur’anski ajeti koji govore o nasljeđivanju (En-Nisâ’, 11-12) upozoravaju da se prvo ima izmiriti dug, pa tek onda dijeliti nasljedstvo.

 

Ebu Seid el-Hudri, r.a., veli da je Muhammed, a.s., rekao:

“Dužnik će u grobu biti vezanih ruku i samo ga podmirenje duga (od strane nasljednika ili prijatelja) može osloboditi.” (Dejlemi)

 

U drugom hadisu, Ebu Hurejre, r.a., veli da je Muhammed, a.s., rekao:

“Duša vjernikova vezana je njegovim dugom, sve dok nasljednici ne podmire taj dug.” (Tirmizi, Ibn Madže, Ibn Hibban i Ahmed ibni Hanbel)

U sljedećem hadisu bilježi se da je donesen jedan umrli da mu Muhammed, a.s., klanja dženazu pa je Božiji Poslanik, a.s., upitao:

“Ima li na njemu čiji dug?”

“Nema”, - rekli su prisutni, i on mu je klanjao dženazu.

Potom je donesen drugi umrli i on je upitao: “Ima li na njemu kakav dug?” 

“Ima”- rekli su oni. “Klanjajte vi svome drugu”, - rekao je Muhammed, a.s.

Potom je Ebu Katade kazao:

“Božiji Poslaniče, njegov dug je moja obaveza!

I tada mu je Muhammed, a.s., klanjao dženazu. (Buharija i Bejheki)

Koliko je Muhammed, a.s., vodio brigu o dugu svojih ashaba i muslimana uopće, posebno onih koji nisu mogli ili onih koji neće moći vratiti dug prije svoje smrti, vidimo iz sljedećeg hadisa, koga prenosi Džabir ibn Abdullah:

Božiji Poslanik nije klanjavao dženazu onima koji su bili pod dugom. 

Jednom prilikom je donesen umrli, pa je on pitao: “Ima li duga?” – Da - rekoše – dužan je dva dinara. Na to je on rekao: “Klanjajte vi svome drugu”! 

Na to je Ebu Katade rekao: “Preuzimam dug na sebe, Božiji Poslaniče!” Tek tada mu je Poslanik klanjao dženazu. 

Nakon što je Allah, dž.š., dao Poslaniku materijalno obilje, on je rekao: 

“Ja sam preči svakom vjerniku od njega samoga. Stoga ko iza sebe ostavi dug, ja preuzimam obavezu njegova izmirenja, a ko ostavi imetak, on pripada njegovim nasljednicima.” (Ahmed, Ebu Davud, Ibn Hibban i Darekutni)

 

Navedeni ajet i hadisi općenito upozoravaju na moguće posljedice koje bi moglo prouzrokovati pozajmljivanje, iako je to nužno u nekim situacijama. Poželjno je izbjegavati zaduživanje, ako je to moguće, a ako do toga dođe Kur’an i Hadis upozoravaju zajmodavce i dužnike da poštuju ugovor i rok vraćanja i da time samo jedni drugima pomognu, a nikako odmognu. Zajmodavci ne smiju koristiti takve prilike za špekulacije i ucjenjivanja, nego kao mogućnost činjenja dobrog djela u ime Allaha, dž.š..

Dužnici ne bi smjeli kršiti ugovorom određeni rok vraćanja, ako su to u mogućnosti, ili da zloupotrebljavaju dobrotu i susretljivost zajmodavca.

Muhammed, a.s., je molio Allaha, dž.š., riječima:

“Molim Allaha, dž.š., da me sačuva od kufra i duga.” (Buharija)

Da nas Uzvišeni Allah sačuva od zaduživanja!

 

Autor: Omer Begić