Potom  časovito  uslijede dinice Kurʼāna o moralnim savjetima čovječanstvu i vjersko-pravnim zapovijedima (6:151-153), da bi bile odmijenjene porukama o dobrim djelima i molitvama (6:160-161). 

Često se naiđe na kazivanja o drevnim narodima (usp. vijesti o Nūḥu i drugim Božijim vjerovjesnicima u suri Hūd, 11:25-111), o Božanskim Znakovima (āyāt) koje je kao darove dao čovječanstvu (stvaranje čovječanstva od zemlje, bračni život, ljubav, samilost, različitost ljudskih jezika i boja kože, munje, grmljavine i padanje kiše, opstojanje neba i zemlje po Božanskoj odredbi.., sve to u Rimljani/ar-Rūm, 30:20-27., itd. itd. 

Pomnim prelaženjem cjeline Kurʼāna uočavamo, s vremena na vrijeme, kazivanja o Ovom i Budućem svijetu. Manje ili više, vidi se poruka Kurʼāna da se Ovaj svijet ne smije zanemarivati, tako sura 2:201., zapovijeda da čovjek treba podjednako moliti i za dobro Ovog i za dobro Onog svijeta. Naravno, uzimajući u obzir da je Ovaj svijet prolazan i privremen, Kurʼān na različite načine i različitim povodima poručuje čovječanstvu da je Budući svijet važniji jer je vječan i zauvječan. 

Da bi ljudima pokazao šta jeste uistinu Ovaj svijet, Kurʼān na nekoliko mjesta donosi sliku  “pozne jeseni“, rekli bismo. 

Tako sūra Pećina/al-Kahf (18:45) obznanjuje: Ovosvjetski život nalik je kiši koju Bog spušta s neba, pa se s njom izmiješa zemaljsko bilje, koje potom sasušeno postane i vjetrovi ga počnu vihoriti! Također, sūra Porodica Imranova/Ali ʻImrān (3:116-117) ukazuje da trošenje imetaka, koje ne prati moralna svrha i ćudoredna nakana, postaje nalik vjetru u kojem je led što se sruči na usjeve ljudi koji zlo čine sami sebi, i sve ih uništi! 

Da li to znači da se u Kurʼānu prezire Ovaj svijet? Da li Kurʼān u opisima Ovoga svijeta uvijek nudi jednu sumornu i maglovitu sliku  “pozne jeseni“? Da li to na stranicama Kurʼāna imamo neke izdaleke pobude “nihilizma“ i  “pesimizma“?

Ne, na ova pitanja ne bi se mogli dati potvrdni odgovori. Kurʼān nigdje ne proklamira nikakvu namisao koja bi pothranjivala pesimizam i nihilizam. Takvo što je strano općem utisku o vedrom i, rekli bismo, radosnom raspoloženju Kurʼāna.

Kurʼān na različite načine obznanjuje: Ovaj svijet je itekako važan jer na njemu se  “zarađuje“ Budući svijet. K tome, Ovaj svijet je djelo Božije baš kao što je i Budući svijet djelo Božije. Djelo Božije ne može biti varka. Iako je Ovaj svijet hijerarhijski obuhvaćen Budućim svijetom, to ne znači da je čovjekov život na Ovom svijetu iluzija, obmana, snatrenje.  

Eto zašto se slike “pozne jeseni“ u Kurʼānu trebaju čitati naporedo sa kazivanjima Kurʼāna o izobilnim blagodatima i ljepotama Ovog svijeta. U Kurʼānu su  “proljetni prizori“ cvjetanja i bujanja biljaka opisani slikama Budućeg svijeta i Proživljenja: 

“A i Zemlju smo rasprostrli, 

i po njoj planine nepomične posadili, 

i po njoj da nikne svakovrsnog bilja prelijepoga dali, 

da bi uvid stekao i da bi se opomenuo  svaki [Božiji] rob odani! 

A i sa neba spuštamo blagoslovljenu vodu 

i njome dajemo da bašče rastu, 

i žito što se žanje, i visoke palme plodova nanizanih, 

sve jedni iznad drugih, 

kao opskrbu za Božije štovatelje/robove! 

A njome Mi oživljavamo i krajolik zamrli, 

i takvo će i proživljenje biti!“ (Qāf, 50:7-11).

Kurʼān je knjiga koja raduje ljude, koja ih bodri. Kurʼānu treba prilaziti kao knjizi koja tješi, koja pokazuje prelijepe vrtove i vedra, doista vedra nebesa.

(...)

Autor: Enes Karić