Od svih Božijih stvorenja, oslovljenih imenom na stranicama svete knjige islama, samo je Zemlja ono stvorenje kojim se najčešće razjašnjava ʼizvanjskiʼ položaj čovjeka, njegova stvorenost i satvorenost, kao i njegova ovozemna životna putanja. 

Iako prvotno stvoren i dat u Raju, i sa svrhom da nastanjuje Raj (2:35), stvaranje čovjeka (muška i ženska) jeste i biva od zemlje (turāb, usp. 3:59; 18:37; 30:20. itd.) Zapravo, ādam (ādem) u Kurʼānu znači zemljanin, to jest čovjek. Čovjek ili ādam (ādem) i ḥawwā (Ādam i Ḥawwā), stvorenja su od Zemlje (ili zemlje, praha). 

Zapravo, ne samo Ādama i Ḥawwāu, nego sve čovječanstvo (sve žene i muškarce) Bog stvara od zemnoga praha, i u tome je Božanski znak (30:20). (Крачковский: “Из Его знамений - что Он создал вас из праха;“ Ullmann: “Eins seiner Wunderzeichen ist es, daß er euch aus Staub geschaffen...“) 

Dakako, sa različitim povodima Kurʼān, kao Božanska Riječ i Božiji Govor, poručuje da su i sve biljke i sve životinje - od zemlje. Bog daje ʼda iz zemlje niče svakovrsno bilje divno /prelijepo/ʼ (50:7). Zemljom je ʼBog rasijao sve životinje /sva žića/ʼ (31:10). K tome, u suri 21:30., upućuje se i na vodu, ʼod vode je Bog sve živo stvorioʼ. (Крачковский: “...и сделали из воды всякую вещь живую.“). U Kurʼānu se na nekoliko mjesta povezuje ʼzemljaʼ (al-arḍ) i ʼvodaʼ (al-māʼ), kao temeljni zavičaji, ili horizonti zemaljskog života. 

Trebalo bi, za neku drugu prigodu u dokonijim vremenima, ostaviti pomnije tretiranje kurʼānske poruke iz sure Vjernici/al-Muʼminūn, 23:18., gdje se posve jasno veli da ʼBog s neba vodu s mjerom spušta, i da je nastanjuje/smješta/zadržava na Zemljiʼ. A onda se, posve neočekivano, iznosi jedna strašna Božanska prijetnja: Bog je moćan ʼda vodu ukineʼ, moćan je ʼda vodu od/uzmeʼ. (Abdullah Yusuf Ali: ʼ...and We certainly are able to drain it off /with ease/ʼ.) Posredno se iz ovog retka Kurʼāna razumije jedna zlokobna prijetnja sveopćom smrću i pomorom na Zemlji. Jer, život biljaka, životinja i čovjeka, u stanjima Ovoga Svijeta, nezamisliv je bez saradnje Zemlje i Vode. Slijedom gramatike arapskog jezika, u Kurʼānu je Zemlja ženskoga, a Voda muškoga roda, to dvoje pomalja se u plodonosnom paru koji održava sve živo na planeti Zemlji. A vjerovatno se taj plodonosni par (voda i zemlja) nalaze i drugdje u Svemiru.

U više redaka Kurʼāna opetovano se poručuje: Čovjekov rajski početak dobio je svoj zemaljski epilog! Kao da je zemna tvarnost od koje je čovjek (muško i žensko) stvoren i potom nastanjen u Raju (al-ğannah), čovjekovim silaskom na Zemlju vraćena Zemlji, ali sada sa mnogostrukim zadaćama i misijom, sa odgovornostima i brigama življenja na Zemlji. Moguće je da su tu razlozi pa se Božanska Riječ Kurʼāna često vraća na činjenicu ili na motiv stvaranja čovjeka od zemnoga praha ili od zemlje. 

Sva ta kazivanja o stvaranju čovjeka min turāb (od praha, prašine, zemlje) pozicionirana su često i kao jedna opomena čovjeku. Ali, to da Bog, kao Jedan Jedini Stvoritelj, stvara čovjeka od praha, samo po sebi govori da čovjek nije stvoren samo od zemnoga praha! Tome prahu ili zemlji Bog je pridodao još nešto, što je važno, iznimno i značajno! Sura 15:29., jasno i neposredno oglašava da je čovjeka Bog stvorio u posve skladnom obličju, u srazmjernoj zbilji, i u njega “udahnuo (dio) od Svoga Duha“ (min rūḥī) ili (dio) od Svoga Života. (Крачковский: “А когда я выровняю и вдуну от Моего духа“; Seyyed Hossein Nasr: “so when I have proportioned him and breathed into him of My Spirit...“). 

Ovim se već naznačava da je, tim visokim statusom i položajem čovjeka na Zemlji, sama Zemlja zaimala priliku da se, čovjekovim stvaranjem i misijom, uzdigne, uzvisi i preobrazi. 

