Danas ćemo spomenuti jednog od njih, koji je rođen i odrastao u Evropi. Allahovom voljom, upoznao je i čvrsto prihvatio vrijednost islama, dostigao svoje duhovno punoljetstvo, te svoj život proučavanju i upoznavanju drugih s islamom. Kada sam nedavno pročitao jednu njegovu poruku koja kaže: “Puše vjetar, razvijmo jedra!”, najprije sam ostao zbunjen, a zatim zadivljen njegovom oštroumnošću, hrabrošću i odlučnošću. Kako da se i sami ne upitamo o kakvom je to vjetru riječ, odakle on dolazi, šta donosi i kuda će nas odvesti otvorena jedra?

On upoređuje današnju zapadnu civilizaciju, koja bi da bude mjerilo i uzor svih ljudskih vrijednosti, kako u euro-američkoj, tako i u ruskoj verziji, s nekadašnjom Bizantijom i Perzijom, te kaže: “Kur’an, danas kao i u VII stoljeću, ukoliko se ne čita mrtvim očima, može ponovno udahnuti novu dušu civilizacijama koje se duhovno raspadaju, kao što je to nekada bio slučaj s Bizantijom i Perzijom.”

Islam nije tvrđava, kako on ističe, nego otvoreni poligon za duhovne ljudske uzlete. “Bio bi dakle zločin da se zabarikadiramo u islam kao u neku tvrđavu, braneći se udarcima zabrana protiv svakog kontakta s vanjskim svijetom, i namećući uvjerenje milionima ljudi koji se okreću prema nama, muslimanima, s nelagodom i s nadom, da postati danas musliman znači, u prvom redu, postati Arap iz vremena IX stoljeća.”

Islam se nekada širio poput nadolazeće plime, puneći ljudske duše smislom i poletom. I tada se zvao islam, a i danas se tako zove. Tada je bio neodoljivo privlačan, a danas nije. Zašto? Pa zato što je islam pridobijao ljude poštujući i obuhvatajući sve ranije objave, samo što ih je očistio od falsifikata i prepravki. Islam je prihvatio s poštovanjem i grčku filozofiju, i perzijsku književnost i egipatsku geometriju i indijsku matematiku integrišući ih u svoje okrilje. Rani muslimani nisu nazivali nauku islamskom, ni islamsku pedagogiju, ni matematiku, ni medicinu, ni filozofiju. Matematika je sama po sebi islamska, kao Božija blagodat, darovana svim ljudima. Medicina isto tako. Zašto danas imamo potrebu da se ograđujemo i dokazujemo, da se određujemo prema drugima? Zar nije bolje da se drugi određuju naspram nas? Vjera ranog islama imala je dovoljno povjerenja u samu sebe da se otvoreno suoči s drugim vjerovanjima, da ih nadvisi i da integriše druge kulture. Današnje povlačenje, zatvaranje i izdvajanje, strah od vanjskih utjecaja, odražava slabost i nedostatak vjere u sebe, nedostatak samopouzdanja. “Htjeli bismo sami sebe uvjeriti da nemamo šta naučiti od drugih, kako ne bismo morali kritički ispitati svoju vlastitu prošlost.”

Naš životni uzor, učitelj, vođa, posljednji Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., život je posvetio poučavanju ljudi, ulijevajući radost vjere u njihova srca. U svim tim situacijama postupao je u duhu svojega hadisa: “Olakšavajte, a nemojte otežavati, razveseljavajte, a nemojte zastrašivati”. I doista, on je ljude postupno, na lijep, prikladan i prihvatljiv način upoznavao s njihovim dužnostima i pravima, nastojeći im pri tome dokazati da sve te dužnosti za njih imaju veliku praktičnu korist za skladan i Bogu ugodan život. Naime, pranje ruku, umjereno jelo, stjecanje znanja, lijep govor donose ogromnu zdravstvenu, društvenu i psihološku prednost u odnosu na druge. Time je ljude činio spremnim da svoje obaveze prihvate svjesno, da budu sretni zbog toga, i ne samo to nego da ih i drugima s velikim zadovoljstvom preporučuju. Izazivanje takvih ugodnih osjećanja za njih je predstavljalo duhovno olakšanje, radost i veliku praktičnu korist. Ono što ih je svakodnevno snažilo i vodilo jeste jasna svijest o pravom cilju života. I tako se širilo i prelivalo dobro iz jedne duše u drugu, s jednog na drugog čovjeka. To dobro zvalo se islam.

Šta sada činiti kada nema Poslanika? Ko će sada na Zemlji širiti dobro? Tu su učeni ljudi kao nasljednici, ili povjerenici Allahovih poslanika, kao što to Poslanik, s.a.v.s., ističe: “Učeni ljudi su povjerenici Allahovih poslanika sve dotle dok se ne budu dodvoravali vladarima i dok se ne budu prepustili ovosvjetskim uživanjima. A kada se to dogodi, znak je da su iznevjerili emanet Allahovih poslanika. Dobro ih se čuvajte.”

