U razmještaju poruka prvih kurʼānskih kazivanja, kao i u samome usmjerenju svojih poziva, vidi se da Božijoj poruci Kurʼāna nije bilo prioritetno važno hitno uspostavljanje jedne (religijske) zajednice.  Naprotiv, prve ili rane sūre Kurʼāna računaju na ljude kao pojedince, na muškarce i žene. Porukama upućenim njima razbuđuju se pitanja ne o tome kakvoj zajednici ja sada pripadam, već o tome da li sam Božije stvorenje, da li je svijet Božije stvorenje, zašto uopće život i zašto uopće smrt itd.

Doista, te rane kurʼānske sūre često spominju čovjeka u jednini (al-insān), time se ukazuje i na muško i na žensko. Štaviše, pozivi:

“O čovječe, šta te obmanjuje

glede tvoga Gospodara plemenitoga,

Koji te je stvorio, i skladnim i uspravnim te učinio,

i u obličju kakvom je htio tebe je sastavio?“ 

– obraćaju se čovjeku u jednini, tražeći od njega da se prvo nadnese nad svoju tajnu i svoje porijeklo.

  

Insistiranje Kurʼāna prvo na čovjeku kao pojedincu u ranim sūrama Objave ima svoje razloge. Naime, postupak plijevljenja jednog strukturalnog, hronološki čitanog i ranohistorijski razloženog i rasprostrtog teksta Kurʼāna pokazuje nam da je mnogo toga od Kurʼāna bilo objavljeno, i mnogo je vremena prošlo,  dok se na stranicama Knjige  pokazalo muʼmina (vjernika) na način jednog izdiferenciranog imena za osobu koja će postati članom zajednice vjernika koji su se odazvali Pozivu Kurʼāna. Pogotovo ovo vrijedi i važi za naziv ili ime muslim/an  (ili Bogu predan  čovjek, muškarac bio ili žena).

U velikom broju prvih, ranih mekkanskih sūra uglavnom se ne može naići na ime musliman ili muslimani.  Naime, nazivi muslim i muslimūn   u tim su surama, slovom Kurʼāna,   nagoviješteni tek izdaleka, u pozivima čovječanstvu da bude predano Bogu. Tek kasnije će se “ljudi predani Bogu“ u Kurʼānu imenovati kao muslimūn.  Zašto imamo ovakav redoslijed stvari? Naravno, ovo je jedno od najvažnijih pitanja kad god se raspravlja o strukturi Kurʼāna kao cjeline.

Na ovo pitanje odgovor je najbolje naći u porukama samih ranih sūra  iz tzv. Mekkanskog perioda objave. Muhammedu, a.s., i njegovom prvom malobrojnom sljedbeništvu, ne govori se toliko o Bogu kao zasebnoj temi i “dalekom Stvoritelju“, koliko se govori o mnogim fenomenalnim prizorima svijeta kao Božijim stvorenjima: nebesima, sazviježđima, zvijezdama, Zemlji, Suncu, Mjesecu, Danici... Dakako, u jednom snažnom ehu svih ovih kazivanja poručuje se da je sve to što se nahodi u/na  okolnim horizontima  – djelo ili djelovanje Božije, Njegovo stvaranje. K tome, nebesa, Zemlja, Sunce, Mjesec, zvijezde, sazviježđa – u Kurʼānu se, malo po malo, pokazuju kao muslimi, kao Bogu predana stvorenja. Dakako, u svemu tome nahodi se jedan izdaleki mig objave Kurʼāna, i jedan dalekosežan nagovještaj, naime taj da  ni sam čovjek nije izvan tog stvaranja. Tako će se uskoro i samom čovjeku na stranicama Kurʼāna pružiti šansa da bude muslim (Bogu predano biće, stvorenje). A to kako biti muslim, sam čovjek može dijelom naučiti i kroz promatranje svemira i njegovih fenomena.

Ovakvom vrstom narativa o svijetu s jedne, i čovjeku s druge strane, kao da se postiže jedan uzgredni efekat: Tako se okuplja   ili sabire jedno slušateljstvo Kurʼāna kojem se sugerira jedno zajedništvo u “oni“, to jest da su i  “oni“, sami ljudi, stvorenja Božija baš kao što su to i nebesa, zvijezde, sazviježđa,  Sunce, Zemlja i Mjesec...

