Ona je, kao plod imana, jedna do najvećih deredža u našoj vjeri i nešto najbolje i najefikasnije što čovjeka štiti od posrtaja i nemarnosti. Zato se u Kur’anu takvā (ili, po starinski: takvaluk) povezuje sa svakim dobrom na ovom i budućem svijetu. Takvā(luk) je uzrok spasa, životnog olakša(va)nja, brisanja grijeha, “bivovanja” sa Svevišnjim Allahom (me’ijjetullāh), ljubavi Svevišnjeg prema Njegovom robu i Njegove zaštite. Ova bogobojaznost ima svoj oblik ili svoju formu kao što ima i svoju suštinu i viši smisao.

Suština bogobojaznosti očituje se u ljudskome srcu koje je “mjesto vjere” i osnova spasa na ahiretu. Svevišnji u Kur’anu – jezikom Ibrahima, a.s., koji Mu čini dovu – kaže: I ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, / na Dan kada neće od koristi biti nikakvo blago, a ni sinovi. / Samo će spašen biti onaj koji dođe Allahu srca čista (bi kalbin selīm) (Eš-Šu‘arā’, 87–89). 

U hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s. – pokazujući na svoja prsa i ponovivši to tri puta – rekao: “Bogobojaznost je ovdje” (Muslim, 239). Ta bogobojaznost srca (suština) postiže se kroz bogobojaznost tjelesnih organa (forma).

U ibadetima

Svi propisani ibadeti u islamu imaju svoju formu i suštinu koje su neraskidivo povezane. Naprimjer, u jednom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Najveći je kradljivac onaj koji krade od svoga namaza.“ “Božiji Poslaniče”, povikaše prisutni, “kako čovjek može krasti od namaza?” On odgovori: „Ako ne upotpunjuje ruku ili sedždu ili tesbih između rukua i sedžde.“ (Ahmed, 5/210). Dakle, sam Poslanik, a.s., potcrtava važnost pravilnog obavljanja namaza i njegovih sastavnih dijelova u izvanjskom, formalnom smislu. Drugim riječima, i formi namaza mora se pokloniti dužna pažnja i izvršiti je na najljepši način, jer je povezana sa suštinom namaza koja je dvostruka: (a) zikir (Tā Hā, 14); i (b) odvraćanje od razvrata i svega što je ružno (El-Ankebūt, 45).

Forma ibadeta posta sastoji se od sustezanja od jela, pića i intimnog odnosa u periodu od zore pa do zalaska sunca. Njegova suština opisana je kur’anskim ajetom u kojem je i naređen: Vjernici, propisuje vam se post... da biste bili bogobojazni (El-Bekare, 183). U dobro poznatom hadisu stoji: „Ko ne ostavi lažni govor i postupanje prema njemu (za vrijeme posta), Allah nema potrebe (ne želi da mu ga primi samo) zato što ostavlja svoje jelo i svoje piće.“ (Buhari, 1903). Ove riječi predstavljaju najkraći i najbolji komentar o formi i suštini posta.

Ibadet učenja Kur’ana spada među najvrednije ibadete. Ovaj ibadet, prema Gazaliju, ima deset svojih vanjskih normi (formi), kao što su: stanje učača, količina učenja, razgovijetno i lagahno učenje, plač, glasno učenje itd. Isto tako, ima i deset svojih “unutarnjih aktivnosti” u koje, naprimjer, spadaju: razumijevanje važnosti i uzvišenosti Allahova govora, iskazivanje poštovanja prema Govorniku, prisutnost srca i prestanak razmišljanja o drugome, promišljanje itd.

Spomenimo ovdje još i izvanredni kur’anski primjer o formi i suštini klanja kurbana: Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša! (El-Hadždž, 37) Znači: formalnim činom klanja kurbana ne postiže se Allahovo zadovoljstvo; zajedno s njime uvjetovane su iskrenost i bogobojaznost.

Ibadet kao adet

Premda je, kako smo vidjeli, forma neizostavni element ibadeta i života općenito, njena pogubnost javlja se onda kada se stvari i njihove suštine svedu samo na nju. Možda je najbolji primjer za to u Kur’anu naveden o licemjerima (munaficima) i njihovom obavljanju namaza. Njihov formalizam prikazan je i osuđen u ajetima: En-Nisā’, 142, i El-Mā‘ūn, 4-7.

Prema tome, ibadet koji se obavlja samo tjelesnim organima, formalno, bez utjecaja na srce i dušu osobe – postaje, zapravo, samo adet, navika takve osobe. S druge strane, zanemarivanje propisanih ibadeta i nepridavanje pažnje njihovoj formi, uz naglašavanje nekih sporednih stvari kao što su snovi, snatrenja, vizije i slično, isto tako, vodi ka esencijalizaciji (nekada i pretvaranju, rijaluku) bez pokrića, jer do suštine se ne dolazi bez propisane forme.

Zato je potrebno u ibadetima izbjegavati i jedno (formalizam) i drugo (pretvaranje) te uvijek imati na umu sintezu njihove forme i suštine. Naravno, ostvariti formu je mnogo lakše i jednostavnije, dok je put ka suštini znatno teži i iziskuje trud, upornost, disciplinu i stalno prisustvo srca u onome što se čini.

Autor: Almir Fatić