Također, o  “viđenju Boga“ Kurʼān govori kako u svojim dionicama koje se odnose na Ovaj svijet, tako i u dionicama koje govore o Onom svijetu.

Zadržimo li se na čovjekovoj čežnji da  “vidi Boga“ još na Ovom svijetu, karakteristična su dva mjesta u Kurʼānu. Prvo je u suri Krava/al-Baqara, 2:55., tu se kazuje o zahtjevu Mūsāova (Mojsijeva) naroda, jevreja, koji su rekli: 

“Mi ti nipošto vjerovati nećemo

sve dok Boga jasno (na jāvi) ne vidimo!“

U Kurʼānu se kaže da je tad ove Mūsāove ljude  “grom udario, to su očito vidjeli!“

Drugo mjesto o  “viđenju Boga“ u vezi je sa samim Mūsāom, a.s., Božijim poslanikom koji je poslan jevrejima.  I tu vidimo kako nas   cjelina Kurʼāna oslovljava nudeći ponekada kazivanje o narodu, a ponekada o istom predmetu kazuje ali u vezi sa jednim jedinim čovjekom. Sura Zidine/al-Aʻrāf, 7:143., donosi svjedočanstvo da je sa Mūsāom  “njegov Gospodar govorio“. Iz Kurʼāna se posve jasno razumije da je Božiji Govor to što je Mūsā tada recipirao. 

Ali, kako je ovaj razgovor Mūsāa i Boga  odmicao, tako se u Mūsāu javila želja da  “vidi Boga!“ Svojoj želji  nije mogao odoljeti  te Mūsā zamoli:

“Gospodaru moj! Pokaži mi se da Te vidim!“

Ali, u isti mah uslijedio je Božanski odgovor: 

“[Ne!] Ti me nećeš vidjeti!“

Ovaj ulomak Kurʼāna  7:143.  potom govori da je Bog rekao Mūsāu da pogleda u jedno brdo, pa 

“ako brdo na mjestu svojemu ostane, 

i ti ćeš moći vidjeti Mene!“

I kad se Gospodar njegov onom brdu ukaza,

u komade On zdrobi ga,

a u nesvijest pade Mūsā!“

Ova dva mjesta u Kurʼānu (2:55; 7:143) na znakovit način govore o tome šta jesu valjane i ispravne potrage za Bogom na Ovom svijetu. K tome, ova dva kurʼānska mjesta u bliskoj su vezi sa jednim široko izloženim zahtjevom Kurʼāna (i islama):   Čovjek na horizontima Ovog svijeta treba razviđati  “znakove Božije“ kojima se očituje sveprisutni Bog. Osim što je Bog Svojim stvaranjem i Svojom milošću  tu, tik svojih stvorenja, On je tu i posredstvom Svoga neizbrojivog i neobuhvatnog znakovlja. Zadaća je čovjekova razmišljati prije svega o  “znakovlju Božijem“, ne prioritetno o Bogu. 

Vratimo li se, nakratko, ovdje navedenim mjestima iz Kurʼāna, vidimo da su se onima koji su tražili  “da vide Boga na javi“, zapravo, umjesto Boga pojavili njegovi znakovi. 

U prvom primjeru  2:55.  Mūsāovom narodu se javila munja i grom! Javilo im se nešto posve očito, jasno, svjetlosno, nešto vidljivo oku i čujno uhu. U drugom primjeru, sam Mūsā, alejhiselam,   vidio je jedno brdo, ili jedan drugi Božiji znak koji se ruši i stropoštava u komadiće  “kad se tom brdu ukazao Bog!“ Mūsā je pred tim viđenjem stropoštavajuće gore – pao u nesvijest!

Ovo su dva karakteristična detalja Kurʼāna o Bogu, ali i o Božijem znakovlju diljem svih svjetova. Naime, prema čitanju kurʼānske cjeline,   cijeli je svijet, Zemlja, Nebesa, Univerzum, ono Sveobuhvatno Postojanje – u jasnom kazivanju poruke Kurʼāna sve to jeste  jedan sveobuhvatni skup ili kompendijum Božanskih Znakova (āyāta).

Tu je i odgovor zašto se i sami redovi i rečenice Kurʼāna nazivaju znakovima ili āyātima.

Bog nas Svojim Znakovima iz Kurʼāna, i svojih Božanskih Knjiga koje je objavljivao prije zemaljske pojave Kurʼāna,  upućuje da gledamo, promatramo, proučavamo znakovlja   Njegovih svjetova u Univerzumu. 

I da ih sa strahoštovljem i pronicljivošću posmatramo. 

Jer, samo tako nećemo “pasti u nesvijest“ pred Božanskom veličinom.

(...)

Autor: Enes Karić