Na ovaj način u Kurʼānu se vidi težnja rānih sūra da se čovjeka podstakne da prvo   zaumi, da umno i duhovno realizira,  zajedništvo sa svijetom oko sebe, sa Tajnom koja je zajednička i svijetu i čovjeku.  Vjerovatno stoga nailazimo na spomen nebesa, zvijezda, sazviježđa,  Sunca, Zemlje,  Mjeseca, te potom spomen čovjeka (al-insān) u jednini.

Ali, kad Kurʼān govori o nebesima, zvijezdama, sazviježđima,  Suncu, Zemlji,  Mjesecu, ne bi se reklo da mu je prioritetni cilj izlaganje temelja jedne astronomske nauke ili njezinih disciplina. Prije bi se reklo da je u ovome cilj Kurʼāna moralni: U ljudima, u prvom slušateljstvu Kurʼāna, razbuđuju se i raskrivaju moralni ili ćudoredni odgovori ili podsticaji na odzive na poziv Boga, tog  Stvoritelja moćnoga prizora zvanog svijet ili svjetovi. 

Praktički, vidimo da se očekuje da se  “oni“ kojima se obraćaju rane mekkanske sūre, i sami potom nađu u vlastitom, to jest ljudskom zajedništvu, koje se temelji na moralnom odzivu koji od njih traži vjera ili vjerovanje u Boga. Tako se, posve polahko, osjeća snaženje onog  (muslimanskog) “mi“, koje će se uskoro javiti na stranicama Kurʼāna, ali i u samom zajedništvu ljudi, muškaraca i žena, okupljenih oko Muhammeda, a.s.

Jednako tako putanju od  “oni“ do  “mi“ vidimo i u govoru ranih mekkanskih sūra o prosjacima, sirotinji, ratnim zarobljenicima, sužnjima, ubogima, nevoljnicima, gladnima, siročadima, robovima i robinjama. Gotovo sve te, kako bi se danas reklo ʼsocijalno ugrožene i marginalizirane kategorijeʼ  Kurʼān spominje kao  “oni“. A kome ih Kurʼān na taj način spominje? Spominje ih onima koji u sve jačem zajedništvu polahko nastaju kao  “mi“, kao jedna formirana zajednica kroz slušanje ovih prvih sūra Kurʼāna. Te sūre oni slušaju sve više kao  “mi“, kao ljudi posve podstaknuti da moralno i egzistencijalno proosjete ljudsku scenu u svome društvu, baš kao što su od istih sūra bili pozivani da proosjete nebesku ili svjetsku Tajnu scene bivstvovanja unaokolo sebe. Kurʼānska scena univerzuma podsticala ih je da razmisle o svome porijeklu i mjestu u svijetu, a scena o prosjacima (sirotinji, ubogima, nevoljnicima, gladnima, siročadima, zarobljenicima, sužnjima, robovima i robinjama) podsticala ih je da budu moralno odgovorne osobe. Tako iz cjeline Kurʼāna razumijemo sljedeće: Biti musliman ne treba nipošto značiti privilegiju, već moralnu obavezu.

Objavljivanjem kasnijih sūra, onih u tzv.  “srednjem mekkanskom i kasnom mekkanskom periodu“,  a napose u medinskom periodu, dolazi do sve jasnijeg muslimanskog  mi. To mi uslijedilo je sa stranica Kurʼāna ne kao uspostavljanje  rasnog, geografskog, narodnog, plemenskog, krvnog...  identiteta ili zajedništva, već kao zajedništva oko vjerujućeg pogleda i moralnog stava: da se promovira i čini dobro (al-maʻrūf), da se izbjegava, pa i na lijep način sprječava, zlo (al-munkar).  Tako nastaje zajedništvo u kojem učestvuju muslimani, Bogu predani ljudi, muškarci i žene. (Nažalost,   riječ muslimūn kasnije je, tokom mnogih stoljeća, poprimila svakovrsne oblike oskudnih razumijevanja, iz te riječi ekskomunicirana je bogata plethora pozitivnih i inkluzivnih značenja).

U Kurʼānu se kaže da je i u prethodno objavljenim vjerskim knjigama Bog  muslimanima nazivao ljude koji su (bili) Bogu predani, to jest, koji su imali moralni razbor u sebi: 

“On [Bog] je vas muslimanima nazvao još prije [u Tawrātu, Zabūru, Inğīlu], a i u Kurʼānu ovome...“ 

(...)

Autor: Enes Karić