21. DŽUZ                                                                              

TABERI i IBN KESIR

Očinski savjeti o plemenitom držanju: Ustrajnost, strpljenje i umjerenost u riječima i djelima

 

O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca! (Lukman, 17 – 19) 

Mudri Lukman je, savjetujući i opominjući sina, uputio posebne i snažne poruke, a jedna od njih je da se namaz obavlja i brižno čuva, a uz namaz je, kao neraskidivu vezu, naglasio posebnu “dužnost” – činjenje dobrih djela i odvraćanje od hrđavih, loših. U svemu što čovjeka zadesi, strpljivost je neizostavna vrlina i dužnost koju svaki vjernik mora njegovati, jer je ona osnovni preduvjet za postizanje Allahovog zadovoljstva i uspjeha na oba svijeta. Taberi (At-Ṭabarī) je, tumačeći riječi Svevišnjeg “i strpljivo podnosi ono što te zadesi…”, vidio nagovještaj da će osoba koja poziva na činjenje dobrih djela i odvraća(nje) od hrđavih, loših, neminovno biti izložena uvredama i suočena s poteškoćama, ali to nikako ne smije i ne treba da bude razlog odustajanja od plemenitog cilja i uzvišene misije pozivanja na dobro, jer upravo u toj ustrajnosti i nepokolebljivosti leži suština strpljivosti koju je Allah učinio temeljnom odlikom vjernika. (Ǧāmiʿ al-bayān ʿan taʾwīl āy al-Qurʾān, 18/558) 

Slično tome, Ibn Kesir ističe da onaj koji poziva Allahu treba biti ustrajan i osiguran dodatnim zalihama strpljenja zbog neprijatnosti s kojima će se suočiti. Tumačeći riječi Svevišnjeg “...dužnost je tako postupiti”, Ibn Kesir je kazao da strpljivost na ljudska maltretiranja spada u stvari koje zahtijevaju odlučnost i postojanost koje Allah daruje ljudima. Nakon što je pojasnio značaj strpljivosti kao Božijeg dara koji omogućava postojanost u iskušenjima, Ibn Kesir posebnu pažnju posvećuje preciznoj jezičkoj analizi pojma koji opisuje jednu od najvidljivijih manifestacija oholosti. Riječ ṣaʿar u osnovi znači “bolest u vratovima deva od koje se uvijaju vratovi”. S time je upoređen oholi čovjek koji okreće svoje lice od ljudi dok im govori ili dok mu govore, omalovažavajući ih i sebe uznoseći nad njima, što Allah, dž. š., zaista, zabranjuje. (Tafsīr al-Qur’ān al-ʿaẓīm, 6/303) Ovakvo razumijevanje oholosti potvrđeno je i u hadisu u kojem Muhammed, a. s., kaže da je oholost nijekanje istine i potcjenjivanje ljudi. Allah Svevišnji ne voli bahatog, gordog, hvalisavog, nadmenog! Visoki ton i grubost u govoru povezuje se s unutarnjom nesigurnošću onoga koji govori, sugerirajući da smirenost i odmjerenost u izražavanju nisu samo pitanje lijepog odgoja već i pokazatelj čvrstine uvjerenja i samopouzdanja. Pouka se može uzeti iz svega, pa čak i iz “revanja magarca”, poručuju nam savjeti mudrog Lukmana.

 

22. DŽUZ                                                                                        

IBN AŠUR

Bogobojaznost i istinit govor: Garancija dobra, nagrade za dobra djela i oprosta grijeha

 

O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio. (El-Ahzab, 70 – 71) 

Ovim ajetima Kur’an postavlja važne zahtjeve pred vjernike: bogobojaznost i istinit govor! Kad je posrijedi tumačenje ovih ajeta, Ibn Ašur najprije uočava poziv vjernicima da budu bogobojazni i da govore istinu i ispravne riječi u kojima nema iskrivljenosti niti odstupanja od istine. Svrha zabrane pokuđenih djela, razaznaje Ibn Ašur (IbnʿĀšūr) na osnovu ovih i drugih ajeta, jeste usvajanje pohvalnih osobina, a bogobojaznost obuhvata sv(ak)o dobro u djelima i riječima. Ispravan govor je izvor vrlina. 

Obraćanje započinje dozivanjem vjernika radi naglašavanja važnosti i privlačenja pažnje. Poziv i oslovljavanje s “O vi koji vjerujete” ukazuje da vjerovanje zahtijeva ili je preduslov za ono što će (im) biti naređeno. Stavljanje naredbe o bogobojaznosti na prvo mjesto ukazuje da je ispravnost govora koja se naređuje jedan od ogranaka bogobojaznosti, kao što je i ogranak vjerovanja. Govor (qawl) je riječ koja izlazi iz usta čovjeka izražavajući ono što je u njegovoj duši. Ispravan govor (qawl sadīd) je onaj govor koji je u skladu s ispravnošću. Ispravnost je ono što je tačno i istinito. Otuda dolazi i izraz “usmjeravanje strijele prema meti”, što znači da ne skreće s pravca kojim, kada se ispali, pogađa cilj. Tako ispravan govor obuhvata i obavezne izjave i dobre, korisne riječi. Govor može biti velika kapija dobra, kao što može biti i kapija zla. Ispravan govor obuhvata i ono što je izraz upute iz riječi vjerovjesnika, učenjaka i mudraca, kao i prenošenje uputa drugih kroz riječi vjerovjesnika i učenjaka. Učenje Kur’ana ljudima je ispravan govor, kao što je i prenošenje hadisa Allahovog Poslanika, a. s. Isto tako, prenošenje riječi ashaba, mudraca i islamskih učenjaka spada u ispravan govor. U ispravan govor spada i veličanje Allaha i zahvala Njemu, poput izgovaranja riječi subḥānallāh. Ezan i ikamet su, isto tako, ispravan govor. Allah Svevišnji kaže: K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima...” (Fatir, 10)

Ispravnim govorom šire se vrline i istine među ljudima, pa ih oni žele usvojiti. Lošim govorom šire se zablude i obmane kojima se ljudi zavaravaju misleći da čine dobro. Ispravan govor obuhvata i naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Zbog toga što bogobojaznost i ispravan govor općenito vode ka popravljanju i usavršavanju, onima koji tako postupaju je data nagrada u vidu popravljanja djela i oprosta grijeha. Mogućnost činjenja dobrih djela, njihovo prihvaćanje, uspješnost i nagrada za njih predstavljaju dar ispravnog govora, jer ispravan govor najviše koristi upućivanju ljudi ka dobru ili ugledanju ljudi na onoga ko ispravno govori. 

Oprost grijeha je nagrada za bogobojaznost jer je stub bogobojaznosti izbjegavanje velikih grijeha. Allah oprašta ljudima male grijehe izbjegavanjem velikih, a velike grijehe im oprašta kroz pokajanje. Odustajanje od grijeha nakon što se na njih pomislilo, također, vid je njihovog oprosta. (At-Taḥrīr wa at-tanwīr, 22/121 – 123)

Priredio: Mensur Kerla