Ovo je tipičan primjer kako islam ljudima daje priliku, kako ih uzdiže do stepena halife na Zemlji, a oni padaju do granica najvećeg gubitnika. Rekli bismo, od gazije do izdajnika. Svi mi koji sebi dajemo za pravo da govorimo pred ljudima, svi smo mi povjerenici Allahovih poslanika, sve dok se ne počnemo dodvoravati ljudima na vlasti, ili dok nas dunjaluk ne preuzme u svoje ruke. A kada to sebi dopustimo, bacili smo sve pod noge i iznevjerili smo od Poslanika povjereni nam emanet.

Poslanikovi hadisi koji govore o nauci i stjecanju znanja poučniji su nego što nam se na prvi pogled čini. Od brojnih hadisa koji nas podsjećaju na tu obavezu, izdvojit ćemo samo jedan od njih, koji tako poticajno djeluje na ljude koji razmišljaju o sretnom životu na ovom i budućem svijetu. On kaže: “‘Svemu se prilazi određenim putem, a put do Dženneta je – nauka.’ Imajući na umu ovako progresivan stav islama o nauci, pravo je čudo kako su se muslimani svijeta, u posljednjih nekoliko stoljeća, oglušili o početni kur’anski imperativ: ‘Uči!’ Možda u ovome treba tražiti osnovne razloge njihove sveopće zaostalosti, decenijske eksploatiranosti i nemogućnosti snalaženja u savremenim tokovima života.” Bar danas je sasvim jasno da oni koji budu čitali, oni će vladati i voditi, a oni koji ne budu čitali, oni će za njih raditi.

Stoga, svaki musliman obavezan je učiti i otkrivati prirodne tajne i kosmičke zakone, jer to osnažuje ljudski um i oplemenjuje njegovo srce. Oni koji znaju, oni vide dalje i jasnije, kao što nas i Kur’an časni na to podsjeća: Oni kojima je dato znanje dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi na put Silnog i Hvaljenog.

Put Svemoćnog i Hvaljenog, to su zakonske mjere na kojima se temelji cjelokupna ljudska egzistencija, a koje je On uspostavio i s kojima je upoznao ljude. Allah, dž.š., usmjerava nas na put, na traženje istine, a ne daje nam gotovu istinu. “Kur’an je otvoren za sve naraštaje i u Njemu su sadržane istine koje se same od sebe otkrivaju svakome ko posjeduje stvarno znanje.” (Kutb) A šta je to stvarno znanje, saznajemo u slijedećem hadisu: “Ko proširi svoje znanje, a istovremeno ne poveća svoj asketizam, odnosno pobožnost, on će se time samo udaljiti od Allaha i Njegove milosti.”

Islam je iskonska vjera, prirođena čovjeku, vjera koju su ispovijedali i Adem, a.s., i Ibrahim, a.s., i Muhammed, a.s. To je vjera koja znači predanost Bogu i Njegovim odredbama. Ako islam bude mogao ostati vjeran svome izvornom duhu i, ako uspije da se pokaže u svom pravom liku, u liku svoje univerzalnosti i otvorenosti, ima mogućnost da se širi po čitavom svijetu, mnogo veću od one mogućnosti iz VII stoljeća, u vrijeme svog najvišeg uspona. Islam se neće razvijati, niti ovdje niti u svijetu, sve dok se ne pokaže sposobnim da riješi probleme koje zapadna civilizacija nije u stanju riješiti, dok ljudi u islamu ne osjete praktičnu korist. Ako je ova vjera dala toliki doprinos napretku i humanizaciji čovjeka, zašto to ponovo ne bi mogla učiniti. A sve ovo ovisi o nama koji za sebe kažemo da smo muslimani, jer islam ne treba nikakvu reformu, potrebna je reforma našeg odnosa prema islamu.

 

Braćo i sestre!

Mi ne možemo riješiti sve probleme našega vremena niti možemo dati prave odgovore na sva otvorena pitanja, ali možemo oživiti realnu nadu u bolju budućnost. Možemo pokrenuti sebe i druge na put Svemoćnog i Hvaljenog. Ne plašimo se vlastite smjelosti. Ne pušu vjetrovi da polome naša jedra i da nas potope, nego da raznose svijetom miris islama i da nas priviju jedne uz druge. Kada Allah nešto hoće, On Svoj naum ostvaruje i preko ljudi. Možda je ta blagodat namijenjena i darovana upravo nama.

Mi, koji smo danas ovdje, koji dolazimo u džamiju, a posebno imami i tumači islama, moramo biti svijetli primjeri drugim ljudima, u svakom pogledu. Da bismo kazali drugim da čitaju, moramo i sami puno čitati. Moramo ih stalno poticati na stjecanje korisnog znanja. Kada ljudi više čitaju, onda više i znaju, a kada više znaju, onda se bolje razumiju i lakše se dogovaraju. A oni koji se u dobru dogovaraju nalaze se u okrilju Allahove milosti.

Svi smo na svoj način vrijedni, i svi smo dužni doprinositi afirmaciji islama i njegovih vrijednosti. Drugim riječima, svi smo dužni pomoći Allahovu vjeru, ako želimo da i nama Allah Svemogući bude na pomoći.

Gospodaru naš,

omili nam našu vjeru,

oplemeni nas i uljepšaj islamom,

učvrsti muslimane i ojačaj islam sa nama!

Amin, ja Rabbe-l-alemin!


Autor: Šefko Sulejmanović