Naime, kad komentari Kurʼāna oslovljavaju čovjeka u vezi sa kurʼānskim riječima ʼnamjesnik na Zemljiʼ (fī l-arḍi ḫalīfah; Крачковский: И вот, сказал Господь твой ангелам: “Я установлю на земле наместника“), oni najčešće tom ʼnamjesnikuʼ dodjeljuju oglašavanje velikih Božanskih vijesti i revelacija diljem Zemlje. Čovjek je, na mnogo načina, svojim životom i statusom ḫalīfe dobio polog i zadaću da povezuje Zemlju i Nebo. Je li to mnogo, da li je to prekoviše za čovjeka? Prema suri Saveznici/al-Aḥzāb, 33:72., čovjek je taj polog (al-amānah) prihvatio nakon što su ga (polog) svi važni faktori odbili:

ʼMi smo doista Polog ponudili nebesima,

i Zemlji, i planinama,

pa su odbili da ga ponesu i od njega se sustegli bijahu,

a čovjek Polog ponese,

doista je čovjek nepravedan spram sebe

i neznalica velikaʼ.

Крачковский: “Мы предложили залог небесам, и земле, и горам, но они отказались его понести и устрашились его; понес его человек, - ведь он был обидчиком, неведающим...“

Max Henning: “Siehe, Wir boten die Verantwortung den Himmeln und der Erde und den Bergen an, doch weigerten sie sich, sie zu tragen, und schreckten davor zurück. Der Mensch lud sie sich jedoch auf: denn er überschätzt sich und ist eingebildet.“

Polog ili emānet – al-amānah (njem: die Verantwortung; rus: залог; engl: the Trust; franc: le dépôt...) čovjek na Zemlji ne može izvršiti bez odgovornosti koju je Bog doznačio čovjeku i čovječanstvu (usp. 7:172). Ta odgovornost je mnogostruka: Čovjek je odgovoran spram Boga, spram Zemlje, spram sebe kao čovječanstva, spram biljaka i životinja. (U suri Krava/al-Baqara, 2:205., jasno se govori o čovjeku, naime, o tome da je sklon da, ʼčim zavlada, svom snagom se trudi da na Zemlji nered čini, usjeve i urod/priplod ništeći...ʼ)

Kao Božiji Govor (kalāmullāh), Kurʼān opetovano svjedoči o čovjekovim djelima na Zemlji, o bestidnim činima u kojima je tračio i trači svoju ljudsku slobodu, o neredu (fasād fī l-arḍ) koji je ostavio ili ostavlja iza sebe na svim stranama Zemlje. 

Da li te alineje Kurʼāna znače da se Bog odriče čovjeka i čovječanstva? Ne. Na takvo pitanje potvrdno odgovoriti, ili, čak, legitimirati to pitanje kao takvo, značilo bi krivo shvatiti i razumjeti Kurʼān. Bog se ne odriče čovječanstva, On ga samo opominje, poziva i doziva da se na Zemlji prihvati odgovornih koraka i savjesno učinjenih djela. 

Odgovornost čovjeka prema Zemlji istaknuta je mnogo puta na stranicama Kurʼāna. Kako je samo uputno pročitati i razmotriti mjesta u Kurʼānu gdje se spominje čovjek kao al-insān ili čovjek na način al-insāna. Uvijek je posrijedi opominjanje čovjeka ili al-insāna na najopćenitije moralne i ćudoredne pragove koje ljudsko biće ne smije prekoračivati. Ili, pak, da te ćudoredne granice na planeti Zemlji nikada ne zaboravi.

Kurʼān ne skriva da je Bog, stvaranjem čovjeka i njegovim nastanjivanjem na Zemlju, u to biće (namjesnik, ḫalīfah) pohranio i velike darove, ali i čovjekovu želju za velikom moći. Ne samo ljudi, već i ʼcivilizacijaʼ džina (usp. 55:33), žele da ʼprodru, prekorače graničja Nebesa i Zemljeʼ (min aqṭāri s-samāwāti wa l-arḍi). Ali, Božija Riječ Kurʼāna, u istom retku, upozorava ljude i džine da to prekoračenje ʼgraničja Nebesa i Zemljeʼ neće moći postići ʼbez velike moćiʼ (illā bi sulṭān). Kako tu veliku moć imati a da se nažao ne učini Zemlji, biljkama, životinjama i čovječanstvu? To pitanje danas je najvažnije, jer je iskušenje zvano moć današnjem čovjeku najvažnije.

Čovjek neće zaboraviti ćudoredni odnos prema Zemlji, niti samu Zemlju, sve dok je svjestan da preuzeti polog vrši na ćudoredan način. Na to ćudoređe prema Zemlji poruke Kurʼāna upozoravaju, manje ili više, posredstvom jednog trodimenzionalnog spektra opomena. U suri Taha/ṬāHā (20:55) kaže se čovječanstvu:

مِنْهَا خَلَقْنَاكُمْ وَ فيِهَا نُعيِدُكُمْ وَ مِنْهَا نُخْرِجُكُمْ تَارَةً أُخْرىَ

ʼOd Zemlje vas stvaramo Mi,

i u nju ćemo vas vratiti,

i iz nje vas po drugi put izvesti!ʼ

Čovjek zaboravi Zemlju tada kad zaboravi sebe, kad zaboravi osjećati se stvorenjem. Tad se on na prolaznoj Zemlji igra vječnosti. Njegova igra prerasta u nasilje nad Zemljom. Potom uslijedi osveta Zemlje, nenadano i neočekivano. Čovjek se tada, sred vremena krize, pita: Ayna l-mafarr? (ʼGdje je izlaz?ʼ ʼKuda da se bježi?ʼ Крачковский: “Куда бежать?“ Arberry: “Whiter to flee?“ Max Henning: “Wo finden wir Zuflucht?“)

Čovjek nema kuda bježati. Jer, čovjek nikada ne može pobjeći od Zemlje!

Autor: Enes Karić