Hvala Allahu! Allahu se zahvaljujemo i od Allaha pomoć i oprost tražimo.

Onoga koga Allah na Pravi put uputi – niko u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi – niko na Pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. On ga je, uistinu, poslao svjetovima da radosnu vijest donese i da opomene, prije nego što nastupi Smak svijeta.

Šezdesetih godina prošloga vijeka počeo je veliki iseljenički muslimana prema zapadnim, kršćanskim zemljama Evrope, Amerike, Australije. Evo već tri generacije kako živimo kao dosta brojne manjine u zapadnoevropskim zemljama. Četvrta generacija stupa na scenu. Postavlja se pitanje: gdje nam je domovina? Kakav odnos treba imati prema državama u kojima se generacijama rađamo, školujemo, radimo, živimo? Preseljavamo u vječnost pokopani u mjesna mezarja gradova i sela, ili nas tek po našoj smrti stapaju sa zemljom naših pradjedova.

Allah obznanjuje: “A Allahov je istok i zapad; kuda god se okrenete, pa- tamo je Allahova strana.-Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna” (2.: 115)

Muhammed, a. s., ovako moli: “Allahu omili nam Medinu kao što volimo Mekku i više od toga”.

Prema Platonu, državu čine ljudi i hramovi. “U teoriji se kaže: država je narod u dokumentima, zemlja je narod na teritoriji, a domovina je narod u sjećanju...”

Mi smo muslimani, i mi svoj odnos prema zemlji i državi, koja nam omogućava da slobodno živimo Islam, gradimo na povjerenju i odgovornosti. Želim naglasiti: odgovornost i povjerenje. Naša odgovornost počiva na povjerenju koje nam je ukazano. Svaki onaj, koji je za nešto odgovoran, odgovoran je stoga što mu je nešto povjereno, što mu je nešto dato u amanet. Nema odgovornosti bez povjerenje i nema povjerenja bez odgovornosti. U ovoj prilici ukratko podsjećam na neke od tih vidova i neka od tih područja naše odgovornosti.

Prva naša odgovornost je da smo mi nosioci odgovornosti i povjerenja kao ljudska bića. To je naša temeljna odgovornost. Ona se u Kur'anu opisuje kao veličanstveni čin čovjekova slobodnog postajanja i postojanja, čin koji nadmašuje nebesa i zemlju, čin grandioznog povjerenja. Evo kur’anskih riječi u kojima se govori o toj odgovornosti čiji smo nosioci:

“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen” (33.: 72)

U najkraćem, naša temeljna odgovornost povezana je s našom ljudskom naravi, s time što nas je Bog dragi stvorio kao ljude, s ljudskim licem, što nam je podario razum i slobodu. Naša prva i temeljna odgovornost temelj je za sve druge odgovornosti i sastoji se u tome da opravdamo ljudsko lice koje nam je darovano. O tom je riječ u kur’anskim ajetima iz sure “Tin” koju mnogi od nas znaju a čiji ajeti u prijevodu glase: “Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovoga sigurnoga – Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu, a zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna. Pa, šta te navodi da poričeš onaj svijet, zar nije Allah najpravedniji sudija.” (95., 1-8)

Druga naša odgovornost sastoji se u tome da nas je Bog dragi učinio pripadnicima Zajednice u vjeri – Ummeta Muhammedova, alejhisselam, i sljedbenicima posljednje Allahove objave Kur'ana Časnog. Riječ je o odgovornosti koju nosimo kao muslimani. To je velika, kompleksna i zahtjevna odgovornost. Ona se sastoji u tome da nam je ukazano povjerenje da pred čovječanstvom, pred cijelim svjetom, svjedočimo istinu, živimo tu istinu islama, i pokazujemo njegove vrijednosti i ljepote. O toj odgovornosti riječ je u sljedećem kur’anskom ajetu: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok...” (2., 143)

Naročito danas, naša odgovornost dobiva posebno veliki značaj. Naša dužnost je da u današnjoj hudoj svjetskoj sudbini muslimana aktivno učestvujemo tako što ćemo svjedočiti pravo lice islama. Naše je da obesnažimo onu sliku islama i muslimana u kojoj se oni prikazuju kao prijetnja miru, prijetnja progresu, opasnost i zlo. Naša je odgovornost svugdje tamo gdje se susrećemo s drugim ljudima da svojim osmjehom, ljubaznošću, milošću, dobrotom, radom, čistoćom, znanjem, pokažemo i posvjedočimo ono pravo lice islama.

