U Kur’anu časnom učimo ove Allahove riječi:

... الله نور السموات والارض – Allah je svjetlost nebesa i Zemlje... (24, 35)

Na temelju ove kur’anske istine veliki Gazali razumio je da je stvarna svjetlost samo Allahova svjetlost, a sve drugo što ljudi zovu tim imenom samo je metafora.

Ono što ljudsko oko vidi kao svjetlost samo je odraz Allahove svjetlosti. I zato ništa nije kao Allahova svjetlost, kao izvor svake svjetlosti, svakog nūra na nebesima i na Zemlji.

Ljudsko oko je nesavršeno zato što vidi drugoga, ali samo sebe ne može da vidi; oko ne vidi ono što je daleko, što je izvan njegovog vidokruga; ne vidi ono što je iza zastora. Nadalje, ljudsko oko vidi samo pojavne stvari; ono ne vidi skrivenu nutaranju bît pojavnih stvari.

Oko vidi samo dijelove cjeline, ono ne vidi cjelinu postojanja.

Ljudsko oko često griješi, tako što ono što je veliko vidi kao malo, a malo vidi kao veliko; što predemet koji stoji vidi kao da se kreće i što predmet koji se kreće vidi kao da stoji.

No, ima nešto u čovjeku od Allahove svjetlosti, kao Allahov dar, kao oko koje vidi ono što ljudsko golo oko ne vidi.

To je ljudski um, to je ljudski duh, to je ljudska duša. Zato je, kaže Gazali, primjerenije da se za ljudski um kaže da je svjetlost (nūr) nego za ljudsko oko zato što oko ne može vidjeti samo sebe, dok ljudski um može vidjeti druge i samoga sebe. Ljudski um svjestan je samoga sebe i svjestan je svoga znanja o sebi.

Ljudsko oko ne vidi ono što je predaleko, kao ni ono što je preblizu, dok su za ljudski um daleko i blizu jednako pojmljivi.

Ljudski um je u stanju da u jednom trenutku bude u visinama neba i da se spusti na Zemlju, jer ljudski um je uzorak Allahove svjetlosti, koji je sličan svom originalu, ali nikad isti kao original.

Ljudsko oko ne vidi što stoji iza zastora, dok se ljudski um slobodno kreće do najviših visina i prelazi preko svih prepreka i zastora.

Ljudsko oko vidi samo pojavnu dimenziju stvari. Oko ne vidi pozadinu pojavnih stvari.

Ljudski um može da vidi nepojavnu dimenziju pojavnih stvari, može da osjeti duh koji stoji iza vanjskog izgleda povijesnih zbivanja.

Ljudsko oko ne vidi stvari koje postoje, kao što su: vid zvuk, miris, hladnoća i toplota.

Oko ne vidi ono što stanuje u ljudskoj duši, kao što su: radost, sreća, tuga, bol, ljubav, žudnja, čežnja, znanje i moral.

Svega toga i više je svjestan ljudski um, i zato je slobodan da o tome donosi svoj sud, koji može biti istinit ili neistinit ovisno od toga koliko ga doseže Allahova svjetlost kao izvor umnog znanja.

Dakle, ljudsko oko nije prava mjera stvari za čovjeka. Ono je samo donosilac i prenosilac vijesti do ljudskoga uma koji treba da odluči šta je pravo, a šta krivo od onoga što mu ljudsko oko prenosi.

Naime, ljudsko oko vidi velike stvari kao male. Oko vidi Sunce u dimenziji zlatnog štita a zvijezde kao novčiće razbacane po plavome svodu.

Ljudski um, međutim, zna da su zvijezde i Sunce mnogo puta veće od Zemlje. Ljudsko oko vidi zvijezde kao da stoje, vidi sjenu kao da se ne kreće, vidi dječaka kao da ne raste.

No, ljudski um zna da je dječak u stanju rasta i razvijanja, da je sjena u stalnom pokretu, te da su zvijezde u stalnom kretanju.

Tako je jednom Poslanik upitao Džibrila: “Da li se sunce kreće?” On je odgovorio: “Ne i da.” Poslanik ga upita: “Kako tako?” Na to mu Džibril odgovori: “Od trenutka kad sam rekao: ‘Ne’ do trenutka kad sam rekao: ‘Da’ prošlo je pet hiljada godina putovanja.”

Htio sam da za trenutak, dok nas slušate i gledate, osjetite svjetlost koja se širi i do nas dopire s Arefata, mjesta gdje su se sreli Adem i Hava, te iz Harema Kabe u Meki, gdje su se Ibrahim i njegov sin Ismail zavjetovali Uzvišenom Bogu na pokornost.

Neka bar za trenutak umjesto oka vaš um pogleda ono što vaše golo oko ne može vidjeti; neka bar za trenutak umjesto tijela vaša duša doživi ono što tijelo ne može da dokuči, a to je da je sreća i spas u duši, koja zna da su svi ljudi stvoreni od zemlje te da im je Stvoritelj svakom ponaosob udahnuo od Svoga duha (من روحه), pa su tako svi braća po ocu Ademu i po majci Havi.

To je najznačajnija poruka hadža i Kurban-bajrama u trenutku kad je čovječanstvo na Arefatu i kad su muslimani na mjestu gdje su Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail položili vječni zavjet Uzvišenom Bogu na pokornost, kao zahvalnost na daru Allahove svjetlosti, koja je kao udubina u zidu u kojoj je svjetiljka; svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija i kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću!

Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna. (Kur’an, 24, 35)

Stoga, draga omladino, dragi studenti, a vama se prije svih obraćam, vi, budućnost našeg naroda i domovine, ne dopustite da vam ONI oduzmu Allahov dar svjetlosti, koji je vaš um, vaša pamet, vaša sloboda i vaše pravo, vaš duh, vaša duša, koja vidi dalje od njihoga golog oka, koja hoće više od njihove nezasitne pohlepe, koja može više od njihove kratke pameti, koja zna bolje od njihove potrošene ideologije.

Treba učiti i samo učiti u ime Stvoritelja, Koji daje svjetlost koja nam osvjetljava svijet bez granica, koja nas iz mraka neznanja vodi u svijet znanja i mudrosti, koja nas iz očaja vodi u svijet nade i samopouzdanja.

Sva znanstvena otkrića koja su nam pomogla da bolje razumijemo svijet u kojem živimo nisu ništa drugo do zrake Allahove svjetlosti koje su zasijale u ljudskim umovima, kojima je Bog Uzvišeni dopustio da u mraku budu svjetiljke nade za čovječanstvo.

Nema dileme, budućnost svijeta pripada onima koji su spremni da prihvate Allahovu svjetlost koja prosvjetljava ljudski um, koja snaži ljudski duh, i koja oplemenjuje ljudsku dušu kako bi se oduprla svakom zlu koje udara na dostojanstvo čovjeka.

Mala zemlja i mali narod mogu biti sa svojim znanjem i vještinom jednaki u sposobnosti i vrijednosti s mnogo većom zemljom i mnogo većim narodom.

Zato treba raditi i samo raditi u ime Onog Koji nam daje snagu da izdržimo sva iskušenja ovoga svijeta. Treba raditi, jer rad je farz. Treba raditi, jer radom se postaje jak i poštovan.

Ne treba čekati ničiju milost, jer slabima se milost ne ukazuje, jer sila slaboga ne poštuje niti ga uvažava.


Autor: Mustafa Cerić