Krenemo li redom,  “žena ʻImrānova“ (imraʼatu ʻImrān) spominje se sūri 3:35.,   “žena upravnikova“ (imraʻatu l-ʻazîz) navodi se u sūri 12:30.,  “faraonova žena“ (imraʼatu firʻawn) oslovljava se u sūri 28:9., “žena Nūḥova“ (imraʼatu nūḥ) i  “žena Lūṭova“ (imraʼatu lūṭ) navode se zajedno u sūri 66:10.   “Njegova [Ibrāhîmova] žena“ (imraʼatuh) spominje se u sūri 11:71., Božiji poslanik Zakariyyā (19:5) kaže  “moja žena“ (imraʼatî) kad napominje da je “nerotkinja“. Imena ovih žena nigdje se ne navode u Kurʼānu.  

Dakako, ponekada se žene u Kurʼānu označavaju kao majke (ovoga ili onoga muškarca, ove ili one žene). Na primjer, “majka Mūsāova“ (ummu mūsā) spominje se u 28:7.,  “tvoja majka“ (ummuki) – kažu Merjemini (Maryam) sagovornici (u 19:28) raspravljajući se sa njom. Ni tu se te žene ne navode poimenice.

Jedina žena koja je poimenice spomenuta u Kurʼānu jeste Merjema (Maryam), majka ʻĪsāova (osim u istoimenoj sūri Maryam, ovo se ime spominje  također i na drugim mjestima u Kurʼānu).

Zašto druge žene, osim Merjeme (Maryam) u Kurʼānu nisu oslovljene svojim imenima? Prije negoli se zaputimo mogućim odgovorima, potrebno je reći da se nespominjanje žena poimenice u Kurʼānu ne treba tumačiti time da je žena  “niža“ u odnosu na muškarca. Takav zaključak bio bi pogrešan. U Kurʼānu su žene ravnopravno sa muškarcima uključene u  “ritualne“ i   “obredne“ ravni islama o kojima Kurʼān govori. 

K tome, za nekoliko žena u Kurʼānu bilježi se da im se obraćao Bog Svojim Riječima, Svojom Objavom ili Svojim nadahnućem. Sūra Krava/al-Baqara (2:35-36) donosi Božije riječi upućene Ādemu (Ādamu) i njegovoj ženi (komentatori Kurʼāna nazivaju je Ḥawwāʼ): 

“Jedite u raju/džennetu u izobilju, odakle vam je volja. Ali se ne prikučujte ovom drvetu da ne biste zlo sebi nanijeli“. 

Ovdje se jasno vidi da Bog ne smatra Ādamovu ženu Evu  (Ḥawwāʼ) nikakvim “stranim“ ili  “tuđim“ bićem, vrijednom prezira.  Naprotiv, ovim Kurʼān posvjedočuje da je, praktički, prva žena imala podjednaku čast da joj se Bog obraća istim riječima kojima se obraća i njezinom suprugu. Nadalje, prema slovu Kurʼāna, Bog se obraća i Mūsāovoj majci (28:7): “Zadajaj ga [novorođenče Mūsāa] ti, a kad se za njega uplašiš [da bi ga faraon mogao otkriti] u rijeku ga baci! I nemoj se bojati niti tugovati, Mi ćemo ga zbilja tebi vratiti, i poslanikom ćemo ga učiniti.“ Samoj Merjemi (Maryam) obraćaju se anđeli/meleki (3:42) i kažu joj: “O Merjema! Bog je tebe doista odabrao i čistom te učinio, i nad svim ženama svijeta te odabrao!“ Također, sūra 19:17., bilježi dolazak Svetoga Duha (rūḥunā) Merjemi. Općenito se smatra da je Sveti Duh (Džibrîl) donositelj Božije Objave.

Prema tome, običaj u Kurʼānu da se žene (osim Merjeme) ne spominju po svojim imenima nema ništa sa ženomrzilaštvom. Prije bi se reklo da je to slijeđenje mnogih načina na koji se oslovljava žena u nekim dijelovima semitskog religijsko-kulturno-civilizacijskog kruga. Dakako, najčešće su komenta(to)ri Kurʼāna davali imena ženskim likovima Kurʼāna: Āsiya je ime faraonove žene, Zuleyḫā je ime Yūsufove zavodnice, itd.

Pa ipak, ni mnogi muškarci u Kurʼānu nisu spomenuti poimenice. Na primjer, sura Pećina/al-Kahf (18:65-82) govori o jednom tajanstvenom čovjeku sa kojim se druži Mūsā, a.s., a taj nepoznati čovjek oslovljen je u Kurʼānu samo riječima “jedan od Naših robova“. Kurʼān ga ne imenuje, komentari Kurʼāna nazvali su ga al-Ḫiḍr. Sūra Yāsîn (36:20) spominje “nekog čovjeka koji dođe s kraja grada žureći“, nigdje mu ne spominje ime. K tome, sūra Vjernik/Muʼmin (40:28) spominje “jednog čovjeka vjernika iz porodice faraonove, koji je krio svoje vjerovanje“, ali se nigdje u Kurʼānu ne kaže kako mu je ime.

Mogli bismo još navoditi neke primjere za neimenovane žene i neimenovane muškarce u Kurʼānu. Ali, i ovo navedeno dovoljno je da se shvati načelo Kurʼāna koje glasi: likovi se pamte i po onome što čine, a ne samo po njihovom imenu. 

(...)

Autor: Enes Karić