Jer,  “satkanost“ kurʼānskih priopćavanja nisu uvijek vidljiva na  stranicama Kurʼāna koje se zaredom listaju, već se vide mnogo intenzivnije i snažnije u smjernim duhovnim   potragama i, potom, u marljivim čitalačkim raskrivanjima motiva koji su medjuse naoko “odvojeni“,  “udaljeni“, “nepovezani“...  negdje i nekada tamo, a negdje i nekada ovamo,  na  onim nevidljivim stranicama Kurʼāna koje moramo raskriti.

Ako se Kurʼān ne čita uz pomoć svoje cjeline, kroz duhovno odgonetanje njezinih pulsiranja smislova i značenja, mi osjetimo neku vrstu  “otpora Kurʼāna“ prema svojim čitateljima. Kao da se od nas, naoko, cjelina Kurʼāna povukla u dubine Kurʼāna, u prostranstva one njegove  “neprozirnosti“. Međutim,   ako se knjiga Kurʼāna čita slijedom tragova duhovnih napora, napose onih koje su uložili slavni komentatori Kurʼāna u raskrivanju mnoštva tajni njegovih poruka – tada ćemo lakše postići svoje vlastito koračanje cjelinom ove veličanstvene knjige.

Evo jednoga primjera, među hiljadama, kako se može uspješno raskrivati cjelina Kurʼāna.

Komenta(to)ri Kurʼāna kažu da vlastito ime Mūsā, a. s., u koptskom ima dvije komponente, mū i sā. Riječ mū znači voda, dok riječ sā znači drvo. To bi bilo i “etimološko“ objašnjenje čuda da je Mūsā ono iz vode spašeno muško dijete, kojeg je njegova majka stavila u drveni tabutić i kojeg je otisnula rukavcem rijeke Nila, e da bi tabutić doplutao do spasonosne obale (ṬāHā, 20:39), da bi ga, eto baš tu, našao neko iz Faraonove porodice.

Zaputimo li se od ovoga rečenoga prema tragovima nutarnje znakovne i značenjske strukture Kurʼāna, pomalja nam se posve jasno:  Sve  glavne scene vjeronavjestiteljske misije Božijeg poslanika Mūsāa događaju se kraj vode ili posred vode, bila ona morska, riječna ili izvorska.

Prvo, Mūsā, a.s., pre(d)vodi jevreje preko “rastupljenog mora“, izbavlja ih iz faraonova ropstva (Krava/al-Baqara, 2:50). 

U sûri  Pjesnici/aš-Šuʻarā, 26:63., kaže se “Štapom svojim po moru udari!“ More se rastupilo, jevrejski narod je bio spašen i po suhom preveden na drugu obalu!

 

Drugo, Mūsā, a.s., napaja jevreje vodom u pustinji (Krava/al-Baqara, 2:60):

 

“I kada Mūsā zatraži vode narodu svome,

naredismo Mi:

“Udari štapom svojim po stijeni!“

Iz stijene dvanaest vrela provrije...“

 

Treće, Mūsā, a. s., stigavši u Medjenski kraj, “doprije do vode medjenske, kod nje jednu zajednicu ljudi kako stoku napajaju nađe“ (Kazivanje/al-Qaṣaṣ, 28:23-24). Mūsā vidje kako pastiri muškarci napajaju svoja stada. Dvije djevojke ne mogaše nikako napojiti stado svoje jer su pastiri muškarci bili jači i prvi napajali svoja stada.

 

“Pa im on [Mūsā] napoji stoku,

a potom se okrenu jednom hladu...“

 

 

Komentatori Kurʼāna kažu da se Mūsā, a.s., pomagao svojim štapom dok je onim dvjema djevojkama napajao njihova stada.

Četvrto, onog tajanstvenog čovjeka, komenta(to)ri Kurʼāna imenovali su ga al-Ḫiḍr, Božiji poslanik Mūsā susreće na mjestu koje se naziva  “susretištem dva mora“ (mağmaʻu l-baḥrayn) (Pećina/al-Kahf, 18:60-61).

Potom vidimo kako Mūsā sa al-Ḫiḍrom putuje lađom jednim morem (18:71), itd.

Rekli smo u ovoj crtici da ime Mūsā, a. s., u koptskom ima dvije komponente, mū i sā. Riječ mū znači voda, dok riječ sā znači drvo. To bi značilo: onaj koji je spašen iz vode u drvenom kovčežiću.

Pratimo li nutarnju strukturu svih kazivanja o Mūsāu, posve jasno vidimo: Božiji poslanik Mūsā je onaj čija su se čuda, ili Božanske intervencije vrhunaravnoga reda, događala gotovo uvijek po/kraj vode, morske, riječne ili izvorske.

A posve na kraju treba podsjetiti da je Mūsāov štap bio od drveta. Kao i to da je voda simbol života, a Tawrat (Tora), ili knjiga koju je Mūsā dobio od Boga, označava duhovno napajanje sljedbenika te knjige.

(...)

Autor: Enes Karić