Na temelju onoga što iz nebeskih knjiga možemo naučiti, tragova i vijesti o narodima koji su nestajali, a o čemu nas, naročito Kur’an, često podsjeća, s potpunom sigurnošću možemo konstatirati da su mnogi narodi prave kataklizme doživljavali upravo onda kada su stizali do vrhunca svog civilizacijskog razvitka, nakon čega bi redovito nastupalo vrijeme potpunog zanemarivanja duše i njenog razvoja. Neka nam kao primjer posluže narodi gradova Petre, Ninive, Pompeja, Asteci, Inke i mnogi drugi.

Daleko bi nas odvelo ako bismo se upustili u nabrajanje primjera koji su gotovo neizbrojivi. Stoga se ti, dragi čitaoče, na svoj način predaj razmišljanjima o onome što si u vezi s tim davno čuo i pročitao. Mislim da ćete se sa mnom složiti kad kažem da smo mi, generacije XX stoljeća i početka trećeg milenija, u smislu civilizacijskog razvitka, zvijezde na nebu dosegnuli, ali smo ovdje na Zemlji, sami na sebe, odnosno na svoju dušu, zaboravili, iako smo koliko jučer, prije svega, baš na svoju dušu mislili. Za to imamo brojne primjere u narodnoj tradiciji, usmenoj i pisanoj knjiženosti i narodnom predanju. Za historijske razmjere nije bilo davno kada majka Jevrosima u krvavi boj oprema sina Marka savjetujući ga: “Nemoj, Marko, ogriješit dušu, bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogriješiti dušu”, ili kada majka Ahma u ašikluk sprema: “Sine Ahmo, moj očinji vide, nemoj svoju izgubiti dušu. Bolje ti je zijaniti glavu neg’ li svoju ogriješiti dušu.” Može li biti veće ljubavi od ljubavi majke prema svom jedincu? Pa ipak, i jedna i druga (tako i svi naši narodi) više brinu o dušama svojih sinova nego o njihovim životima. Ako se samo petnaestak godina vratimo unazad, bit će nam jasno koliko smo katastrofalno nazadovali. Mislim da baš danas ima mnogo razloga da se pozabavimo pitanjem odgoja duše. Danas kada smo (iako još uvijek nedovoljno) ipak pismeniji nego prije nekoliko decenija, kada nam djeca još u osnovnoj školi rješavaju matamatičke zadatke s dvije i više nepoznanica, kada je, zahvaljujući tjelesnom odgoju, rijetkost vidjeti zakržljalo dijete, kada se u atletskim disciplinama postižu rezultati o kojima se nekada nije moglo ni sanjati, što je, svakako, za pohvalu, nažalost, ona treća strana, duševna, nije se razvijala uporedo s umnom i tjelesnom. Dok su danas po školama obilato zastupljeni časovi tjelesnog odgoja, dotle su u rasporedima časova časovi moralnog odgoja gotovo ili potpuno zanemareni. Odgoj mladih je nikakav. Razlog tome često su i neodgojeni roditelji; tako ćete npr. u tramvaju često vidjeti prizor kako djevojčica između dvanaest i petnaest godina sjedi i neukusno razvlači žvakaću gumu, dok pored nje stoji starac koji bi joj po godina mogao i pradjed biti. Tome što se duševna strana nije u dovoljnoj mjeri razvijala i što se u tome posrnulo i otišlo unazad, krive su i životne poteškoće; kod nekih borba za hljeb, kod drugih strast za gospodstvom, za vlašću, raskošnim i raspusnim životom i zadovoljstvima nižeg reda, naročito kada se prošlo kroz sve ratne strahote, kada je i sam život često bio prežaljen, rasturene su sve institucije u kojima su dobar red i svijetao primjer bili najbolji vaspitači. Danas se kroz otrovne utjecaje droge, loše knjige, porno filmova i slično, ruše sve vrijednosti. Nastala je bjesomučna trka za ujednačavanjem na strani zla, a ne dobra. To i još mnogo toga učinilo je da duša zakržlja, da srce otvrdne, da cijena moralnih postupaka padne ispod cijene ubuđale robe na pijacama. Stoga će onaj koji to primjećuje i osjeća puniti svoju umnu riznicu, njegovati i ojačavati svoje tijelo, rukovodeći se, između ostalog, i onim “Mens sana in corpore sano”, i ni na trenutak neće zaboraviti svoju dušu. Neće zanemariti ono što uzdiže ne samo čovjeka nego i plemenitu životinju. Nikada neće smetnuti s uma da će plemenitom dušom ne samo sebe uzdići već i liječiti mnoga zla današnjice koja su teška i preteška, naročito za plemenitu dušu. Čovjek koji ne oplemeni svoju dušu ne može povoljno utjecati na okolinu, i tada se zlo još više razvija, postupci zle duše postaju kvasac novih zala, novih nedjela. Ako li pak čovjek svakog dana dobrim djelom oplemeni svoju dušu, to će dati koristan plod. Što više bude ljudi koji će svojevoljno i po navici činiti dobra djela, to će manje biti zla na svijetu, a više sasvim utemeljene nade da će ipak svjetlost pobijediti tamu. A kako oplemeniti svoju dušu najbolje nam pokazuje naš i njen Stvoritelj: Ono što želi postići će onaj koji se potpuno očisi. (87, 14) Može uspjeti samo onaj ko svoju dušu očisti - a propast će onaj ko je na stranputicu odvede (grijehom uprlja). (91, 9-10)

