U drevnim knjigama zapisano je kako je neka kornjača načula da su ljudi namjerili da je uhvate. I kud će jadna sa svojim kratkim nogama misli, promisli i ugleda neki konopac pored sebe, a iznad sebe dva stara prijatelja orla. Zamoli ona njih da joj pomognu tako što će zubima uzeti konopac, a oni krajeve u svoje kandže i da je tako ponesu daleko od opasnosti. Poslušaše orlovi i pomogoše svojoj prijateljici. Međutim, kada su ljudi sa zemlje vidjeli ovu čudnu sliku rekoše: „Gledajte onih orlova kako su mudri pa spašavaju onu kornjaču.“ Ne bi pravo kornjači da se zasluge pogrešno dijele pa zausti da ljudima kaže da je ta ideja njena. No, kako je to izgovorila ispustila je konopac iz usta i treskom se razbila o zemlju. 

Da je lahko šutjeti – nije 

Vjerujem da je kornjača na putu do zemlje naučila vrijednost šutnje, a upravo to je bio krunski poučak ovog kazivanja. Šutnja je jedna od najčešćih svojstava koje su preporučivale mudre glave i mnogobrojne narodne poslovice. Tagora je rekao da je najbolja upotreba riječi šutnja. F. Bacon je ustvrdio da je šutnja vrlina budala, a Plutarh da je šutnja bolja od bilo kakvog govora. Meša Selimović je napisao da će se čovjek hiljadu puta kajati za ono što kaže, a vrlo rijetko za ono što ne kaže. Latini su imali izreku slušaj, gledaj i šuti ako želiš živjeti u miru. A naša narodna poslovica opet kaže da je najbolji govor srebro, a šutnja je zlato. Mnoštvo ovih izreka i mudrih savjeta ukazuju na to da je šutnja svojstvo kojem treba težiti, ali ujedno i svojstvo koje je teško dosegnuti. Sve one jasno naznačavaju da je za šutnju potrebno daleko više snage nego za govor. Govor je znak slabosti, a šutnja snage. Da bi govor bio dobar mora se imati mudrosti u odabiru vremena, mjesta i načina govora, a za mudru šutnju treba samo pobijediti želju za samodokazivanjem. 

Post je i šutnja

U mnogim religijama šutnja je vrlina. U kršćanstvu imaju posebni crkveni redovi i pokore šutnje u kojoj se monasi obavezaju na cjeloživotnu šutnju. A duhovni velikani islama su napisali stranice i stranice o šutnji. Seid Hava navodi da je za mudžahedu, tj. za duhovnu borbu protiv svoga nefsa potrebno prakticirati četiri duhovne vježbe; osamljivanje, šutnju, gladovanje i nespavanje. „Ko svog nefsa nije navikao na šutnju njemu je teško naviknuti se da odvaga riječi, prije nego što ih izrekne.“ Neka riječ, veli on može biti dobra, ali nije mudra, jer ne odgovara edebu vremena i edebu mjesta. Stoga šutnja mora biti sredstvo, a ne cilj. Šutnja se doima posebno važnom u mubarek ramazanu – mjesecu posta i duhovne prakse. Malo se spominje da je jedno od značenja kur'anske riječi za post – saum upravo šutnja. 

U suri Merjem Kur'an veli: „A ako vidiš čovjeka kakva ti reci: 'Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti.'“ Ramazan je, dakle, mjesec tjelesnog posta, ali i mjesec šutnje. Dakako ne radi se o običnoj šutnji, već aktivnoj kontemplaciji. To je šutnja koja mora imati svoju svrhu, a to je promišljanje o sebi i svojim djelima, o svom vlastitom odnosu sa Gospodarom. Takva šutnja je okrenuta sebi i svom vlastitom iskustvu i doživljaju vjere i susreta sa Dragim Bogom. Šutnja tako postaje produktivna i kreativna, a ne „ubijanje vremena“ i besmisleno zurenje u plafon dnevne sobe. Međutim, postoji i drugi razlog što moramo govoriti o ramazanskoj šutnji. Naime, svi se suočavamo sa fenomenom ramazanskih programa, prediftarskih, postiftarskih, predsehurskih i postsehurskih dersova i vazova u kojima se obrazlaže vjera na ponekad nemušt i nedovoljno promišljen način. Da ne pominjemo društvene mreže koje su rasadnik raznih „učitelja vjere“ koji te najčešće ostavljaju bez vjere, kako to kaza jedan pobožan vjernik. Ima tu i pozitivnih primjera, dobrih ideja i produkcijskih iskoraka što treba istaknuti. Međutim, kako se nikada nije ovoliko vazilo, da'vilo i davilo smatram da nas to obavezuje da se zapitamo o odnosu kvaliteta i kvantiteta našeg govora o vjeri. Dok smo nekada imali oskudnu riječ o Bogu i vapili da čujemo koju blagotvorno izgovorenu riječ danas imamo opozitnu situaciju gdje se govori bez reda i poretka. Dok su nekada rijetki govorili danas govori svako i govori svugdje. Valjda ćemo nekada doći do spoznaje da govor o vjeri ne mora uvijek da bude i govor iz vjere. Da je moguće govoriti jezikom vjere, a biti protiv vjere. I da se može govoriti o vjeri, a da to ne bude iz vjere i jezikom vjere. Zbog toga akademik Enes Karić mudro sugeriše da je došlo vrijeme da se iskoristi i „pravo na šutnju“ s obzirom da će neki najveću uslugu islamu učiniti ako mu prestanu „pomagati“. Nadam se da ćemo u tom pogledu biti malo mudriji od kornjače sa početka priče.

Autor: Mevludin Dizdarević