Treća naša odgovornost je odgovornost koja se ogleda u našem pozitivnom društvenom angažmanu, u korisnom radu i zalaganju u svojoj džematskoj zajednici. U toj odgovornosti dolazi do izraza ono geslo da “treba misliti globalno a djelovati lokalno”

Drugim riječima, mi pripadamo čovječanstvu, islamskom ummetu, bošnjačkom, albanskom, turskom ili nekom drugom narodu i treba da njegujemo sva ta univerzalna osjećanja i pripadanja. Ali, mi živimo ovdje i sada, u ovoj zemlji i u ovom gradu, u ovom džematu, a to dalje znači da kao muslimani snosimo odgovornost za našu generaciju, džemat i budućnost naše djece i budućnost generacija koje dolaze. To je odgovornost u kojoj do izražaja dolazi duboki osjećaj za mjesto i vrijeme. O tome se govori u sljedećem kur’anskom ajetu: “Taj je narod (zajednica/generacija) bio i nestao! Njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.” (2.,134, kao i 141)

Taj osjećaj za mjesto i vrijeme od presudne je važnosti za rad i djelovanje naših džemata i naše zajednice ovdje u dijaspori. U tom pogledu, uvijek moramo uzimati u obzir i poštivati sljedeće činjenice: kao muslimani dužni smo biti lojalni društvenom, pravnom i političkom poretku sve dokle u tom poretku uživamo naša ljudska, građanska, vjerska i sva druga prava i slobode. Naša prioritetna briga zemlji u kojoj boravimo i radino treba da budu naša djeca, koja su ovdje rođena, koja ovdje idu u škole i na fakultete, koja ovdje stiču stručna osposobljavanja, rade i grade, koja će se ovdje ženiti, udavati, rađati svoju djecu, potomstvo u islamu podizati, i namjeravaju tu trajno boraviti.

Primjetno je da nam još uvijek nedostaje ovoga osjećaja za mjesto i vrijeme koji se naglašava u već navedenom kur’anskom ajetu. Kao muslimani, u svojim porodicama, u svojim džematima i u našoj Islamsko zajednici Bošnjaka morat ćemo ubrzo, učiniti mnogo više da usvojimo razvijemo koncept i strategiju našeg djelovanja i rada sa djecom i mladima. Taj koncept i strategija mora biti prema standardima ovoga društva jer ga nove generacije ne mogu drukčije razumjeti.

Nova organizaciona struktura Islamske zajednice sa postavljenim muftijom i muftijskim uredom za Evropu, kao nadogradnja naših dosadašnjih nastojanja, govori o nama da kao narod svjestan izazova modernosti, polahko sazrijevamo.

Četvrta naša odgovornost koju u ovoj prilici želim naglasiti tiče se našeg porodičnog života. Brak i porodica su najveće islamske vrijednosti. Oni predstavljaju gnijezda ljubavi, milosti, topline. To je bogatstvo koje je u modernom svijetu i suludoj trci za imetkom ugroženo.

Brak i porodica predstavljaju duševnu i tjelesnu, duhovnu i socijalnu epifaniju Boga u više njegovih lijepih božanskih imena. Stvoritelj (Haliq), Stvoritelj (Fatir), Uzdržavatelj (Rabb), Milostivi (Rahamn), Samilosni (Rahim), Onaj koji voli (Vedud) očituje se u bračnom odnosu i vezi muškarca i žene. Brak kao najuzvišeniji izraz kosmičkog principa božanskog stvaranja, prema kojem, kako se u Kur'anu kaže, Bog sve u parovima stvara, predsvalja ajet, znak koji ukazuje na Boga dragoga.

Islamski koncept bračnog i porodičnog života u antroploškom i etičkom pogledu određen je, u prvom redu, stavom o dostojanstvu, svetosti, ljepoti i vrijednosti života. Brak predstavlja jedinu moralno i socijalno legitimnu vezu i zajednicu u kojoj se začinje, nosi i rađa ljudski život.

Čuvajmo naše ljudsko lice, našu vjeru, naše džemate, porodice poštujmo ovu zemlju i njene pozitivne propise da bismo se mogli radovati u životu i nadati Božijoj milosti na ovom i budućem svijetu.

Amin!

BILJEŠKE:

  1. Korkut, Besim, Kur’an s prevodom, Kompleks Hadimu-l- Haremejni-š-Šerifejni-l-Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, Medina, 1412.H.

2.Sahihu-l-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod Hasan Škapur, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo 2005. godine

3.Sahihu-l-Muslim, Muslimova zbirka hadisa-sažetak, prijevod s arapskog Muhamed Mrahorović, Mustafa Prljača, Nurko Karaman, Jusuf Karaman i Aida Mujezin, El-kalem, Sarajevo 2008. godine.

  1. Kardavi, Jusuf, Fikh muslimanskih manjina –Kako biti musliman na Zapadu? S arapskog preveo Bilal Merdan, Libris, Sarajevo 2004. godine.
  2. Ramadan, Tarik, Biti evropski musliman, s engleskog preveli Fikret i Hamida Karčić, Udruženje ilmijje Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2002. godine
  3. Spahić, Mustafa Od hilafeta do rijaseta –, El-Kalem, Sarajevo 2012. godine
  4. Muhić, Ferid, CNS,Sarajevo 2014. godine
  5. Mahatir, Mohamed, Globalizacija i nove realnosti, Ljiljan, Sarajevo 2002. godine.