Kada je čovjeku dao mogućnost da može shvatiti koji je to put dobra, a koji je put zla, Allah ga poziva u kuću mira i onome kome On hoće ukazuje na Pravi put. (10, 25) Ovome Kome On hoće, kao komentar prijevodu može se dodati: i onome ko hoće da bude upućen. Zar svakodnevno bar u pet navrata po više puta ne molimo: Uputi nas na Pravi put. (1, 6)

Dakle, onaj koji ne samo što želi već i hoće biti upućen, kad potpuno svoje želje i htijenja uskladi s onim što se od njega traži i kad to bude u skladu s Allahovim riječima: Uspjet će onaj koji je očisti, stiže do željenog cilja, a to je da i Allah hoće da čovjek bude upućen, što se temelji na brojnim ajetima u kojima On, između ostalog, kaže: ...Allah će, sigurno,održati obećanje. (13, 31); ...Allah neće obećanje prekršiti. (39, 20)

Znači, kad čovjek ispuni svoju obavezu prema Stvoritelju, a njegova najveća obaveza jeste iskreno ispovijedanje vjere, jer ono pokazuje šta je dobro, a šta je loše, te da čovjek može praviti razliku između dobra i zla, tek kad mu se ta razlika jasno ukaže, može reći da je spreman raditi dobro i izbjegavati zlo. U tom slučaju čovjek je zaslužio Božije vođstvo, pa tako pomagan od Boga nastavlja ispoljavati vrline koje stepen po stepen uzdižu njegovo srce prema idealu i cilju, a cilj je da u njemu zauvijek bude uklesano ime Stvoritelja. Tada će čovjeku biti sasvim jasno da Uzvišeni nikada nikome nije zapovijedio da bude bezbožnik niti dao dopuštenje da čini grijeh.

Na kraju, zaključak bi bio: ne klonuti pred preprekama i tagobama, ne dozvoliti da nam malodušnost krepku volju salomi, ne dopustiti da nam se u srcu zalegne mržnja i u duši sumnja. Nikada ne dozvoliti da nas pokreću niski i sebični motivi, već samo visoki i plemeniti ideali. Učiti, razumno se ponašati i životu radovati, ali kada nas nevolja snađe, u ime Allaha je junački i strpljivo trpjeti. A prije svega i uza sve – nikad i nipošto ne zaboraviti dušu.


Autor: Halil Bjelak