U ramazanu smo obilježili datume pobjede i oslobađanja. Pobjeda bijaše 17, a oslobađanje 20. dana ramazana. Iz pobjede na Bedru smo mnogo naučili. Spoznali smo da skupina koja je čvrsto u vjeri, koja na svojoj strani ima Gospodara svjetova, bez obzira na njenu brojnost, pobijedit će. Spoznali smo da su i muhadžiri i ensarije imali isti cilj i bili spremni žrtvovati se, a cilj bijaše da Allahova riječ bude gornja. Iako u karavani ne bijaše ensarijskog imetka, spremni su se složno boriti sa braćom muhadžirima, a sloga rezultira pobjedom. Spoznali smo da Poslanik uvijek poštuje znanje i struku, pa mu ne bijaše teško promijeniti plan i pri rasporedu vojske na bojištu odustati od svoga mišljenja.

Iz događaja Oslobađanja Mekke naučili smo da uspješnog vođu, a Poslanik je to bio, krasi osobina praštanja. Neprijatelju, progonitelju, onima koji su ih mučili i ubijali, Poslanik im je oprostio kad ih je imao snage kazniti. Oprostio im je jer mu bijaše cilj jaka zajednica, snažna država i širenje vječne istine islama.

Već nekoliko dana smo u mjesecu ševvalu. Ako smo u ramazanu slavili pobjedu i oslobađanje, u ševvalu se sjećamo poraza. U ovom mjesecu, prema nekim izvorima šestog, a prema drugim, petnaestog njegovog dana, desila se Bitka na Uhudu. Tu nadomak Medine, Poslanik i ashabi doživjeli su poraz. Iz tog događaja učimo da poraz dolazi zbog neposluha, zbog nepokornosti. Naši postupci su uzrok porazu. Da su ashabi raspoređeni od Poslanika ostali na brežuljku i štitili muslimane u boju, ne bi bilo poraza.

Zbog nepokornosti i kršenja pravila, te prekoračenja granica određenih od Gospodara svjetova, čovjek doživljava poraz i pogađa ga nesreća. Nakon što smo u ramazanu bili privrženi vjeri, i granice postavljene od Gospodara svjetova nismo prelazili, ne dopustimo šejtanu da nas zavede i da se sa dostignutih položaja povučemo i omogućimo prokletniku da slavi pobjedu. Dostignuto u ibadetu čuvajmo. Ne napuštajmo namaz, zikr, čuvajmo džemat i budimo ustrajni u činjenju dobra kako bi zaslužili Allahovu, dž.š., milost i zadovoljstvo.

Ne samo kroz ibadet već kroz život iskazujmo poslušnost i pokornost Allahu i Poslaniku, jer nepokornost je uzrok nesreći koja čovjeka zadesi. Poslanik je govorio o nesrećama i belajima koje čovjeka zbog grijeha njegovih snađu. Nagovijestio je da će sve one koji se udalje od propisa i prekorače granice, pogoditi nesreća.

Ebu Hurejre prenosi: “Poslanik je rekao: ‘Zemljotresi, potonuća zemlje, izobličavanje lica, kamenje iz neba i slične druge nesreće će vam dolaziti, kada se privatna imovina od ljudi bude oduzimala.’“ Korupcija je oduzimanje pošteno stečenog od ljudi. Naše društvo je ogrezlo u tom grijehu, i zbog tog grijeha kušali smo kaznu.

“Nesreća će doći kada se emanet, povjerene funkcije u društvu, budu dijelile kao plijen.“ Baš tako se dijele. Ne pita se ko je sposoban, ko zna, ko ima iskustva i ko je spreman biti žrtva za opće dobro. Plijen ćeš dobiti ako si poslušan vođi partije, ako nemaš stav i mišljenje već uvijek misliš ono što misli vođa, a to znači, podoban si. Takav odnos prema preuzetom emanetu, put je u poraz.

“Nesreće će vas pogađati kada se zekat i dijeljenje na putu dobra bude doživljavalo kao kazna.“ Nesreća nas je pogodila jer kad se traži da se pomogne unesrećene, oni koji bi mogli, čast malobrojnim izuzecima, to smatraju teretom i zatvaraju oči pred mukom nevoljnika.

“Nesreću ćete doživljavati kad iz znanja bude odstranjena vjera.“ Ne može se reći da nemamo učenih, školovanih, obrazovanih ljudi, čini se da ih nikad nije bilo više, ali nikad više i nepoštenja, lopovluka, prevare... Pitamo se, čemu toliko znanje a kao društvo ne napredujemo? Nema vjere, nema odgoja, nema morala, a jasno nam je da je nauka bez vjere nehumana. Kako na nepravdi graditi sreću i kako egoizmom i pohlepom vojevati pobjede. Onima koji čin dobra smatraju teretom ne slijedi ništa do poraz.

“Nesreće će vam dolaziti u obliku vjetra, propadanja zemlje, kamenja iz neba, kad budete poslušni ženama a neposlušni majkama. Kad čovjeku bude bliži prijatelj nego otac. Kad se po džamijama bude povisivao ton.“ Čujemo li mi svoju galamu u džamiji kad se uči ezan, kad se uči Kur’an? Dopiru li do naših ušiju uzdasi majki i olovna šutnja očeva što su zapostavljeni? U kakve pobjede može ići čovjek koji ne poštuje Božiju riječ i zaboravlja Njegovu naredbu?

“Nesreća će doći kada onaj koji krši vjerske propise i širi nemoral  bude prvak u svojoj zajednici.“ Od kuda poplava, klizišta, kamenje u kućama? Zar nam prvaci u društvu nisu upravo oni koje Poslanik spominje. Oni propise krše, svojim se lopovlukom ponose i ohole se s onim što su nemoralno stekli.

“Najprezreniji među vama bit će vama vođe, a najpoštovaniji među vama bit će oni od čijeg zla se treba bojati.“ Vođa naroda mora biti od naroda voljen. Činjenica je da slabi u našem društvu nisu zaštićeni, niti postoji neko ko bi ih zaštitio, oni moraju poštivati one od čijeg zla strahuju. Ko štiti obespravljene radnike u ovoj zemlji? Mi ćemo nastaviti koračati iz poraza u poraz, iz nesreće u nesreću jer dova obespravljenih ljudi nema nikakvu prepreku na putu do Gospodara svjetova.

“Kad vas preplave pjevačice i muzika, te kad se opojna pića budu javno konzumirala, eto vam nesreće.“  – veli Poslanik. (Hadis prenosi Tirmizi)

Neposluh je uzrok porazu na Uhudu. Naš neposluh, naša nepokornost i prekoračenje granica od Gospodara određenih, uzrok su naših poraza i nesreća.

Autor: Izet Čamdžić