Ispravna i lažna nada

Nada u svom ispravnom značenju podrazumijeva da čovjek koji se pokorava Uzvišenom Allahu - nada se i Njegovoj nagradi. Također, ona podrazumijeva i to da čovjek koji učini grijeh, a zatim se za njega pokaje ili učini teobu - nada se da će mu Uzvišeni Allaha oprostiti, tj. primiti pokajanje. Nada u oba ova slučaja je ispravna i pohvalna, odnosno, naređena svakom muslimanu. Ali, čovjek koji pretjeruje i griješi nadajući se Allahovom, dž.š., oprostu bez ikakvog truda i želje da se popravi ili ostavi grijeh jeste samo obmana ili, bolje reći, lažna nada.

 

Potsticaji na nadu

U Kur'anu i hadisima nalazimo na brojne potisticaje na nadu kao stanje srca. Na primjer, Uzvišeni je rekao: Onaj ko se nada (jerdžū) susretu sa Allahom... (el-'Ankebut, 5); Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovome Putu, oni se mogu nadati (jerdžūne) Allahovoj milosti (el-Bekare, 218) – u ovom ajetu Allah, dž.š., nije ograničio nadu samo za ove, jer postoji i drugi koji se mogu nadati, ali je istaknuo da oni zaslužuju i mogu da se nadaju. To je nada s pokrićem.

 

Ajet nade

Reci: "O, robovi Moji koji ste pretjerali prema samima sebi, ne gubite nadu u Allahovu milost, zaista Allah oprašta sve grijehe!'' (ez-Zumer, 53)  – Alija b. Ebi Talib i Ibn Mesud su rekli da ovaj ajet najviše od svih ulijeva nadu. Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: ''Ovaj mi je ajet draži od Dunjaluka i svega što je na njemu!'' Navode se različiti povodi objave ovog ajeta. Jedni vele da je ajet objavljen u vezi sa Vahšijem – ubicom hazreti Hamze, kada je htio da primi islam. Drugi vele: ajet je objavljen u vezi sa ljudima koji su vjerovali, ali nisu učinili Hidžru. Mislili su da za njih nema pokajanja. Ovo je mišljenje i Omera koji je pisao Hišamu b. el-Asiju, kojem se upravo to desilo. Treći vele: misli se na ljude iz vremena džahilijjeta. Ajet ima općenit karakter za sve ljude do Sudnjeg dana. Ako su oni koji su pretjerali prema samima sebi nevjernici, svi iz ovog Ummeta su složni da se nevjernicima briše kufr i svi grijesi kada prime islam. U hadisu se navodi: ''Islam potire ono što je bilo prije njega!'' U slučaju da nevjernici umru u kufru, Allah im neće oprostiti, nego će vječno ostati u Vatri. Ako su, pak, oni koji su pretjerali prema samima sebi muslimani-grješnici, pa kada se grješnici pokaju, grijesi im budu oprošteni, a ako se ne pokaju, oni su u Allahovoj volji: ako hoće, oprostit će im, a ako hoće, kaznit će ih (Ibn Džuzejj, Teshil, 3/197).

 

I strah i nada

U hadisu koga prenosi Ebu Hurejre veli se: ''Da zna vjernik kakva je kazna kod Allaha, ne bi se niko nadao Njegovom Džennetu. A da zna nevjernik kakva je Allahova milost, niko ne bi izgubio nadu u Njegov Džennet'' (Muslim: 1925). U drugom hadisu navodi se da je Allahov Poslanik, a.s., ušao kod jednog čovjeka koji je bio na samrti, pa ga je upitao: ''Kako se osjećaš?'' Odgovorio mu je: ''Osjećem strah zbog svojih grijeha, ali nadam se i milosti svoga Gospodara''. Tada je Poslanik, a.s., rekao: ''Kada se ovo dvoje sastavi u srcu vjernika i u ovakvoj situaciji, Uzvišeni Allah će mu, sigurno, dati ono čemu se nada i zaštitit će ga od onoga čega se plaši (Tirmizi, Ibn Madže). Otuda ne čudi što je Omer, r.a. rekao: ''Kada bi svi ljudi bili pozvani da uđu u Vatru izuzev jednog, ponadao bih se da sam ja taj; kada bi svi ljudi bili pozvani da uđu u Džennet izuzev jednog, uplašio bih se da sam ja taj''. Islamski učenjaci kažu:

Ko robuje Allahu, dž.š., samo sa nadom, on je murdžija, a onaj ko Mu robuje samo sa strahom, on je haridžija; ko Allahu robuje samo kroz ljubav, on je zindik, ali onaj ko Allahu robuje sa ljubavlju, nadom i strahom, on je muvehhid-mu'min.

Autor: Almir Fatić