Ovo Vjerovjesnikovo noćno uznesenje na nebo i,najzad, u samu blizinu i prisutnost Boga, je događaj posebne važnosti i značenja za svakog vjernika ali isto tako, i kamen spočitavanja u razumjevanju  svakog onog insana čiji je svijet ograničen na ovu zemaljsku, fizičku stvarnost. Budući da je ovaj događaj spomenut u Kur anu i  hadisu  mi smo dužni da vjerujemo i da smo ubjeđeni da se isti desio.

Isra znači Vjerovjesnikovo putovanje za jednu noć iz Mesdžidul-harama u Mekki do u Mesdžidul-aksa u Kudusu ( Jerusalemu). Miradž znači njegovo uznesenje te iste noći iz Mesdžidul-aksaa u viši svijet, u široko i prostrano Božije carstvo, pa sve do mjesta gdje nije stupio ni plemeniti melek a kamoli čovjek, naravno podrazumjevajući  i sva današnja naučna dostignuća koja pomažu čovjeku da istražuje Kosmos. Otuda i ova distinkcija na Vjerovjesnikovo,a.s., putovanje i uznesenje koje ljudski razum ne može olahko razumjeti jer poduhvat putovanja i prefinjenost deredža kojima Vjerovjesnik biva obdaren u  ovom veličanstvenom uznesenju samo za jednu noć  predstavlja onu granicu iza koje ljudski razum ostaje nepomičan u svojoj ionako ograničenosti. Časni Kur’an ukazuje na to noćno putovanje, kada kaže: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama svetog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.”

 Prema tome, blagoslovljeniVjerovjesnik, a.s., je na čudotvoran način prenesen iz Mekke u Jeruzalem, a odande je ozbiljio Mi’radž ili Uzdignuće kroz sve stupnjeve egzistencije do krajnjeg kozmičkog obzorja, do “Lotosa krajnje granice” (al-sidrat al-muntaha), čak i mimo njega, u neposrednu blizinu Božiju opisanu kao stanje “udaljenosti koliko dva luka” (qab al-qawsayn). Jahao je na mističnom atu Buraqu i vođen je melekom Džibrilom. 

Da se za trenutak vratimo na naše prihvatanje ovog čudnog događaja. Prof. Nasr navodi da je teško razumjeti svu osebujnost ovog događaja za one čiji je svijet postao ograničen na fizički obujam stvarnosti jer , „neki modernizirani muslimani, koji žele svesti islam na racionalizam i isprazniti ga od sve njegove ljepote i izuzetnosti, nastojali su objasniti ovaj središnji događaj sukladno racionalističkim shvaćanjima. Danas ne postoji ništa nelogično ili “neznanstveno” u vezi sa noćnim uznesenjem na nebo ukoliko se ljudi samo prisjete ograničenja sa kojima je započela prirodna znanost.“  Redukcionizam moderne znanosti proističe iz njenog ograničenja na istraživanje samo fizičke stvarnosti, pri tome ignorišući sve ostale razine stvarnosti kakve su one duhovne. Otuda pogrešno je pretjerano uopćavanje moderne znanstvene vizije svijeta jer mnogi znanstvenici  sve religijske događaje spomenute u časnome Kur anu kao i u drugim svetim spisima drže iluzornim i nestvarnim. Ta činjenica, po tvrdnji prof. Nasra, predstavlja golemu tragediju moderne znanosti koja predstavlja takvu destruktivnu snagu unatoč nekim pozitivnim aspektima.

Smatramo posebno važnim istaći da u našim raspravama imamo uvijek pri pameti činjenicu koja nas podsjeća na postojanje pojava i događaja koje nadilaze naše shvatanje i razumjevanje stvarnosti. Drugim riječima kazano, mi svojim duhovnim stanjem i razinom intelekta ne možemo dosegnuti suštinu takvih događaja. Takav je i Miradž. Osnovna činjenica od koje polazi čovjekov razum jesu uobičajeni zakoni ( npr. mi smo naviknuti da Sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu). Kao što se Božija Volja manifestira u krugu tih uobičajenih zakona Ona se, ponekad, odražava bez tih uobičajenih zakona. Ako nam razum govori da je za Isra potrebno duže vrijeme putovanja od jedne noći, ili napokon, isti ne može pojmiti to duhovno uzdignuće u svijet tajni te iste noći, onda je posrijedi izvrašavanje Božije Volje bez uobičajenih zakona na koje mi nismo navikli. Stoga je bespredmetno voditi velike rasprave o mudžizama i dovoditi ih u sklad sa svakidašnjim pojavama. Prema tome, kako je god moguće da blagoslovljeni Vjerovjesnik bude obdaren samo duhovnim Uznesenjem isto tako je moguće i tjelesno. Bitna stvar za čovjeka je da vjeruje da se to desilo.

