23. DŽUZ ES-SEMARKANDI

Strpljenje kao vrlina: Put ka neizmjernoj nagradi

Reci: “O robovi moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” (Ez-Zumer, 10) 

Ovo mjesto u Kur’anu jedno je od mnogih gdje se sasvim otvoreno hvali i naglašava posebnost strpljivih. Prema  Semerkadniju (As-Samarqandi), poziv na početku ajeta upućen je ashabima Muhammeda, a. s. “Bojte se Gospodara svoga!” znači: budite svjesni Allaha u svim segmentima i sferama života, i malim i velikim stvarima i pitanjima, te ustrajte u vjerovanju u Jed(i)nog Boga. As-Samarqandī dalje tumači da će oni koji su tokom (ovo)zemaljskog života ispunjavali Božije zapovijedi biti nagrađeni Džennetom. Ima mišljenja da se pod “činjenjem dobrih djela” ovdje podrazumijeva svjedočenje i temeljni izraz vjere (Lā ilāha illallāh) i postojanost u njoj, čime se, također, zaslužuje ulazak u Džennet. 

Pozivajući se na mišljenje Mukatila (Muqātila), Semerkandi veli da se u riječima “Allahova zemlja je prostrana” aludira na džennetska prostranstva, dok Kalbi (Al-Kalbī) u istom kontekstu prepoznaje poziv vjernicima da se isele u Medinu, čineći djela koja će im osigurati spas i sigurnost u vječnom životu. Oni koji strpljivo podnose sve životne izazove i ustrajno ostaju u poslušnosti Allahu Svevišnjem, bit će "bez računa nagrađeni" – njihova nagrada je neizmjerna, izvire iz sveobuhvatne Božije milosti i nadilazi svako ljudsko razumijevanje ili mogućnost mjerenja.

Prenosi Džundeb b. Abdullah da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: “Ja sam vaš predvodnik ka Vrelu (Hawd).” Sufjan navodi: “Kada je objavljen ajet: ‘Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen…’ (6:160), Muhammed, a. s., je rekao: ‘Gospodaru moj, povećaj mom ummetu!’ Potom je objavljen ajet: ‘Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna…’ (2:261), pa je Muhammed, a. s., zamolio: ‘Gospodaru moj, povećaj mom ummetu!’ Nakon toga je objavljen i ajet: ‘Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati?’ (2:245), na što je Muhammed, a. s., ponovo zatražio: ‘Gospodaru moj, povećaj mom ummetu!’ Ovo traženje je završeno nakon što je objavljen ajet: ‘...samo oni koji budu strpljivi, bit će bez računa nagrađeni.’” (39:10) (Baḥr al-ʿulūm, 3/146)

 

24. DŽUZ                                                       

IBN ATIJJE, KURTUBI, IBN DŽUZEJJ

Mudrost i hrabrost govora: Svjedočanstvo istine pred licem tiranije

 

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: 'Gospodar moj je Allah!', onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže“. (El-Mumin, 28) 

U trenucima kada se čini da je istina nemoćna pred silom, posebnu težinu dobija mudrost onih koji znaju kako i kada (pro)govoriti. Kur’an nam donosi posebno dirljivu priču o čovjeku koji je svojim govorom pokazao kako se može biti i mudar i hrabar, i oprezan i odlučan. Na dvoru faraona, u presudnim trenucima kada se propituju opcije i donose značajne odluke, jedan čovjek je izgovorio riječi koje će ostati trajno zabilježene. Bio je to vjernik iz faraonove porodice koji nije negirao Musaovo, a. s., poslanstvo, već je vješto oblikovao svoj govor kao pretpostavku, gradeći snažan argument protiv svoga naroda. Izbjegavajući otvoreno pokazivanje naklonosti prema Musau, a. s., mudro je iskoristio svoju poziciju i poseban trenutak da faraonu i njegovoj sviti uputi savjet – i to na mjestu gdje pripadnici Musaovog, a. s., naroda nisu mogli ni biti prisutni, a kamoli podići glas! Svjestan da time rizikuje svoj položaj, ugled i sam život, on je ipak progovorio. A kada je shvatio da faraon namjerava ubiti Musaa, a. s., nepokolebljivo je stao u njegovu odbranu. Iz njega je tada provrla iskrena i veličanstvena riječ istine, riječ kojom je podržao pravdu u trenutku kada je šutnja značila pristajanje na nepravdu, a govor mogao značiti vlastitu propast.

Ibn Atijje (Ibn ʿAṭiyya) ističe da je Allah, dž. š., na ovome mjestu u Kur’anu pohvalio jednog čovjeka, vjernika iz porodice faraonove, koji je skrivao svoje vjerovanje, čime je njegov spomen ovjekovječio u Svojoj Knjizi i trajno ga zabilježio zbog riječi koje je izgovorio na jednom nevjerničkom skupu. Ibn Atijje (Ibn ʿAṭiyya) se pita: “A gdje je tek on u poređenju s Omerom, r. a., koji je isukao svoju sablju u Mekki i (javno) rekao: ‘Tako mi Allaha, od danas više neću tajno obožavati Allaha!’” (Al-Muḥarrar al-wağīz fī tafsīr al-Kitāb al-ʿazīz, 1634)

Kurtubi (Al-Qurtubī) daje bliže detalje o ovome čovjeku i navodi da je riječ  o istoj osobi koja je upozorila Musaa, a. s., da faraon i glavešine njegove planiraju njegovo ubistvo: I jedan čovjek s kraja grada dotrča: “O Musa” – reče – “glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti, zbilja, iskren savjetnik“. (El-Kasas, 20) Kurtubijevo tumačenje naglašava da ovaj vjernik nije sumnjao u istinitost poslanstva Musaa, a. s., već je koristio stil pažljivog ubjeđivanja kako bi smanjio neprijateljstvo i omogućio da se njegove riječi pažljivo razmotre. Cilj je, dakle, bio izbjeći direktnu osudu i omogućiti faraonu, glavešinama i narodu općenito da samostalno dođu do ispravnog zaključka. (Al-Ğāmiʿ li aḥkām al-Qur’ān, 18/348 – 349)

Ibn Džuzejj (Ibn Ğuzayy) zapaža da je čovjek o kojem je ovdje riječ faraonu i njegovoj sviti rekao da će ih stići “(barem) nešto”, a ne sve od onoga čime im se prijetilo, mada će ih pogoditi sve, jer je htio da u svome obraćanju prema njima bude ljubazan i izbjegne vidljivu pristrasnost prema Musau, a. s., te kako bi faraonu i njegovim velikašima pružio savjet, uz nadu da će se odazvati istini. (At-Tashīl li ʿulūm at-Tanzīl, 3/783)

Priredio: Mensur Kerla