Rekli bismo: Nije prijatno primati poruke koje do nas dopiru iz tih kurʼānskih redaka i riječi.

Jedno od takvih mjesta u Kurʼānu nahodi se u suri 44:25-29., tu se govori o neminovnom rastanku od Ovoga Svijeta, od onog što se na njemu čovjeku činilo najljepšim:

“Koliko li ostaviše bašči i izvora,

i njiva zasijanih i mjesta pitomih, 

i blagodati u kojima su se veselili!

Tako to bī!

I sve to drugom narodu u nasljedstvo dadosmo Mi,

a za njima ne zaplakaše ni nebo ni Zemlja,

i nije im data nikakva odgoda!“ 

 

Bašče, izvori, zasijana polja, pitoma mjesta, blagodati u kojima su se ljudi veselili... sve to sam čovjek, muško ili žensko,  ili, pak,  njihova pokoljenja neminovno ostavljaju i odlaze.  Dolazi neumitna smrt, njoj se čovjek mora odazvati, jer  “tako to biva“ – poručuje Kurʼān. 

Sve one bašče, izvori, zasijana polja, pitoma mjesta, blagodati u kojima su se ljudi veselili – njih sada Bog daje u nasljedstvo drugome narodu, drugim ljudima. Vrijeme nastavlja svoj hod dalje. 

A potom slijedi kurʼānska poenta u ovom ulomku (44: 25-29): Za onim minulim pokoljenjem koje je bilo uništeno, ili je izumrlo,  “ne zaplakaše ni nebo ni Zemlja“. 

Svijet je nadživio ta pokoljenja. Kao što će nadživjeti i one naraštaje koji će doći. 

Zapravo, ovom se kurʼānskom alinejom kaže da se Ovaj Svijet ne može ponijeti kao vlasništvo na Onaj Svijet.  

To što čovjek kao svoju popudbinu nosi na Onaj Svijet jesu njegova dobra djela.

(...)

Autor: Enes Karić