Kada je jedne prilike Aiša, r.a., bila upitana kakav je Vjerovjesnik, a.s., bio, ona je odgovorila: „Njegova narav je poput Kur ana“. Ovaj odgovor je proistekao iz njenog snažnog i bliskog doživljaja Vjerovjesnika. Isto tako, ovaj odgovor nije iznenađujući s obzirom na sličnost  između Poslanice i Poslanika, jer Poslanik (resul ) nije samo primalac Objavljene Poslanice, već je on , poput te Objave, „poslan“-to je ono što resul znači- u ovaj svijet iz Onostranosti. Stoga  „noć njegova uzlaska na nebo“ (lajla miradž ) je nešto  što je u potpunom simetričnom srazu sa „noću izuzetne snage“ ( lajla qadr). Dok je objavom Kur ana u ovoj drugoj  noći njegova poslanička misija ojačana, dotle  Miradžom blagoslovljeni Vjerovjesnik nakratko kušajući Čas Proživljenja , obdaren nebrojenim blagodatima i deredžama, je opečatio svoju časnu misiju poslanja.  Vjerovjesnik kao takav , a niko prije niti poslije njega, je najviše žudio i bio zaokupljen Časom Susreta. On jest lijep uzor za one od nas koji svoje nade polažu u Boga i Posljednji dan, i mnogo se sjećaju Boga. Vjerovjesnikova zaokupljenost sa Časom je prepoznatljiva u svakoj njegovoj riječi, u svakom njegovom postupku. Miradž jeste ispunjenje njegove žudnje, on je nakratko kušao trenutak Proživljenja, sa Stijene u Jerusalemu, do koje je čudesno prenesen iz Mekke, kroz sedam nebeskih sfera, napokon dolaskom do tajanstvene pregrade koja dijeli ovaj i onaj svijet ( al-sidrat al- munteha).

Postoji određena znakovitost u Vjerovjesnikovom zemaljskom putovanju jer  je on  prvo prenesen „vodoravno“ iz Mekke u Jerusalem/Isra, a njegova Uznesenja se dešava „okomito“/ miradž. Musliman jeste biće snažnog Središta kako onog vanjskog tako i unutranjega. Njegovi duhovni korjeni jesu u Mekki.  Svakom odlaskom i povratkom hadžija, ili, napokon, svakim našim namazom u kojem vrhuni naše padanje ničice/ sedžda može biti opisano kao istjecanje duše u pravcu Mekke. Ali ne bi trebali zaboraviti na upozorenje iz Časnog Kurana da sjećanje na Uzvišenog Boga je veće, a to bi moglo značiti da je okretanje unutarnjem Središtu je veće od okretanja prema vanjskom Središtu. Vanjsko Središte postoji radi našeg unutarnjeg Središta, naše izvršavanje obreda je snažno ili slabo u skladu sa stupnjem našeg sjećanja  Uzvišenog Boga dok ih izvršavamo. Čovjek je dvostruki iseljenik, u prvom redu uslijed odvojenog postojanja od svog Stvoritelja, on je u drugom redu takav uslijed protjerivanja iz dženneta. Upravo zbog odvojenosti iz Onostranosti čovjek nije bio dostojan života drugačijeg nego li ovag života na zemlji.  To Vjerovjesnikovo prvo zemaljsko-vodoravno putovanje je prethodilo njegovom uznesenju u viši duhovni svijet. To nam snažno pokazuje da samo iz središta zemaljskog putovanja moguće je imati prilaz višim stanjima.

Vrhunac njegova Uznesenja je Drvo lotosovo Kraja Najdaljega. Tako je to drvo opisano u Kur anu. Et-Taberi, jedan od najstarijih mufessira, je kazao: „Drvo lotosovo ukorijenjeno je u Prijestolju i ono označava kraj znanja svakog znalca, bio on melek ili vjerovjesnik. Sve iza njega jest tajna skrivena, nepoznata svakom osim Bogu Samom.“ Naime, to je mjesto gdje se završava znanje onih koji su ispod njega jer ne znaju šta je iznad njega. Kur an nam daje do saznanja da je Drvo lotosovo prekrivalo ono što ga je prekrivalo i da je tu džennetu-l me wa. Mufessiri govore da je nemoguće opisati šta je to prekrivalo sidru. Isto kao šta izraz el munteha može označavati najdalju granicu ukazujući na činjenicu da je Uzvišeni Bog postavio konačnu granicu čitavom znanju dostupno stvorenim bićima, tako npr, neodređenost zastora sidre označava svu veličanstvenost i sjaj koga nikakav opis ne može oslikati i nikakva definicija obuhvatiti, da se poslužimo riječima Zamahšerija. Prema Et-Taberiju, Svjetlo Božije spusti se na Drvo lotosovo i prekri ga kao i sve ostalo, a oko ga Vjerovjesnikovo gledaše bez treptanja i skretanja od njega. To je stanište duša dobrih robova, šehida, zatim spominje se da je Adem a.s.,  spušten na Zemlju iz ovog dženneta, melek Džibril ne ide dalje. Iz počasti našem Vjerovjesniku bi dozvoljeno da se približi još bliže, nadomak dva luka, i još dliže. Poznato je da su Arapi iskazivali  svoju međusobnu prisnost prislanjanjem lukova od svojih strijela. Ta ljudska bliskost je nedovoljna da iskaže bliskost koju je imao naš Vjerovjesnik na Miradžu.

Bilo kako bilo, al sidr al munteha je krajnja granica preko koje ne može preći ni najodlučniji Božiji melek, gdje je granica koju dotle niko nije prešao, gdje prestaju sve spoznaje i sva saznanja Božijih stvorenja a iza koje nastaje sami gajb/tajna. Tu je Vjerovjesnik dobio zadnja tri ajeta sure al- Bekare, naredbu o namazu i mogućnost šefata za svoj ummet. Tu je vidio Džibrila u njegovom stvarnom obliku, vidio džennet i džehennem, kročio tamo gdje niko prije njega nije kročio. Njegovi sljedbenici imaju mogućnost da svaki dan duhovno/ruhani dožive miradž jer je namaz miradž vjernika.

Autor: Rifet Šahinović