19. DŽUZ                                                                

ISMAIL HAKKI BURSEVI

 

 MRAVLJA DOLINA

 

(...) i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: "O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!" (En-Neml, 18)

Jedan mrav reče: "O, mravi, ulazite u stanove svoje – kao da je mrav, kada ih je vidio da idu prema dolini, pobjegao od njih i povikao toliko da opomene ostale mrave, pa su i oni pobjegli. Poredi se s obraćanjem razumnih bića i njihovim savjetovanjem i zbog toga su se i ponašali kao razumni, jer je taj mrav predstavljen kao govornik, a ostali kao neko kome se obraća, mada nije isključeno da Allah učini mrava sposobnim da govori, a ostale da učini sposobnim da razumiju.  Mrav je u ženskom rodu (nemletun) i ako hoće da se ukaže na razliku između njih.

Imam navodi da je Katade ušao u Kufu,ljudi su se okupili oko njega, pa je rekao: „Pitajte šta hoćete!“ Ebu Hanife je bio prisutan, a tada je bio dječak, i rekao je: „Pitajte ga o mravu Sulejmanovom, da li je bio mužjak ili ženka?“ – Oni su pitali i on nije znao odgovoriti, pa je Ebu Hanife rekao: „Bila je ženka.“ – Neko je pitao: „A na osnovu čega to kažeš?“ – On je rekao: „Na osnovu Allahove Knjige, jer On kaže: i mravica je rekla (kalet). Da je bio mužjak, onda bi bilo rečeno: rekao je (kale).“ 

da vas ne izgazi – da vas ne polomi, jer gaženje je lomljenje; Sulejman i vojske njegove, – u ajetu je zabrana gaženja mrava, a misli se zabrana i odvraćanje mrava od zadržavanja od ulaženja unjihovo stanište gdje bi ih mogli pogaziti.

Ako kažeš: „Kako je mravica prepoznala Sulejmana?“ – Kažemo: „Bilo joj je naređeno da mu se pokori i nužno je da zna onog koga je obavezna slušati. Mrav ima i druge specifičnosti pored ove. Mravi su poznati po mnogim koristima, a u to spada i da mrav polovi zrno na dva dijela, kako ono ne bi isklijalo, osim sjemena korijandera, njega cijepa na četvero, jer i iz jedne polovice sjemenke korijandera može isklijati biljka. Kada vlaga dospije do zrnja, onda mravi zrnje iznose na sunce kako bi se osušilo.“

a da to i ne primijete!" (En-Neml, 18.) – a oni neće to ni osjetiti da su vas zgazili, jer da su toga svjesni, to ne bi činili. Tj. pravednost Sulejmana i njegovih vojnika je bila da ne gaze mrava i ništa veće od njega, osim kada toga nisu svjesni. Mravica kao da je bila svjesna bezgriješnosti vjerovjesnika i toga da oni ne čine nepravdu, osim nehotice. Slično onom što je rekla mravica za Sulejmana, da neće osjetiti, su Allahove riječi za vojsku Muhammeda, s. a. v. s., da vas ne zadesi od njih neka sramota bez njihova znanja. (El-Feth, 25.) Samo treba skrenuti pažnju na to da oni nisu htjeli namjerno nanijeti štetu, međutim, Sulejmanovu vojsku hvali mrav, po Allahovoj odredbi, a Muhammedovu, s. a. v. s., vojsku hvali Allah, jer je vojska Muhammeda, s. a. v. s., bolja od svih ostalih vojski vjerovjesnika, kao što je Muhammed, s. a. v. s., odabraniji nad ostalim vjerovjesnicima, alejhi selam.

I on se nasmija – nasmiješi (tebessum) je početak smijeha i to je ono što nema glasa, glasno riječima njegovim – a onda se glasno nasmijao mravljim riječima. Želi se kazati da je počeo s osmijehom, ali je došao do kraja toga, a početka smijeha. Divio se njenoj opreznosti i brizi sa sebe i za svoje istovrsnike. Smijeh vjerovjesnika je osmijeh, a čovjek kada vidi nešto ili čuje što je neuobičajeno, čudi se tome i osmjehuje se.

 

 

20. DŽUZ                                                                                                                                                                          

AZ-ZARKAŠĪ  i AL-BAĠAWĪ

Kontrast dvije vojske: Primjer snage u blagosti i slabosti u sili

 

A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji... (El-Kasas, 39-42)

 U suri An-Naml, koja se rasprostire u 19. i 20. džuzu Kur’ana časnog, pomalja se jedno inspirativno i porukama bremenito kazivanje o Sulejmānu, a. s., i njegovoj vojsci: I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni, i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: "O, mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!" (An-Naml, 17–18)  

Navedeni ajeti bili su predmet posebne prevoditeljske pažnje i komentatorskih napora. Az-Zarkašī ističe poseban vid obazrivosti i predostrožnosti Sulejmāna, a. s., i njegove moćne vojske koja “ni mrava ne bi zgazila”, a kamoli počinila nešto teže ili veće od toga, osim nenamjerno, da to i ne primijete. (Al-Burhān fi ʿulūm al-Qur’ān, 3/65) Ogromna sila, koncentrisana u snažnoj i brojnoj vojsci Sulejmāna, a. s., nije bila destruktivna i nije bila usmjerena na sijanje nereda na Zemlji, jer snaga bez kontrole ništi, ruši i svijetom pronosi zlo.

On je uspio pod jedan bajrak okupiti različita stvorenja i pored očiglednih razlika među njima, mnogobrojnosti, raznolikih staništa i mjesta iz kojih su dolazili. Svi oni moraju slijediti jednog vođu i pratiti njegov tempo i zapovijedi. Ovaj rječiti i razboriti mrav, koji doziva, opominje, upozorava, imenuje, naređuje, usmjerava, precizira i aludira, zabrinut je za zajednicu i svojim primjerom pokazuje kako i, naizgled, jedno od najmanjih Božijih stvorenja može biti primjer brižnosti i brige za opće dobro. On nas podučava da i na najbezazleniji nagovještaj opasnosti koja se nadvija nad zajednicom, svaki pojedinac ima obavezu djelovati i opominjati. Sulejmānov, a. s., glasni (o)smijeh mora da je u sebi krio zadovoljstvo i zahvalnost na blagodatima Božijim, impozantnoj i silovitoj vojsci, ali i ovim sićušnim bićem koje je, naizgled beznačajno i nemoćno, poslalo pohvalu Sulejmānu, a. s, njegovoj vojsci, uz snažnu i dojmljujuću poruku svim ljudima u svim vremenima. Na drugoj strani, u suri Al-Kasas, koja u mushafskom rasporedu hronološki slijedi suru An-Naml, pronalazimo opise strašne i nemilosrdne vojske faraona i njegovog terora koji je provodio na Zemlji: A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji i mislili su da Nam neće biti vraćeni, pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici! A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru – a na Sudnjem danu niko im neće pomoći – i popratismo ih prokletstvom na ovome svijetu, a na onome svijetu biće od svakog dobra udaljeni. (Al-Kasas, 39-42) 

Pored očiglednog nasilja i strašnog zločina koji su počinili, faraon i vojske njegove najprije se izdvajaju po tome što su se uzoholili, uzdigli i bez ikakvog osnova i prava ponijeli na Zemlji i što su, smatrajući da neće biti vraćeni Allahu Svevišnjem, zanemarili odgovornost za svoja (zlo)djela. On i vojnici njegovi mučili su, progonili i ubijali potomke Isrā’īlove, ni krive ni dužne. Faraonova oholost je posijana u vlastitoj tvrdnji da je božanstvo i u njegovom upornom poricanju Allaha Svevišnjeg. Faraonove vojske, naizgled moćne i snažne, ali iznutra prepune natruhlina i razjedinjenosti, sistematski protjeruju i ubiju jedan narod, ali istovremeno strahuju, prema Al-Baġawiju, od (samo) jednog čovjeka iz tog naroda – Musāa, a. s.! Nagovještaj da je njihova žila kucavica i propast u rukama jednog od potomaka Isrā’īlovih plijevio je put do njihove propasti. Poljuljanog samopouzdanja, srcā punih straha, bijesa i oholosti, uz pretjeranu opreznost koja ih je izjela i oslabila, faraon i njegove vojske nisu mogli izbjeći sudbinu i određenje. Na ovome svijetu, nastavlja Al-Baġawī, sustiglo ih je poniženje i kazna, a na onome svijetu bit će prokleti i od svakog dobra udaljeni. (Ma‘ālim at-Tanzīl, 6/209)

Priredili: Zajim Kruško (19) i Mensur Kerla (20)